Dejtonski ustav - luđačka košulja navučena na BiH

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li postoje snage u Bosni i Hercegovini koje bi mogle zaustaviti višegodišnje propadanje te zemlje. Sagovornici su bili dva univerzitetska profesora - Miodrag Živanović, profesor Filozofskog fakulteta u Banjaluci, i Hidajet Repovac, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Bilo je riječi o tome da li se sadašnja kriza pretvara u haos, kako je moguće da Zlatko Lagumdžija, lider vladajuće Socijaldemokratske partije, tvrdi da je počeo izlazak iz krize, zašto se nova vlast, izabrana prije dvije godine, još uvijek bavi raspodjelom ministarskih fotelja i mjesta u upravnim odborima javnih preduzeća, ima li ikakve razlike između ljevice i desnice u Bosni i Hercegovini, zašto je Dejtonski ustav luđačka košulja navučena na Bosnu i Hercegovinu, šta se može očekivati od građanskih protesta u Republici Srpskoj i zašto takvih protesta nema u Federaciji, kao i o tome zašto međunarodna zajednica ravnodušno gleda ono što se dešava u Bosni i Hercegovini i ne preduzima ništa da pomogne izlasku iz krize.

Omer Karabeg: Kako biste nazvali stanje koje danas imamo u Bosni i Hercegovini? Neki kažu da je to još gore od krize, da je to haos.

Hidajet Repovac: Složio bih se s tom konstatacijom. Mi smo u haosu ili totalnoj krizi koja potresa svaki segment društva, a ne vidi se izlaz.

Miodrag Živanović: Uvjeren sam da se tu radi čak o planiranom ili organizovanom haosu, o nečemu što je dio projekta. Taj projekt podrazumijeva da se svi instrumenti sistema koriste, ne za zaštitu nacionalnih ili individualnih interesa ljudi, nego za blokiranje svake promjene. Zbog toga se ovdje gotovo ništa ne može riješiti, na sceni su prisutne jedino blokade.

Omer Karabeg: Čiji je to projekt?

Miodrag Živanović: To je projekt nacional-političkih elita, plemenskih vračeva, kako ja to obično kažem. Jer ova zemlja funkcioniše na principima plemenskog uređenja. Riječ je, dakle, o tribalizmu, funkcionišemo kao da smo se vratili gotovo hiljadu godina unazad. Otuda je doista teško bilo šta promijeniti dok se sam taj mehanizam ne promijeni. A za to ne postoji politička volja.

Omer Karabeg: Zanimljivo je da Zlatko Lagumdžija, lider jedne od vladajućih partija, kaže da to nije kriza, nego početak izlaska iz krize.

Hidajet Repovac: Ne bih se složio s tom konstatacijom. Mislim da će se kriza produbljivati, pogotovo sa ovakvom opozicijom koje, zapravo, nema i sa ovako rasutim snagama alternative, koja ne može da okupi ni stotinjak ljudi. Kada ste me nazvali, ja sam pomislio na to kako nam nedostaju mostovi, mostovi povezivanja. Čuveni mostarski most danas ne povezuje dvije obale, kako je to zamislio časni Hajrudin kada ga je pravio. Zašto ne povezuje? Zato što je Mostar sada na jednoj obali bošnjački, a na drugoj hrvatski. Zato što u Mostaru nema Srba, kao što u istočnoj Bosni nema Bošnjaka, niti u Posavini Hrvata. I da ne nabrajam dalje. To je taj projektovani haos, kako je rekao kolega Živanović, iz koga je teško izaći.


Miodrag Živanović: Postalo mi je već degutantno komentarisati izjave političara, poput ove Zlatka Lagumdžije, koji su ništa drugo nego eksponenti morbidnih ideja po kojima više ne postoje ni političke partije. Bilo bi korektno da Zlatko Lagumdžija vodi računa o principima socijaldemokratije, jer je šef partije koja se barem tako zove - Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. A on je sam nedavno priznao da je SDP takođe bošnjačka partija. I ova druga partija - barem po imenu socijaldemokratske provenijencije - stranka Milorada Dodika, takođe nije socijaldemokratska, nego partija koja pripada etničkoj matrici. Gotovo je nevjerovatno da neko govori o početku izlaska iz krize, kada imamo ovako tešku ekonomsku situaciju, kada ne znamo šta ćemo sa armijom nezaposlenih, kada se postavlja pitanje imamo li šta da jedemo i hoće li hljeb biti sutra pet maraka. To ne razumijem i smatram da su takve izjave, poput ove Lagumdžijine, veoma neodgovorne i licemjerne. U stvari, nemam pravi termin kako bih to nazvao.

Omer Karabeg: Gospodin Živanović kaže da ni Lagumdžijina, ni Dodikova stranka nisu lijeve partije. Zna li se uopšte u Bosni i Hercegovini šta je lijevo, a šta desno? Postoje li ikakve ideološke razlike među partijama - osim nacionalnih?

Hidajet Repovac: Izgleda da se ne zna. Razmišljam šta bi bila alternativa i ko bi je predvodio. Da li postoje u Bosni i Hercegovini snage koje su u stanju okupiti alternativu? Očigledno je da praksa ide jednim putem, a ozbiljna teorijska razmišljanje drugim - i nikako da se sretnu. U nesretnoj Bosni i Hercegovini nema susreta teorije i prakse i mi uzalud govorimo mnoge stvari, jer više niko niti sluša, niti hoće da čuje.

Miodrag Živanović: Kod nas partije, posebno u posljednje vrijeme, nisu više podijeljene samo po etničkoj osnovi, nego se i unutar etničke matrice ljudi dijele na prave i krive Bošnjake, prave Srbe i one koji to nisu, prave i krive Hrvate. To što sada radi SDP Zlatka Lagumdžije, ili partija Milorada Dodika, ili oba HDZ-a - to je povratak unazad. Upozorio bih na još nešto. U dušama ljudi je instaliran strah, strah koji kruži našim gradovima - od Banjaluke, preko Brčkog, zapadne Hercegovine, do Sarajeva. Obični ljudi se svaki dan sa strahom pitaju da li su uradili dovoljno za svoju naciju i partiju, boje se da nisu učinili nešto što bi naškodilo interesu njihove nacije. Nema više osmijeha na licima, nema ni razgovora među ljudima, već svako brine samo o tome da bude što bolji i što vjerodostojniji predstavnik - ne svog naroda, nego onoga što od njega traže nacional-političke elite. Mi danas nemamo građane Bosne i Hercegovine - već bezličnu, amorfnu masu i zato i nema opozicije.


Hidajet Repovac: Sada se građanska opcija mora svijećom tražiti. Ona se ugasila ili se postepeno gasi, čak i tamo gdje bi po prirodi stvari trebalo da postoji - u velikim centrima koji su i duhovni centri Bosne i Hercegovine. Mislim da su i univerziteti u posljednje vrijeme u priličnoj mjeri skrenuli u desno. Toga se ja bojim. Taj strah, o kome govori kolega Živanović, rezultat je činjenice što je Bosna i Hercegovina duhovno ispražnjena. Uzrok nije samo ekonomsko siromaštvo. Siromašan čovjek može biti duhovno bogat i uspravan i može da gleda uvis, a naš čovjek danas gleda u zemlju. To je opasno. Taj strah proizvelo je duhovno ispražnjenje. Zato se ljudi i ne vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su u velikom broju došli da prisustvuju dženazi u Srebrenici, na kraju dana, kada se to sve završilo, otišli su kući. A znate li gdje im je kuća? U San Francisku, u Nju Orleansu, Brizbejnu, Sidneju. Bosna i Hercegovina nije više njihov dom i njihovo duhovno okruženje, oni su dio nekog drugog svijeta - daleko odavde. To je naša stvarnost.

Omer Karabeg: U Banjaluci već nedeljama traju građanski protesti. Mogu li oni dati neki rezultat?

Miodrag Živanović: Ovdje se doista događa nešto što svima nama može biti dobar signal. Protesti su počeli zbog uništavanja jedne velike zelene površine usred Banjaluke, ali su prerasli u nešto šire, u proteste protiv vlasti. Teško je sada reči šta je to. To je bunt, prije svega, mlade generacije, ali i bunt penzionera. Ljudi se okupljaju - to
je uglavnom urbani svijet - da bi upozorili da se ovako dalje ne može. To bi moglo razdrmati i uzburkati ovu žabokrečinu u kojoj živimo. Ako se protesti prošire i na druga mjesta u Republici Srpkoj, ako ne budu ograničeni samo na Banjaluku, mislim da bi se mogli otvoriti novi horizonti. Pošto je kolega Repovac spomenuo Srebrenicu, želio bih da kažem da bi doista bilo dobro, uz najdublji respekt prema žrtvama genocida, da pokušamo da od Srebrenice napravimo i simbol budućnosti, da ona ne bude samo simbol prošlosti, koji se često koristi u dnevno-političke svrhe. Trebalo bi tamo otvoriti mogućnosti za investicije, a to možemo čak i u ovoj našoj ekonomskoj bijedi, trebalo bi okupiti ljude oko tri, četiri, pet projekata, trebalo bi ovaj strah, o kome smo govorili, liječiti medikamentima političke i ljudske iskrenosti. Ako bismo to uradili, onda bi Srebrenica mogla postati simbol pokušaja da se gleda naprijed. Zaboravili smo gledati naprijed i to je ogroman problem.

Omer Karabeg: Zašto u Federaciji nema građanskih protesta?

Hidajet Repovac: U Federaciji kao da je sve zanijemilo i kao da nema problema oko kojih bi se počela voditi diskusija, iz koje bi mogao da izađe neki ozbiljniji protest. Nema toga. Ovo je vrijeme straha, odnosno neke strijepnje da djeca neće naći posao, da nemaju nikakvu perspektivu, unatoč tome što ih dosta završava fakultete. Federacija šuti, a ta šutnja je opasna, opasnija od bunta. Mislim da će, kad pukne, to biti ozbiljan prasak koji će imati strahovite posljedice. A negdje mora pući.

Omer Karabeg: A da li je ta apatija rezultat toga što su ljudi shvatili da ništa ne mogu protiv ovih partija koje su na vlasti i koje, kad pobijede na izborima, misle da im sve pripada - da im pripada i Telekom, i Elektrodistribucija, i Televizija, i sva javna preduzeća. Tamo postavljaju svoje ljude, čak to i ne kriju. Kao da im je to jedini zadatak kada pobijede na izborima i kao da se izbori samo zbog toga i održavaju.

Hidajet Repovac: Uopšte se ne gleda na stručnost, cilj je samo zauzeti fotelju i to je tako od rata naovamo, otkako je zavladala ova tronacionalna stranačka aždaja. Dok se ne promijeni izborni zakon i dok ne napravimo ozbiljnije pomake u promjenama sadašnjeg, Dejtonskog ustava, mi ne možemo ići dalje. Ali nije samo Dejtonski ustav
kriv za ovu situaciju. On je posljedica konstituiranja nacional-političkih partija devedestih godina, koje su prigrabivši vlast požurile da podijele Bosnu i Hercegovinu na atare i danas ih čuvaju kao svoju višestoljetnu zadužbinu. Oni su luđaci, a Dejtonski ustav je luđačka košulja koja im je naknadno obučena, jer se nije moglo drugačije, zato što je Bosna i Hercegovina već bila trostranački podijeljena. Nedavno sam bio na spomen-groblju na Vracama u Sarajevu i u tom stravičnom, razrušenom ambijentu sa gomilom smeća nalaze se ploče sa imenima Jevreja poginulih u Drugom svjetskom ratu. Tamo je na hiljade jevrejskih imena - Altaraca, Saloma, Romana. Potomaka tih porodica više nema u Sarajevu. I to je posljedica tog tronacionalnog koncepta vlasti. Iz te košulje mi danas ne možemo van.

Miodrag Živanović: Ne bih se složio sa kolegom Repovcem da je to bilo od ranije. Sa Dejtonskim sporazumom nastao je čuveni BH paradoks. Ustav koji je na snazi, i koji moramo poštovati, je diskriminatorski. On je podijelio ovu zemlju i ljude koji žive u njoj. Ako hoćemo da pravimo koliko-toliko normalno društvo, ako hoćemo da normalno uredimo našu državu, moramo biti protiv tog ustava. Međutim, taj ustav se ne može promijeniti. Naime, moguće ga je promijeniti samo ako se u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine za to izjasni dvije trećine poslanika, a to se ni u snu ne može dogoditi. Politička rukovodstva se čvrsto, gotovo panično, drže tog ustava, jer im odgovara. Ja ne znam kako se taj ustav može promijeniti, ako ne revolucijom, o čemu ja stalno govorim. Mene je jednom prilikom, u jednoj TV emisiji voditeljica upitala: “Da li vi, profesore, pod revolucijom podrazumjevate nešto metaforično?“. Odgovorio sam: “Ne podrazumijevam ništa metaforično, već mislim da treba da izvedemo nešto poput Oktobarske, ili nekih drugih revolucija iz ne tako davne prošlosti. To je uslov da bi se ovdje bilo šta moglo učiniti“. Jer, dokle god su političari ovim ustavom i zakonima zaštićeni kao medvjedi - ništa se ne može učiniti.

Hidajet Repovac: Gospodin Živanović i ja smo na istom tragu. Ja samo tvrdim da je Dejtonski ustav posljedica već stvorene podjele, da je to košulja navučena luđacima koji su skrojili podjelu Bosne i Hercegovine. Naravano da on proizvodi posljedice, ali ja ne mislim da je sve počelo od Dejtonskog sporazuma, već da je sve već bilo spremno da se taj sporazum formulira onako kako je formuliran.

Miodrag Živanović: Pomenuću nešto što izgleda gotovo kao naučna fantastika. Dva HDZ-a u Bosni i Hercegovini se nakon izbora od prije dvije godine ponašaju kao da je na našoj planeti prvo postojao HDZ, pa da su od HDZ-a nastali Hrvati, a onda od Hrvata nastali ljudi. Obrnuli su zakon evolucije. Slično je uradila i SDA, kad je riječ o Bošnjacima, a to je prije deset godina uradio i SDS u Republici Srpskoj. Takav apsurdan zaključak se može izvesti iz teksta ustava, i zato se oni u njega i zaklinju. Ja, kao građanin i kao čovjek, neću da budem u toj mašini. Radije bih živio u nekoj pustari sasvim sam, nego da budem sudionik ili pomagač u svemu ovome što se događa.

Omer Karabeg: Prošlo je skoro dvije godine od posljednjih izbora u oktobru 2010. godine, a bosanskohercegovački političari se još uvijek bave raspodjelom ministarskih fotelja. Šta mislite da treba raditi u toj situaciji? Neki kažu da treba raspisati vanredne izbore.

Hidajet Repovac: To je zastrašujuća činjenica. Mislim da se radi o začaranom krugu i dok su oni na vlasti - tako će i biti. Međutim, ne razumijem zašto međunarodna zajednica sve to ravnodušno i čak blagonaklono posmatra. Ova unutrašnja situacija mi je donekle jasna. Vidi se ko vuče koje konce i zašto, ali koje konce i u kom pravcu vuče međunarodna zajednica - to ne mogu da razjasnim, ukoliko ne igraju prljavu igru posmatranja naše nesreće. Ako je to tako, onda je i pozicija međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini besmislena. Ne znam šta će oni ovdje, ako se i dalje budu tako odnosili prema našoj nesreći.

Miodrag Živanović: Ne bih rekao da se radi o ravnodušnosti, već o licemjerstvu i o tome da međunarodna zajednica, kad je vidjela šta je ovdje napravila, traži način kako da izađe iz Bosne i Hercegovine i prepusti nas nama samima. To je počelo onom
čuvenom floskulom koju su prije nekoliko godina plasirali predstavnici međunarodne zajednice - da su naši domaći političari i lideri odgovorni za stanje u našem društvu i da oni neće da se miješaju u to. To je onda bio mig lokalnim šerifima da svaki na svojoj teritoriji, u svom ataru, počne da radi šta hoće. To je jedan razlog. A drugi je što smo im, zbog ove naše katastrofalne ekonomske situacije i bijede u kojoj živimo, prestali biti interesantni. Zbog toga bi možda bolje bilo da odu, jer smo mi sada nekakav poluprotektorat, nekaka bijedna kolonija - i iz tog položaja ne možemo izaći velikim dijelom i zbog politike međunarodne zajednice.

Omer Karabeg: Vidite li bar u naznakama neku snagu koja bi mogla da zaustavi propadanje Bosne i Hercegovine?

Hidajet Repovac: Ne vidim trenutno takvu snagu. Možda se ona negdje i rađa, možda mladi svijet drugačije misli nego što mi mislimo i bolje vidi nego što mi vidimo, možda se rađa neki novi kulturni i politički senzibilitet ali, iskreno govoreći, ja to ne vidim. Ja znam da ima dosta mladih ljudi koji žele da nešto promijene, ali nema nikoga ko bi ih okupio, niti oni imaju snage da se sami okupe i da naprave nešto što će unijeti svjetlo u ovaj mračni horizont.

Miodrag Živanović: Nedavno sam bio u Mostaru na nekom skupu i razgovarao sa nekoliko ljudi mojih i Hidajetovih godina, koji pripadaju alternativi, tako da kažem. Svi su bili rezignirani i razočarani i govorili su da su daleko više nade imali prije petnaestak godina. To nije snaga koja može da donese promjene. Što se tiče mladih ljudi, oni uglavnom žele da odu odavde. Vrlo je tanak i malobrojan sloj onih koji bi istinski željeli da se angažuju i koji imaju volju da to učine. Jednom sam čak pomalo cinično rekao da su nam penzioneri najprogresivniji dio društva. To je ta BH inverzija. Mislim da će nam trebati decenije da se profilira snaga koja bi mogla donijeti promjene. Ko će to doživjeti i kada će se to dogoditi - ne usuđujem se prognozirati.