Dostupni linkovi

logo-print

Dan bijelih traka u Prijedoru: Sjećanje i suočavanje sa prošlošću


U okviru obilježavanja Dana bijelih traka na glavnog gradskom trgu u Prijedoru su 23. maja postavljene bijele pokopne vreće sa imenima 266 ubijenih žena i djevojčica bošnjačke i hrvatske nacionalnosti, ubijenih u proteklom ratu na području te opštine. Prošle godine prijedorske vlasti su bez valjanog razloga zabranile okupljanje članova porodica žrtava u znak sjećanja na ubijene žene i djevojčice. Ovaj put je dozvoljeno, ali nije prošlo bez pokušaja opstrukcije.

Svaka od 266 postavljenih bijelih, ukopnih vreća na sebi je nosila po jedno žensko ime predstavljajući tako ubijene žene i djevojčice prijedorske regije. Najmlađa žrtva Elvira Mulalić doživjela je tek petu godinu, a najstarija Zlata Krkić imala je 95 godina kad je nestala.

Najviše ženskih civila bošnjačke i hrvatske nacionalnosti je pobijeno u periodu od 22. maja do 24. jula 1992. godine. Ubistva su se dešavala uglavnom na kućnim pragovima, i to najčešće na lijevoj obali Sane, u selima Zecovi, Čarakovo, Bišćani, te u selima Kozarca. Žene su stradale i u samom Prijedoru.

Članovi porodica žrtava i njihovi sugrađani zbog toga su i željeli predstaviti simbolična obilježja kako bi svoju tugu i bol podijelili sa svim Prijedorčanima. Poruka je to bila i lokalnim vlastima da se prestane sa poricanjem zločina koji su počinili pripadnici Vojske Republike Sprske i policije na tom području, kaže Edin Ramulić, član nevladine organizacije Izvor, koja je i organizovala sjećanje na stradale žene i djevojčice:

„Na današnji dan 1992. godine su prvi put upotrijebljena oruđa i oružja bivše JNA i napadnuto je selo Hambarine, što je bila uvertira u progon i istrijebljenje više od 3.000 ljudi. Mi smo odlučili da se danas sjetimo samo žena i naša je poruka da građani Prijedora vide kolike su bile razmjere zločina. I ako neko i ima sumnju oko opravdavanja stradanja vojno sposobnih muškaraca, mislim da niko nema sumnje da se radi o civilnim žrtvama kada su u pitanju djevojčice i žene", kaže Ramulić.

Porodice žrtava smatraju da je ostvaren određeni napredak u obilježavanju sjećanja na stradale, jer im je, za razliku od prošlogodišnje zabrane, ovaj put dozvoljeno da javno podsjete na ubijene Bošnjakinje i Hrvatice. No, po riječima Ramulića, i pored svih dozvola za održavanje skupa, bilo je pokušaja opstrukcije. Bilo je, kaže, neuobičajeno puno policije iako nije uočena bilo kakva prijetnja.

„Policija nas je dočekala ovdje time da bi blokirala ovaj trg, ustvari da samo mi organizatori kao redari propustimo one za koje mi smatramo da treba da vide, odnosno one koje smo prijavili, a to je oko 200 ljudi. Mi smo rekli da ne prihvatamo to i da ne želimo da se ovaj trg blokira - jer onda ne želimo ni da pravimo tu instalaciju", navodi Ramulić.

No, bez obzira na početne nesuglasice sa policijom, skup sjećanja je protekao mirno, bez bilo kakvog incidenta. Kiša i tmurno vrijeme samo su dodatno potakli članove porodica da se prisjete ratnih dešavanja.

Nismo ni znali šta je rat

Mirsadu Duratoviću, iz sela Biščani, 1992. godine ubijeni su šezdesetosmogodišnja baka Đula i strina Zemira, kojoj je tada bilo tek 27 godina.

„So na ranu u čitavoj priči je da mi njihove kosti još uvijek nismo pronašli. U jednoj organizovanoj akciji uklanjanja tijela i tragova zločina, lokalne vlasti su 20. jula, nakon akcije etničkog čišćenja, uklonile leševe i odvezli su ih u nepoznatom pravcu. Evo, 21 godinu poslije ni traga od te masovne grobnice", priča Duratović.

Vezira Bašić

Vezira Bašić

Vezira Bašić jedna je od žena koja je uspjela preživjeti napad na Hambarine pored Prijedora 1992. godine.

„A jesmo li krivi - nismo. Ja nisam ni znala što je rat. Meni kada su javili, ja sadila paprike. Zapucalo se na današnji dan. U mene sin zove: ’Hajde, mama, puca se.’ ’Šta se puca?’ Pa kaže: ’Izgleda da će zaratiti.’ ’Kakav rat?’ Ne znam ni šta je rat. Paljena sam. Nas je pet zapalilo u mojoj štali. Eno štala i sada, samo stubovi stoje. Tu sam zapaljena. Tu sam dobila stres, tri godine nisam mogla doći sebi. Ni danas ne mogu doći. A ko je skrivio - neka odgovara. A ne mogu reći ni onaj je mog sina ubio, ni mog muža, moja tri sestrića, bratića, diverove, diveroviće - sve je to izginulo. Ja u familiji od muževljeve strane nemam muška. Sve su ženska djeca. I šta da radimo. Ja se nemam ni na koga osloniti da mi presječe drvo, nego sve mi moramo“, kaže Vezira Bašić.

Gotovo tri časa su tužna obilježja bila istaknuta na glavnom gradskom trgu u Prijedoru. Zastao je tek pokoji prolaznik da vidi o čemu se radi. Prijedorčanin Mićo Drljača ostao je zaprepašćen onim što je vidio, kao i njegov sugrađanin Risto Jelisavac.

„Ja nisam ni znao za to. To je strašno, strašno, strašno...“, kaže Drljača.

„Drago mi je da se to otkrije jednom, da se vidi ko je to napravio, šta su uradili. Da su oni bili pametni, bilo bi sve fino, a ovo je katastrofa za sve narode koji su živjeli u Jugoslaviji. Katastrofa živa!“, smatra Jelisavac.

Mirsad Duratović

Mirsad Duratović

Mirsad Duratović smatra da je održavanje sjećanja na žrtve jako važno istovremeno za suočavanje sa prošlošću i stvaranje temelja za toleranciju i suživot u budućnosti:

„Generalno žrtve - povratnici gdje god da su se vratili kažu da lokalne vlasti remete dobre međuljudske i međunacionalne odnose, podižu tenzije - jer lokalne zajdnice ne žele da se suoče sa svojom prošlošću, a bez suočavanja sa prošlošću nema nam mira i bolje budućnosti. Guranjem stvari pod tepih nećemo ništa riješiti. Zašto problem ostavljati generacijama koje dolaze, našoj djeci, koja su ni kriva ni dužna. Riješimo problem danas da ne bi naša djeca sutra prolazila kroz sve ono kroz šta smo mi prošli", poručuje Duratović.

Od 266 ubijenih žena i djevojčica, porodice još tragaju za posmrtnim ostacima njih 107. No, u Prijedoru su ukupno 3.173 osobe evidentirane kao ubijene i nestale. Još se traga za posmrtnim ostacima njih blizu 1.000.

Prije 20 godina srpske vlasti u Prijedoru izdale su naredbu prema kojoj su svi Hrvati i Bošnjaci svoje kuće morali obilježiti bijelim plahtama, kao i ruke bijelim trakama. Potom su uslijedili progoni i ubistva. U znak sjećanja na sramno žigosanje, 31. maj se obilježava kao Dan bijelih traka.

*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).

Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG