Dostupni linkovi

logo-print

Damir Šagolj: O praškoj nagradi i digitalnoj revoluciji


Damir Šagolj sa nagradom Grada Praga ispred nagrađene fotografije, 13. septembar 2012.

Damir Šagolj sa nagradom Grada Praga ispred nagrađene fotografije, 13. septembar 2012.

Sarajlija Damir Šagolj, jedan od vodećih fotoreportera agencije Reuters, dobitnik je nagrade grada Praga za fotografiju koja na simboličan način predstavlja sjevernokorejski autoritarni režim.

Fotografija osvijetljenog portreta nekadašnjeg sjevernokorejskog lidera Kim Il-Sunga na sivoj betonskoj zgradi u Pjongjangu je početkom godine nagrađena i u izboru svjetske fotografske organizacije World Press Photo.

Šagolju je nagrada češkog glavnog grada, koja se dodjeljuje novinarima, piscima i umjetnicima koji se bave kritikom totalitarnih režima, uručena u četvrtak na otvaranju World Press Photo izložbe sa djelima svih nagrađenih autora.

Gradonačelnik Praga Bohuslav Svoboda je na ceremoniji uručivanje nagrade rekao da fotografija na vrlo simboličan način prikazuje situaciju u zemlji u kojoj je "jedina svijetla tačka i simbol nade i dobra portret Kim Il Sunga, koji je u Sjevernoj Koreji izgradio komunistički totalitarni režim".

Četrdesetjednogodišnji Šagolj, koji je trenutno glavni fotograf Reutersa za jugoistočnu Aziju sa sjedištem u Bangkoku, je pokrivao balkanske ratove devedesetih a nakon toga ratove i krizna područja u svijetu ali i mnoge druge velike svjetske događaje. Za fotografiju naparavljenu tokom američke invazije Iraka 2003. godine je bio nominovan za Pulicerovu nagradu.

RSE: U Pragu si kao jedan od jedan dobitnika nagrade World Press Photo. Otvorio si izložbu a također si za istu fotografiju dobio i nagradu Grada Praga. Možeš li reći nešto o obje nagrade?

Šagolj: Nagrada World Press Photo je sad već stara vijest, ona se se dodjeljuje na proljeće svake godine. Onda izložba ide po raznim zemljama. Nekako je pravilo ili znak dobre volje da uvijek neko od pobjednika ide zajedno sa izložbom po svijetu i predstavlja ono što je nagrađeno za proteklu godinu.

Nagradu Grada Praga dodjeljuje gradonačelnik. Jedno od djela, koja su izloženi na toj izložbi, on probere i to ono za koje misli da je vrijedno nagrade, i dodijeli je. Ove godine je izabrao moju fotografiju, tako da je to bila dvostruka ceremonija – otvaranje izložbe World Press Photo u Pragu i dodjeljivanje nagrade Grada Praga.

RSE: Zašto je baš odabrana ta fotografija iz Sjeverne Koreje, fotografija portreta bivšeg sjevernokorejskog vođe Kim Il-Sunga?

Šagolj: U objašnjenju zašto baš ta fotografija, koje je šturo, stoji samo par vrlo uopštenih fraza. Ja mogu samo spekulisati šta je to što je gradonačelnika navelo da baš tu fotografiju, tu novinsku vijest, izdvoji iz ostalih. Možda bi bilo bolje da se njega pita.

On je možda tu prepoznao nešto što je vidio u Pragu, ili u okolini, šezdesetih ili sedamdesetih godina prošlog vijeka. Možda mu se svidjelo što je neko, i dan danas, upro prstom i rekao: nije to prošlost, već i danas to postoji.

RSE: U Prag si došao iz Perpignana, grada sa juga Francuske, gdje si učestvovao na velikom godišnjem skupu fotografa. O čemu ste razgovarali? Šta su teme, pogotovo danas, kada se godišnje napravi i na Facebooku i drugim mrežama objavi milijarde fotografija sa pametnih i drugih telefona i jeftinih foto aparata? Fotografija je dostupna svima. Šta to znači za vas profesionalce?

Šagolj: To je najbitnije godišnje okupljanje u ovoj industriji. Drugo je sama nagrada World Press Photo i ono što se oko nje dešava. Ovo je još veće. Ovo je jedan veliki festival na kojem se pokazuje puno fotografija. U isto vrijeme se obavi i jako puno posla. Između ostalog se pokušava vidjeti kuda ide fotografija, kuda idu pojedini mediji.

Vidi se da je na sceni jedna polarizacija. Postoje šareni i online mediji kojima je cilj da navuku što veći broj gledalaca. Sa druge strane ostaju ozbiljni news magazini kojima možda nije cilj da navuku toliki broj linkova i čitalaca, nego da taj čitalac bude malo ozbiljniji. Tako je i sa fotografijom.

Postoje agencije ili pojedinci koji su više okrenuti prema tome da ih što više ljudi vidi, bez obzira šta to oni pokazuju, koristeći nova dostignuća tehnologije. S druge strane ostaju ljudi koji će i dalje raditi vijesti za ozbiljne medije, pa će, umjesto bloga, koji ima 250.000 posjetilaca dnevno, radije ostati vjeran svom magazinu koji ima 50.000 posjetilaca.

RSE: Koliko proliferacija takozvane "svakodnevne" digitalne fotografije vrši pritisak na fotografiju u oblasti vijesti? Iz Sirije je, na primjer, dolazilo puno amaterskih snimaka, videa ili fotografija, koji su često bili jedini izvor informacija?

Šagolj: Sigurno je da vrši pritisak. To je normalan tok stvari. To je demokratizacija, tolika da su sada svi pozvani da nešto kažu. To otežava posao uredniku, koji sada, iz mora ponuđenog, treba da probere ono čemu on zaista vjeruje. Tjera nas da radimo ozbiljnije.

Taj urednik, kada bira vijest, ne bira samo ono što mu je na ekranu, nego pročita ko stoji iza toga. Autoritet autora i njegov integritet, koji on godinama gradi, učinit će upravo to da baš tu njegovu vijest urednik izabere. Autoritet i integritet autora se godinama gradi i pravi razliku između lokalnog novinara i novinara za kojeg znaš da neće izvijestiti pogrešno iz kojekakvih razloga. Dosta novina na taj način funkcioniše.

Ako ima priliku, koristit će ono što dolazi od običnog građanina, kao vijest, video ili foto, samo kao smjernicu ili informaciju da se tamo nešto dešava, ali će otići tamo sam i provjeriti, možda uslikati ili snimiti sam istu tu vijest, provjeriti šta je na snimku. Koristiti snimak, fotografiju ili tekst od nekoga koga ne znaš, malo će koji, iole ozbiljniji medij, uraditi.

Otvoreno za sve

RSE: Početkom ove godine si dobio i POYI (Pictures of the Year International), još jednu prestižnu nagradu koja se dodjeljuje ne samo za fotografiju, već i za multimediju. Nagrađen je jedan tvoj neobičan rad, koji izlazi iz tvoje svakodnevnice, foto film, kako si ga nazvao, koji sadrži naraciju koja je vrlo lična i bavi se onim što se desilo u Japanu prije godinu i po, zemljotresom i cunamijem. Da li su te nove forme jedan od izlaza za fotografe?

Šagolj: Sigurno da nam sada ta nova forma daje priliku da napravimo nešto što je, možda, ne drugačije od fotografije, ali može da je upotpuni. Teško da mogu svoju emociju i svoje razmišljanje prenijeti samo kroz fotografiju. Ja sam novinski fotograf, ja nisam apstraktni ili umjetnički fotograf, neko ko radi neke foto eseje, koje će neko gledati na zidu galerije pola sata. Ja sam novinski fotograf i moje su forme vrlo kratke. To su fragmenti koje nudim.

Damir Šagolj prime nagradu od gradonačelnika Praga Bohuslava Svobode, 13. septembar 2012.

Damir Šagolj prime nagradu od gradonačelnika Praga Bohuslava Svobode, 13. septembar 2012.

Ove nove forme odjednom nude priliku, ne samo meni, nego svima nama, da kažemo nešto lično. Ovaj trenutak je jako zabavan jer nema pravila. Isto kao i novinska vijest, i ova forma treba da ima integritet, da je tačna, da je na vrijeme, ali u isto vrijeme nudi priliku da se igrate. Ja se tako igram.

Niko nije rekao da u tim multimedijalnim sadržajima, koje se nude na internetu, ne treba biti naracija autora. Jeste rijetko, ali meni je potpuno u redu da, kada donesem neku emociju iz nekog poprilično interesantnog zadatka, tu emociju i prenesem ljudima preko Interneta. To što kažem su obično moje fotografije i multi-medijalni radovi.

Čini mi se da mi dobro ide. Ljudi prepoznaju da fotografije sa mojom naracijom dobro funkcionišu kao paket. Teško da to mogu postići samo fotografijama, bez obzira koliko su one zajedno dobre zapakovane, dobro uređene. Teško da mogu taj efekt imati, ako pokazujem samo fotografiju. Isto tako, teško da mogu taj efekt imati ako samo ispričam ili napišem.

Ljudi vole da čuju glas autora. Da sam dao nekome drugom, koji bi s boljom dikcijom, s čistim engleskim i tehnički bolje uradio taj snimak, možda bi to tehnički bolje izgledalo, ali bi izgubilo na autentičnosti. Možda ljudi ne bi vjerovali jer neko čita nečiju vijest. Ali, ako ja pročitam ono što sam vidio i doživio, iako to nije tehnički savršeno, siguran sam da ima puno veći efekt.

RSE: Rekao si da si to napravio zbog onoga što je ostalo, zbog onoga što nisi mogao izraziti fotografijom. To si poslao mimo svoje kuće. Čini mi se da si mi ranije rekao da čak ni oni u prvi mah nisu to nisu prepoznali ili nisu znali šta s tim uraditi.

Šagolj: Oni to jesu prepoznali, ali još uvijek ne postoje platforme na kojima će se to multiplicirati. Tu se još uvijek svi mediji nekako nisu dogovorili, koja je to platforma koja može da se nudi klijentima, hoće li to ostati na nivou bloga, ili će to firma staviti pod svoje, ili će to biti na nivou neke aplikacije za iPad. Još uvijek se tu još dosta medija traži. Niko nema platformu na kojoj bi ponudio takve sadržaje klijentima.

Tek nedavno je jedna od firmi počela naplaćivanje toga. Trebaš se registrovati ili platiti neke sitne pare da bi te drugi vidjeli. Još uvijek mediji traže pravi način da to ponude klijentima. Sada je potpuna revolucija. Ti možeš razviti neku platformu danas, ali za šest mjeseci će izaći neka nova sprava koja će potpuno zaluditi svijet, a ti nisi napravio platformu za to. Veliku stvar su napravili tableti, koji su dosta zbunili tradicionalne medije. Sada odjednom, sve što su nudilo na papiru ili internetu, moraš prepraviti za te tablete, koji imaju svoje specifičnosti. To je jedan od razloga što možda netradicionalna djela ili vijesti nisu možda dobro predstavljeni u tradicionalnim medijima.

Sve se više internacionalni mediji približavaju tim multimedijalnim sadržajima, ali ne postoji prava platforma. Ima platforma za vijesti, za fotografije ali za taj multimedijalni sadržaj nema. Uglavnom to visi po blogovima, pa jedan blog linkuje na drugi blog, ali prave platforme nema.

RSE: Prvu nagradu je osvojio New York Times, koji ima izvanredan odjel za multimedije, koji postavlja standarde u fotografiji i multimediji, iako se svi još traže. Žiri je dao drugu nagradu tebi iako si to uradio sam, bez podrške svoje kuće. Znači da kolege prepoznaju te neke nove forme.

Šagolj: To je dobro. Odlično je da multimedijalni sadržaj, iako ima neka pravila koja nameću, može napraviti svako, a ne samo oni koji imaju para i koji imaju mogućnost da sastave timove koji će napraviti neke nelinearne, interaktivne multimedije, koji će biti sveobuhvatni. Iako New York Times ili Time imaju fantastične medije, to ne znači da ono što, ti ili ja, možemo napraviti na laptopu za sat ili dva vremena, kao što sam ja uradio, iako produkcijski puno inferiornije u odnosu na velike, neće pogoditi žicu.

Film je teško snimiti ako nemaš para jer treba kamera, glumci, tehnika, montaža. Vrlo teško je u tim formama raditi sam, ali ovo su forme koje su super demokratične. Svako od nas može to da uradi, svako od nas ima kući dovoljno sprava da napravi neki multimedijalni sadržaj. Nisu toliko tehnički zahtjevni. Video kamera je napravila revoluciju u filmu, kada više nisi morao imati filmske kamere, skupe trake i razvijanje. Koliko je video kamera napravila revoluciju, toliko je sada i multimedijalni sadržaj i način da se oni plasiraju preko interneta, napravio neku mini revoluciju u pozitivnom smislu u novinarstva.

Sada odjednom svi, ne samo da mogu napraviti, nego imaju načina i da to, jednim pritiskom na dugme, plasiraju. Ako to vrijedi i ako neko ko je bitan prepozna da to vrijedi, u dva tri klika će se to raširiti po cijelom svijetu i on će svoju poruku prenijeti. To je prije desetak godina bilo vrlo teško. Morao si imati kanal da to plasiraš, a sada nije bitno koliko si velik, ne moraš biti jako bogat i velik i imati timove da bi napravio multimediju. To je dernek na koji su svi pozvani.
  • 16x9 Image

    Nedim Dervišbegović

    Producent za multimediju. Studirao medije, politiku i međunarodne odnose na Američkom univerzitetu u Rimu i Londonskom univerzitetu. Bivši dugogodišnji dopisnik Reutersa iz Sarajeva.

XS
SM
MD
LG