Profesor Damir Marjanović, bivši ministar obrazovanja Kantona Sarajevo, za RSE govori o tome kako je obrazovanje u BiH postalo kolateralna žrtva sistema, o padu profesorskog autoriteta, ali i činjenici da se mora provesti reforma obrazovanje ukoliko se ne želi nastaviti degradacija društva.
RSE: Profesore Marjanoviću, nakon posljednjeg događaja koji je uznemirio bh. javnost, ponovno se u fokus vratila priča o sigurnosti djece, ali i kvaliteta obrazovanja. Postaju li djeca kolateralne žrtve sistema?
Marjanović: Nažalost, da. Nakon svih ovih nemilih događaja i svega ovoga što možemo da pratimo kroz medije, jednostavno smo bili ponukani da vodimo međusobno razgovore, mnogi profesori, mnogi roditelji, i definitivno dolazimo svi do istoga zaključka: da, nažalost, obrazovanje kao sistem je kolateralna šteta svega što se dešava u našem društvu u Bosni i Hercegovini. Samim tim i ono najvrjednije i najvažnije svima nama i svugdje u svijetu, mlada generacija, naša i tuđa djeca, postaju žrtve svega onoga što smo mi uradili loše u proteklih dvadeset godina. Ja često znam da kažem mome ocu i njegovoj generaciji – devedesetih godina neke stvari koje su se dešavale, vi ste glasali, a mi smo ratovali. Mislio sam i nadao sam se da smo mi, kao generacija, izvukli neke pozitivne pouke iz toga, ali – bojim se da nismo. Bojim se da rezultate naše pasivnosti, možda našega prepuštanja dnevno-političkim stvarima, u kojima je sve mnogo bitnije nego obrazovanje, poslije dvadeset godina smo kreirali ovo i sada imamo rezultate toga.
RSE: Gdje je tu odgovornost roditelja? I sami nastavnici izloženi su verbalnom nasilju u pokušajima roditelja da odbrane svoju djecu od, recimo, loših ocjena, od nekih njihovih problema, vrlo često zatvaraju oči... Postoji li tu neki modus koji biste Vi preporučili?
Imam osjećaj da svi ovi problemi mogu veoma lako da nestanu onog momenta kada komunikacija između roditelja i profesora bude zasnovana na uzajamnom uvažavanju.
Marjanović: Ovdje ću vam sada odgovoriti kao Damir Marjanović, kao otac 17-godišnjeg dječaka koji upravo završava jednu od srednjih škola u Sarajevu. U proteklih dvanaest godina njegovog obrazovanja sigurno je bio veliki broj situacija u kojima se uopšte nisam slagao s onim što su profesori rekli, sa odlukama tih škola. Koliko puta je bilo razgovora, pregovora, ali jednu stvar sam uvijek ispoštovao kao otac, a to je autoritet profesora. U školi - profesor je autoritet. Roditelj je tu da zajedno sa tim profesorom radi, pomaže i sugerira. Profesor nije samo čovjek koji predaje činjenice, nego je i onaj koji jako puno vremena provede sa našom djecom i on ponekad može da vidi neke stvari koje mi ne možemo. Znači, njegov autoritet ne smije da se ruši. To mi, roditelji, moramo da prihvatimo, međutim, imamo isto tako pravo da, ako primijetimo da neki profesor ne radi svoj posao kako treba, da kroz zvanične procedure, u razgovorima sa ljudima koji vode te škole, sa ljudima koji vode određene, recimo, inspekcije, ministarstva, pokrenemo pitanje validnosti tog profesora. Ali, to se ne radi pred djetetom, po onom principu – kada vam dijete dobije jedinicu u školi, vi kažete: 'Ma srediće to tata'. To je najgora rečenica. Ili, kada mu snize ocjenu iz vladanja, a kažete mu: 'Ma ti si zlato, oni ne valjaju'. Najbolja rečenica je: 'Hajde, preispitaj se, šta si pogriješio i kako si pogriješio'. Nažalost, ima jedna karikatura u kojoj se kaže da prije tridesetak godina, kada dijete dobije jedinicu, i roditelji i profesor ga ruže, a sada je obratna priča, sad su roditelji ti koji viču na profesora. To ne smije da se desi. S druge strane, i mi, profesori, moramo da budemo otvoreni na kritike i moramo biti otvoreni u komunikaciji. Imam osjećaj da svi ovi problemi mogu veoma lako da nestanu onog momenta kada ta komunikacija između roditelja i profesora bude zasnovana na uzajamnom uvažavanju.
RSE: Ima li pomoći bh. obrazovnom sistemu?
Marjanović: Bh. obrazovni sistem nije teško reformirati, a prvi preduvjet za takvo nešto jeste da je to neophodno i da je to prioritet ove države i ovog društva. Čini mi se da svi ovi nemili događaji polako bh. javnost uvjeravaju u to. Onda treba smoći snage da ista ta javnost napravi ogroman pritisak prema ekspertima i da napravi jedan ogroman pritisak prema zvaničnim institucijama, da urade taj posao. Sve što se daje i izdvaja za obrazovanje jeste ulaganje, a nije potrošnja.
RSE: Imate zvanje profesora. Čini se da je u posljednjih nekoliko godina upravo ta odgovornost profesora sve manja i manja u smislu odgojne komponente, u smislu autoriteta i svega onoga što je nekad to zvanje nosilo sa sobom. Je li mnogo lakše zatvoriti oči nego pokušati od te djece napraviti ljude?
Marjanović: Mislim da smo izgubili kompas u onome što stvarno jeste vrijednost, što nije vrijednost. Drugi problem u Bosni i Hercegovini jeste što često odmahujemo glavom, upiremo prstom na nekoga drugoga. Prvi odgovor, kada naiđete na neki problem, koji dobijete jeste: 'Nisam ja! Nije do mene.' Taj koncept nenadležnosti, taj koncept neodgovornosti, to je najveći problem. Kao profesor, kao akademski građanin, u potpunosti moram da shvatim i da prihvatim da je moja profesija u jednom momentu izuzetno degradirana. U toj degradaciji, koliko je sudjelovalo i društvo i okolnosti koje su se dešavale u našem društvu, loše stvari smo uradili i mi sami, jer se nismo znali izboriti za tu profesiju, nismo je znali očuvati, nismo je znali odbraniti. Ponekad imam osjećaj da smo, umjesto akademizma u politiku, uveli politiku u akademizam. Sve ono dobro iz akademskih krugova što smo trebali ubaciti u političke debate, nismo učinili, a sve ono spletkarenje, ono politikantstvo, na neki način smo prebacili u institucije u kojima se to ne smije da dešava. Kvaliteta obrazovanja po pitanju činjenica, po pitanju resursa kojima pojedini fakulteti, srednje škole i škole imaju, jeste problematična, ali nije na tako niskom nivou kako bi neko to htio prikazati. Međutim, ono što nam nedostaje zadnjih dvadeset godina jeste da profesor ujedno bude i učitelj. Upravo tu odgojnu dimenziju svega toga smo poprilično zanemarili, imam osjećaj da ponekad mnogi od nas ne stignu da naprave pauzu u predavanju i da porazgovaraju sa studentima već zatvaraju vrata. To se ne smije dešavati.
