Dostupni linkovi

logo-print

Daleko od rješenja za izbjeglice u kolektivnim centrima


Kolektivni centar Mihatovići, foto: federalna. ba

Kolektivni centar Mihatovići, foto: federalna. ba

Veliki problem Bosne i Hercegovine predstavljaju kolektivni centri kojih je samo u Federaciji BiH 16. Najviše ih je u Tuzlanskom kantonu, njih osam. Obveza države je da kolektivne centre zatvori do kraja 2014. godine, međutim to je nemoguće i u narednih deset godina. Iako je dobila 86 milijuna eura za rješavanje pitanja raseljenih osoba, naša zemlja je još uvijek daleko od bilo kakvog rješenja. Dok se bitka vodi kako novac raspodjeliti, izbjeglice u kolektivnim centrima žive u neuvjetima koji su ispod ljudskog dostojanstva.

Ove godine Vlada Tuzlanskog kantona uspjet će riješiti pitanje 14 raseljenih obitelji koje su ratnih devedesetih godina morale napustiti svoje domove. Još 400 obitelji ostaje živjeti u kolektivnim centrima čekajući priliku da im se obnovi dom.

Bahira Ajanović već 18 godina živi u kolektivnom centru Mihatovići, a u Liplje kod Zvornika nikada se nije uspjela vratiti:

„Rekli su za kuću kao u proljeće će praviti. Put su obećali da će isto praviti ako nešto ostane para. Ovdje je dosadilo meni, među prvim sam došla. I stvarno mi je dosadio život. Vratila bih se da živim tamo. Nemam ovdje nikakva primanja, ništa. Čovjek mi je demobilisani borac, nikakva primanja. Ovako prodajem nešto i zarađujem. Težak život“, kaže Bahira Ajanović.

Život u kolektivnim centrima za sve ljude ovdje je ispod ljudskog dostojanstva, svjedoče nam mještani koji se, također, još uvijek nadaju donacijama.

„Gledaju ti kao nižeg. Isto kao da si došao ovdje da nekome nešto otimaš. A kao da sam ja volio što sam ostavio sve - i djetinjstvo preskočio, sve sam izgubio. Nemam više ništa. Vidiši ove djece. Žive nazor. Pa je li normalno u 21. vijeku da se čovjek kupa iz lonca? Nije normalno“, navodi Damir Haletić.

Svi oni, iako protjerani, nemaju mogućnosti zaposlenja. Bez bilo kakvih primanja, da bi preživjeli rade fizičke poslove za dnevnicu od pet eura. Emina Bajrić s obitelji već godinama čeka donaciju za povratak u Zvornik:

„Ovdje nema nikakvih uslova, pogotovu apartmani – prokišnjavaju, prozori ne valjaju. Ja, suprug i troje djece. Ne radimo. I ja i on smo na birou. Ovako nekada prodajemo polovnu robu. Tu su nam svi prihodi koje imamo. Mi bismo se svi vratili. Svako ko živi ovdje bi se vratio, jer nema ni ovdje ništa. Nemaš budućnosti“, kaže Emina Bajrić.

Obveza zatvaranja kolektivnih cenatara je do kraja 2014. godine. Međutim, Sulejman Alijagić, pomoćnik ministra za raseljena lica i izbjeglice FBiH, kaže da je to nemoguća misija:

„Nije realno očekivati da se za godinu dana zatvore. Naravno, da smo mi spremni jer smo projekat zajedno sa općinama i Tuzlanskim kantonom, uradili prije dvije godine, ponudili odgovarajuća rješenja. Taj projekt ima dva finansijera - jedno je što banka stambeni dio finansira iz kredita, a drugi je što smo rekli da ćemo mi kao BiH osigurati 30 posto učešća u tom projektu“, konstatuje Alijagić.

Vezama i do povratka

A ukupna cifra je 86 miliona eura kako bi se svi kolektivni centri u BiH napokon zatvorili, a raseljeni konačno dobili svoj dom. 70 posto sredstava ide na područje Federacije, u kojoj će najveći dio tog novca pripasti Tuzlanskom kantonu, gdje je najveći broj izbjeglih i raseljenih.

„Poznato je da u TK mi danas imamo osam kolektivnih centara, oko 13.200 izbjeglica, odnosno 414 raseljenih porodica koje traže da se vrate na svoja prijeratna ognjišta. Da bismo ispunili program koji je Vlada TK zacrtala – da do kraja 2014. godine sve kolektivne centre ugasimo, nama je potrebno oko 16 miliona maraka“, kaže ministar za rad, socijalnu politiku i povratak TK Samir Ništović.

Oni koji su se vratili i bliski su procesu povratka znaju da veze, bilo stranačke ili rodbinske, utječu na uvjete ostvarenja prava na povratak.

Tako Nusmir Muhamedbegović, povratnik u Mečase kod Konjević Polja, nikada nije uspio ostvariti donaciju. Jedino obrazloženje koje je dobio je da je bio maloljetan kada je protjeran iz svog doma:

„Kažu da nemam pravo zato što sam bio prije rata dijete, što sam bio maloljetan. Ja ne znam da li baš postoji taj razlog. S obzirom da ja imam ovdje djecu, ja sam povratnik ovdje, rađam djecu ovdje, baš bi trebalo donacija da mi se da. Jer ovdje ima x slučajeva onih koji su bili prije rata maloljetni i mlađi od mene, pa dobiju donaciju“, kaže Nusmir Muhamedbegović.

Isto nam potvrđuje i povratnik u Kalesiju Milisav Garić:

„Imamo fotografije brojnih kuća tu, gdje su ljudi u Njemačkoj, Austriji iliu u nekim trećim zemljama. Samo kopiraju ličnu kartu, ostave referentu i tako se završi. Bojim se da sadašnje vlasti i ministarstva koja ovo realizuju nisu dovoljno upućeni, nisu prišle terenu istinski i da će ova sredstva ponovo da budu samo djelimično utrošena onima kojima su najpotrebnija“, smatra Garić.

Politički predstavnici BiH često koriste priliku da pozovu izbjegle da se vrate u svoje prijeratne domove. S druge strane, svojim politikama više doprinose cvjetanju izbjeglištva, nego istinskom, održivom povratku.
  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

XS
SM
MD
LG