Dostupni linkovi

logo-print

Da li nam još uvijek treba telefon


Ilustracija

Ilustracija

Lucy Kellaway (BBC), prevela Ena Stevanović

''Baš kao što su i društvene mreže podijelile mišljenja, uvođenje telefona u urede je nekad smatrano radikalnim ometanjem rada'', objašnjava Lucy Kellaway.

Dok sjedim za svojim stolom iz daleka čujem zujanje fotokopir aparata i vibriranje mobitela. Uredi su doista postali mirna mjesta.

Tehnologija je promijenila zvuk uredskog života. Stotinama godina uredi su bili bučna mjesta, ispunjena zvukom telefona i pisaćih strojeva. Sada tišinu može prekinuti samo zvuk kolege koji govori: „Idem po kafu, hoće li još neko?“

Na početku je bio samo papir i pero. Onda je došao pisaći stroj koji je sa sobom donio i niz drugih otkrića s kraja XIX stoljeća: kartoteke, kalkulatore i telefon.

Međutim, šta nam znače ti izumi i jesu li oni učinili uredski život boljim ili lošijim?
U Muzeju Londona se nalazi ogromno groblje prepuno starih uredskih strojeva. Redovi i redovi kalkulatora ispunjavaju police.

Najstariji model je kalkulator Burroughs kojim su se mogle izračunati prilično komplicirane sume.

Još jedno otkriće se pojavilo 1870. godine - ormar za kartoteku. Prije nego što je izumljen ovaj jednostavni komad namještaja, službenici su morali sve zapisivati u ogromne knjige i na komade papira vezane u snopove. Ukoliko bi službenik otišao ili iznenada umro, šanse da bilo šta pronađete bi umrle s njim.

U kartoteci su informacije poredane po abecedi, što znači da je teoretski moguće da ćete ih ponovo pronaći. To je divno, ali ono što nije divno je činjenica da je ovaj izum stvorio čitavu industriju nepotrebnih poslova.

Onda je došao telegraf. To je bio viktorijanski internet koji je globalno povezao svijet. To je značilo da možete poslovati sa drugog mjesta i da se stanje na pariškoj berzi znalo istog dana u Londonu.

Širenje telegrafa je bilo gotovo jednako brzo kao i širenje facebooka danas. Do 1887. godine je više od 50 milijuna telegrafa godišnje stizalo u Veliku Britaniju, sve za biznis.

Godine 1876. je izumljen telefon i s njim i nova vrsta ponašanja. Telefon je stvorio neformalnost za kojom telegraf nikada nije težio.

Telefonom se poslovalo naveliko. Jednostavna komunikacija je podsticala razvoj multinacionalnih kompanija sa uredima diljem svijeta. Također ih je učinila visokim - bez telefona nikad ne bi počeli nicati toliki neboderi.

Jedan od inžinjera kompanije AT&T je to 1900.godine opisao riječima: „Pretpostavimo da nije bilo telefona i da se svaka poruka morala prenijeti putem osobnog glasnika. Šta mislite koliko bi prostora svi ti neophodni liftovi ostavili za urede?“

U Sjedinjenim Državama se ljudi nisu mogli zasititi telefona, do kraja 1920. ga je imalo oko 40 posto domaćinstava.

Telefoni su učinili poslovanje demokratskim. Svaki uposlenik je mogao razgovarati sa šefom bez posrednika.

„To je zajedničko mjesto sastajanja kapitalista i radnika,“ napisao je Herbert Casson 1910. godine u svojoj knjizi „Povijest telefona“. „To je instrument svih ljudi da ga skoro možemo nazvati nacionalnim simbolom, zaštitinim znakom demokratije i američkog duha.“

Takav entuzijazam nije vladao u Velikoj Britaniji. William Preece, glavni inžinjer u Glavnoj pošti je izjavio da je telefon samo „zamjena za sluge“.

„Postoje uvjeti u Americi koji zahtijevaju korištenje takvih instrumenata više nego ovdje. Mi ovdje imamo obilje glasnika, dostavljača i takvih stvari. Nedostatak službenika je prisilio Ameriku da usvoji komunikacijske sustave za domaće potrebe. Ja imam jedan telefon u uredu, ali više za pokazivanje. Ako želim poslati poruku, zaposliti ću dječaka da je preuzme,“ rekao je Preece odboru Donjeg doma parlamenta.

Nova tehnologija i nova etiketa

Ljudi su strahovali da će telefon narušiti njihovu privatnost, što se danas događa sa društvenim mrežama. No ipak, do 1927. godine su telefonski pozivi preplavili svijet sa u prosjeku jednim pozivom svaki jedan i pol dan.

Žene su bile novi gospodari telefona, baš kao što je bio slučaj sa pisaćim strojevima. Nastala je nova vrsta ureda – telefonska centrala - a žene su smatrane idealnim osobama za taj posao.

„Milozvučni tonovi ženskog glasa su imali umirujući učinak na muški um,“ rekao je jedan telefonski inžinjer.

Ali zapravo nema ništa umirujuće u radu u centrali. To je bio naporan i iscrpljujući posao koji je uključivao manevriranje s glomaznim aparatom i brzo uključivanje i isključivanje žica te naravno komunikaciju s ljudima kojima nije bilo lako ugoditi.

The Times se žalio na uposlenice u centrali: „Izgleda da previše operaterki smatra telefonske korisnike svojim prirodnim neprijateljima i tretira ih s krajnjim nemarom, ako ne i sa drskošću, što je još više iritantno s obzirom da izgleda da trenutno nema lijeka za njih.“

Nova tehnologija je donijela novu etiketu. Godine 1910. telefonska kompanija Bell je izdala knjižicu pod nazivom Dr Jekyll i Mr Hyde.

Neke od lekcija su bile: „Govorite izravno u mikrofon i sklonite brkove sa slušalice.“
Mnogi su se protivili tome da poziv počinje pozdravom.

„Da li biste uletili u ured ili na vrata rezidencije i uzviknuli ‘Zdravo, zdravo, s kim govorim'“, pitao se Bell. „Razgovore treba otvarati frazama kao što je 'Gdin. Wood, Curtis ili Sons želi razgovarati sa gdinom.Whiteom', bez nepotrebnih i nedostojnih pozdrava.“

A što se tiče završetka poziva, Telefonski magazin je 1927. godine savjetovao da bi onaj koji zove trebao signalizirati kraj poziva, osim ako ne razgovaraju muškarac i žena kada bi „drugi spol“ trebao prvi prekinuti.

Međutim, sve je to bilo u SAD-u, Velika Britanija je i dalje zaostajala - 1914. godine je Velika Britanija imala najgori telefonski servis u civiliziranom svijetu, kako navodi Quarterly Review. Britanci su imali manje od dva telefonska priključka na stotinu osoba u poređenju sa deset u SAD-u. Tek nakon 1919. godine telefon je postao raširenija pojava.

Do sredine XX stoljeća su svi radnici imali telefon na svom radnom stolu i navikli su se na stalno zvonjenje i prekide. Ljudi više nisu razgovarali jedni s drugima uživo već preko telefona.

I to se nije promijenilo, barem ne do proteklih nekoliko godina. Trenutno smo svjedoci izumiranja fiksnih telefonskih linija, a s njima i glavnih centrala.

Ako me neko stvarno traži, može mi poslati e-mail. S obzirom da ne volim slučajna uznemiravanja baš kao ni edvardijanci, potpuno sam se prestala javljati na fiksni telefon u uredu.

Neki dan sam provjerila svoju telefonsku sekretaricu i na njoj našla stotinu poruka od kojih su neke stare i nekoliko sedmica. Pogodite šta sam propustila? Ništa značajno.
XS
SM
MD
LG