Dostupni linkovi

logo-print

Crossover u hrvatskom teatru


Gavela, jedna od zagrebačkih teatarskih kuća

Gavela, jedna od zagrebačkih teatarskih kuća

U Hrvatskoj, danas, nema političkog teatra, premalo je mladih i suvremenih autora i rukopisa, a previše bezličnih repertoara - ističu hrvatski kazališni kritičari, dramski pisci i režiseri.

„Repertoar je ove godine, kao većinu proteklih, amorfan. Na oko klasičan, a zapravo bezidejan i neprepoznatljiv. Događa se svojevrsni crossover, slično kao i u glazbi", konstatira kazališni kritičar Jutarnjeg lista, Tomislav Čadež:

„Kao što u glazbi više nema pravaca, tako ih ni u kazalištu gotovo više nema, nego se producira neka potpuno bezlična musaka stilova i glume. Tako da teško to možete definirati", ocjenjuje Čadež.

Drama Na dnu, Maksima Gorkog, u režiji Paola Magelija, jedna je od premijernih predstava u HNK-u u Zagrebu ove sezone. Među operama je Puccinijeva Tosca, Ivica i Marica. U baletu su Ana Karenjina i Giselle.

U Gavelli, u prva dva tjedna studenog, rasprodana je predstava Saše Anočića, Osmi povjerenik, prema romanu Renata Baretića, o najudaljenijem otoku Trećiću, na koji stiže vladin povjerenik da organizira izbore i lokalnu vlast, ali stanovnici Trećića odlično funkcioniraju i bez vlasti. Kako će publika primiti predstavu, tek će se vidjeti. Kritičari misle da je duga i dosadna, a najoštriji je Tomislav Čadež koji napominje da sama knjiga nema scenskog potencijala:

„Ovdje je izveden kao jedan vrsta vrlo vulgarnog i primitivnog stripa, a opet traje tri sata", kaže Čadež.

U Satiričnom kazalištu Kerempuh velik je interes za Svećenikovu djecu, dramskog pisca Mate Matišića, u režiji Mirka Kovača, koju je Vinko Brešan već uspješno obradio na filmu. Priča je to o svećeniku na jednom dalmatinskom otoku koji, zabrinut za natalitet, u suradnji s mjesnim trafikantom, buši kondome da bi se rodilo što više djece.

„Aktualni društveni problemi jedino su što me zanima i o tome pišem, unatoč kritikama iz Crkve ili politike“, ističe Matišić.

Iz predstave Svećenikova djeca u Keremphu

Iz predstave Svećenikova djeca u Keremphu

„Kako vrijeme prolazi, mislim da su sve te kritike na njihovu štetu, i one u doba komunizma i socijalizma u Jugoslaviji i Hrvatskoj, a bome i sada, od kritika na Anđale Babilona, u doba Tuđmana, pa do najnovijih na Svećenikovu djecu. Mislim da je to uvijek bilo na štetu onih koji su pretjerano služili nekim svojim predrasudama i mislili da su mjera svijeta, koji su svoju ljudsku ograničenost stavili kao mjeru svih stvari", konstatira Mitešić.

Kritičarka, teoretičarka drame i kazališta, doktorica Sanja Nikčević, podsjeća da je u bivšoj Jugoslaviji postojalo snažno političko kazalište, pa tako i u Hrvatskoj, a danas ga nema:

„Nekada si, gledajući političko kazalište, točno znao ko ti vlada životom. Sada to iz predstava ne možeš nikako dokučiti. Jedino što naše kazalište pokušava napadati je institucija crkve. To se sad jako nosi. Imaš svećenika pedofila pa misliš da je to nešto jako kritično. Ali bez obzira na snagu crkve u današnjem društvu, meni se ipak čini da postoje neke druge sile koje nama vladaju. Neki drugi odnosi moći su važniji, a oni se u suvremenom kazalištu uopće ne spominju.”

Slijedi se, kaže, neka estetika koja ne komunicira previše, ni s političkim trenutkom, a ni s publikom:

„Neke hladne i nasilne predstave koje nas ne čine, ni boljima, ni pametnijima, niti su nam zabavne. Taj naš mainstream koji se odražava u Gavelli, u HNK-u, u ZKM-u, slijedi te trendove i on ima neki svoj uspjeh na festivalima koji su takvi, ali zapravo mu publika jako odlazi i ne pronalazi se u tome", ocjenjuje Sanja Nikčević.

Kad slon gazi muhu

Politički teatar u Hrvatskoj je gurnut na margine i u tom žanru, osim režisera Olivera Frljića, koji radi angažirani teatar, i Boruta Šeparovića, koji to radi izvaninstitucionalno, kazališni kritičar Čadež ne vidi nikoga drugoga:

„Naše kazalište ne može biti politički intrigantno jer ga debelim novcem hrani država, a znamo da se ne grize ruka koja te hrani", napominje Čadež.

O tome koliko nove kazališne grupe otvaraju prostor toj kazališnoj estetici i ima li ih, Čadež kaže:

„Tu je sukob institucionalnog diva i nezavisnog patuljka. To nije sukob Davida i Golijata, nego tu slon gazi muhu. To su privatne inicijative, ili para privatna, ili se financiraju javnim parama i po političkim vezama, ili je potpuno gurnuto na marginu, tako da neki izvaninstitucionalni teatar je mršava krava, koja samo što ne crkne ili je lažno neinstitucionalan.”

Većina se slaže da se po repertoarnoj profiliranosti i viziji vođenja kazališne kuće, već više godina, izdvaja Zagrebačko kazalište mladih, na čelu s ravnateljicom Dubravkom Vrgoč:

„Mi smo se prošle godine bavili i Krležinom Ledom i Molijerovim Tartuffom i Čehovljevim Galebom. Bavili smo se i suvremenim tekstovima, kao što je Karakašov Snajper, koji govori upravo o ovom vremenu i posttranzicijskom sindromu, s kojim su mladi ljudi u Hrvatskoj zapravo suočeni", navodi Vrgoč.

Mlađi gledatelji, koje smo anketirali uoči aktualnih predstava u Gavelli i Kerempuhu, priznaju da su im bliže suvremene i društveno angažirane teme. Stariji, umorni i zasićeni politikom, skloniji su klasičnim djelima:

„Ja ne znam koliko to još treba i u kazalištu gledati. Pa dosta nam je ovog u novinama i u svakodnevnom životu.”

„Dovoljna mi je stvarnost.”

„Mislim da bi trebalo biti više ovakvih predstava, i u ITD kazalištu i u ZKM-u. Aktualna tematika je uvijek gledana.”

„Mislim da je ovaj Osmi povjerenik pokazatelj da ima interesa.”

„Možda zato što se možemo bolje poistovjetiti s njima. Iako sam gledao i Glembayeve, koji su mi fantastični.”

„Volio bih vidjeti više suvremenih tekstova na sceni, mlađih autora koji donose novi rukopis i neku novu neopterećenost"
, kaže dramski pisac Mate Matišić.

Ravnateljica Vrgoč zaključuje da nije u pitanju samo politička korektnost:

„Čak i nije stvar političke korektnosti. Uopće se ne zna što je danas biti politički korektan. Više je to stvar neke inercije, nekog ustaljenog toka, kojim teatar ide, smanjenje neke sveopće hrabrosti, koju mislim da bi teatar morao imati. Posebno sada, kad je izložen takvim pritiscima, ne izravno političkim, nego ekonomskim. Teatar bi se morao sam izboriti za svoje mjesto. Ako se ne izbori u Europi za svoje mjesto, neće ga ni biti. A mi smo još uvijek neka provincija svega toga i čekamo šta će se dogoditi i kako će se dogoditi.”
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG