Dostupni linkovi

logo-print

Crnogorci masovno migriraju: Put u azil izlaz iz nemaštine


Stanica u Rožajama u subotu, 9. maja

Stanica u Rožajama u subotu, 9. maja

Poslednjih mjeseci građani sjevera Crne Gore odlaze u zemlje EU sa namjerom da tamo traže azil jer u Crnoj Gori, kako tvrde, ne mogu da nađu posao i nemaju od čega da žive. Nevladine organizacije procjenjuju da je od početka godine otišlo više od 3.500 ljudi, a Vladini zvaničnici kažu da je do sada azil zatražilo 500 lica. U subotu, u ranim jutarnjim satima sa autobuske stanice u Rožajama otišlo je šest velikih autobusa sa ljudima iz tog kraja.

Rano jutro nešto poslije 4.00 sata, subota, autobuska stanica u Rožajama, sa putnicima i članovima njihovih porodica. Čekali smo autobus koji će doći iz Bijelog Polja. Na platou autobuske stanice su parkirani brojni automobili u kojima sjede putnici i njihove porodice. Tu su i dvije bebe u adekvatnim nosiljkama. Većina ljudi neće da govori u mikrofon, ali tri sestre porodice Tahirović, djevojke između 20 i 30 godina su nam prije ulaska u autobus ispričale zašto su se odlučile za odlazak i podijelile sa nama svoja strahovanja i nadanja: „Ne radimo. Idemo u azil. Nije mi svejedno. Ništa ne znam, ništa, samo smo čule da se ide, da primaju.“

RSE: A gdje idete u Luksemburg u Njemačku?

„U Njemačku, Hanover.“

RSE: Koliko vas košta ta karta?

„Stodvadeset evra. Prodale smo stoku, krave. Od poljoprivrede smo živjele. To što se imalo, maklo se, za kartu.“

Njihova majka nam je kazala da ne zna ni gdje putuje, ni šta ih tamo čeka:

„U azil. Ne znam đe ću ni šta ću. Idem pa šta nam Bog da. Napuštamo. Niko ne radi niđe i nemamo ljeba da jedemo. Troje djece muž i ja. Petoro nas.“

Još jedna četvoročlana porodica, čije je prezime poznato redakciji je krenula na put sa namjerom da od njemačkih vlasti traži azil, jer su im crnogorske nadležne vlasti ukinule socijalnu pomoć. Posla nemaju i nemaju od čega da žive. Otac nam je kazao zašto njegova porodica napušta rodno Rožaje:

„Sa dvoje djece. Nadam se boljem. Od ovoga sada je lako biti bolje. Ne radimo ništa, socijala ukinuta, moramo da idemo nekud.“

RSE: A djeca je li idu u školu?

„Idu.“

RSE: I kako ste to regulisali?

„Nismo smjeli da im kažemo.“

RSE: A da li znate šta vas tamo čeka?

„Ne. Pišu da je dobro. Za put smo pozajmili novac.“

A supruga i majka dva dječaka nam je, na pitanje da li se plaši, kratko odgovorila: „Pa naravno da ima straha, ideš, a ne znaš gdje ideš.“

Vozaču autobusa koji je i vlasnik turističke agencije preko koje ljudi odlaze sa sjevera do zemalja Evropske unije smetalo je naše prisustvo, diktafon i fotografisanje pa je žustro protestovao:

Na stanici su i brojni rođaci onih koji putuju. Ispraćaju ih uz suze i zabrinute poglede. Jedan od njih je i Hadrija Murić koji nam je kazao zašto je tog jutra otputovalo osam članova njegove porodice.

„Jutros, čuo sam tajno, da mi idu dva sinovca, došao sam da ih ispratim. Sve se to krije. Odlazi se u tajnosti i od porodice i familije. Boje se izlaska iz Crne Gore, da ih na granici ne zaustave. Pošli su sa djecom. Ovaj jedan ima dvoje djece, ovaj drugi ima isto dvoje i oni nemaju mogućnosti da se zaposle nigdje u Rožaje“, kaže Mujrić.

Porodice ispraćaju svoje najbliže

Porodice ispraćaju svoje najbliže

Šezdesetogodišnji Fadil koji je penzioner, na stanicu je došao da isprati rođake i komšije. Kazao nam je kako je sa te iste stanice prije tri mjeseca ispratio svoju kćerku i njenu dvomjesečnu bebu.

„Otišla je zbog toga što muž ne radi, ona ne radi, imaju bebu. Nemaju ni socijalu, ne može da se živi i otišli su u azil. Zasad su se snašli dobro.“

RSE: Čujete se sa njima?

„Čujemo se. Primaju 900 eura mjesečno. Imaju dvosoban stan. Dozvoljeno im je ako budu mogli da nađu posao...“

RSE: A kako se vi kao otac osjećate?

„Teško je to, kad se porodica rastura. Teško, a još dijete kad pođe. Ovdje su vrlo teški uslovi. Možete vi da vidite ovdje na autobuskoj stanici kakva je situacija. Kćerka sa bebom od dva mjeseca je ušla u autobus, poželio sam joj sreću.“

U kafani na autobuskoj stanici, gazda Ejup nam uz kafu priča da se iz Rožaja narod uvjek iseljavao, ali nikada kao ove godine. I ispričao nam je njegova zapažanja: „Evo, vidite, jutros koliko ih ide i još će da idu, ima još autobusa. I onda svaki dan ima, a ovako je izjutra subotom i srijedom. Jedno je prodalo kola, jedno uzajmilo, snašlo se samo da bi otišlo. Nekome su pare poslate iz inostranstva.“

RSE: A kažu zvaničnici da ih je možda 500 otišlo. Šta vi kažete na to?

„Slušao sam. Možda 5.000, a ne 500. To i ćoravi vidi. Razumiješ."

  • 16x9 Image

    Lela Šćepanović

    U radio novinarstvu od studentskih dana 1997. Sarađivala sa brojnim radio i TV redakcijama, ali se najduže zadržala, šesnaest godina, u redakciji crnogorskog Montena radija. Za Radio Slobodna Evropa, kao dopisnica iz Nikšića, radi od 2008. godine. Od januara 2014. radi u birou RSE u Podgorici.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG