Dostupni linkovi

logo-print

Čovjek koji je svjetla grada zamijenio pustim selom


Emin Bektić

Emin Bektić

Srebrenica i Potočari su već dan nakon dženaze 11. jula ostali sami sa svojom mukom, tugom, bijelim nišanima, neispričanim pričama i neisplakanim suzama. Iza svih govora i obećanja o pomoći da se ovaj kraj razvije, ostaju mještani da se bore sa svakodnevnim životnim problemima, a posebno povratnici.

Prvi u selo Jasenova, i to prije trinaest godina, stigao je Emin Bektić. Tada je svjedočio:

„Nema nigdje nikoga ovdje. Kako da objasnim - nikako, pusto, tužno. Spaljeno, srušeno, nigdje nikoga. Osjećaš se kao u ledu, u zimi. A poručio bih im da se vrate, da nigdje nema, ako traže čistoću – ovdje imaju, ako traže očevinu, tu im je, đedovina. Ne mere se nigdje pohvalit' da je moje, nema toga u Srebrenici da nema od deset do sto duluma zemlje, a tamo je negdje otišao, kupio trista kvadrata i viče - sve je njegovo Sarajevo. Ja sam bio u metropolama i znam šta je asfalt. Ja sam se asfalta nasitio, zato sam se vratio pod bukvu. Volim bukvu i ono moje ognjište nego čitavu kuglu zemaljsku. Kad bi mi neko rek'o evo ti kugla zemaljska, samo ne možeš doći u Jasenovu, u Srebrenicu, čaršiju, ja bih rek'o: halal vam bilo sve.“

Većina stanovnika Bosne i Hercegovine ima želju da ode u neke druge zemlje. Emin Bektić iz Jasenove kod Srebrenice sasvim je drugog mišljenja. Proveo je više od tri decenije na radu u Njemačkoj, mogao je tu i ostati, ali među prvim se vratio na svoje ognjište. Svjetla velegrada zamijenio je pustim selom i još uvijek je jedini povratnik u Jasenovu. Ali, ne kaje se.

„Možda me neko i zna, možda ne zna. Da se predstavim: Bektić Emin, iz Jasenove iz Srebrenice. Kako da objasnim, možda se nekome sviđa, nekom ne sviđa, ali meni je lijepo. Vratio sam se među prvima. Ja sam došao u Sutjesku, mada to nije moje mjesto, to je dalje od mene. Eto, lijepo mi je, živim, bavim se poljoprivredom.“

U Njemačkoj je Emin radio kao rudar, zaradio i penziju, ali, srce ga je vuklo u Jasenovu, mjesto gdje je proveo bezbrižno djetinjstvo.

„Bio sam 33 pune godine u Njemačkoj, pomalo se ovamo u međuvremenu navraćao, dok nije došla ta staračka penzija. Kad sam je dobio, ostao sam stalno. Meni je lijepo, ko u dženetu, ne znam kako je kome. Znaš, ja samo otiš'o odavde, iz Srebrenice, da kažem, pošto je Srebrenica poznatija nego Jasenova, otišao sam i ostao sam je željan, tu sam bos hod'o dok sam bio dijete, toliko sam tamo proveo. Sad imam penziju.“

Vratio se Emin u Jasenovu jer je ostao željan rodnog kraja i šume.

„Ostao sam je željan jer sam otišao mlad, u dvadeset četvrtoj godini. Nisam imao ni pune dvadeset četiri. Ostao sam željan i naroda, i mjesta, tu sam se rodio, a nije ni ta Evropa više što je bila. I u toj Evropi, sad je sa svih kontinenata došao narod u Evropu. Nisam ja protiv naroda, njega goni nužda, ko i mene što je o'ćerala.“

Evropa ne nudi baš lagodan život, kaže Emin. Podjednako je lijepo i u Srebrenici.

„Danas, ako gledaš Srebrenicu prije pedeset godina, nije bilo tri auta u Srebrenici. Danas ima više auta nego naroda. Pa sigurno više od pola imaju auta. Prije pedeset godina imalo ga je samo preduzeće.“

Pitamo Emina da li je bilo kakve pomoći, donacija.

„Ima donacija, daju ljudi, hvala im. Samo, mogu reći da je donacija više upropastila. Ima ovih džabahljebaroša, da ovako kažem. Lakše bi uhvatio guju da izvuče iz trnja, nego lopatu. A ja sam zaradio penziju na lopati. I danas dan radim. Da slikaš mi ruke, da i danas vidiš žuljeve. Ja više volim..., ali neću to reći, nego neradnika. Jer onaj se usudio da nešto uradi, da ti ja ne bih objašnjav'o, a baš neradnik... Jesi čuo da je igdje poginuo neradnik? Nego, tužne vijesti, jave – poginuo radnik.“

Voli Emin bukvu, šumu i konje. I sada ima ergelu i to ga čini veoma sretnim.

„Bavio se otac kiridžilukom, ja radio s konjima, prod'o konje, otiš'o za Njemačku. Ja volim konje. Konj je jedna plemenita životinja, sa njim možeš razgovarati, samo ga ne smiješ preopterećavati. Konj sluša, samo što ne zna da govori. Mene konji drže. Meni je sedamdeseta godina, ja još za nevolju mogu konja preskočiti.“

Jednom konju podigao je i spomenik.

„Pa jesam, zato što je konj bio poslušan, samo što nije govorio. On je znao svaku komandu.“

Jula 1995. godine Emin je izgubio sina i mnogobrojnu rodbinu. Nerado se sjeća tih vremena.

„Eee, kad bih ja sad... samo što ja ne volim to da pričam, to me malo potresa. Ja sam izgubio najbližih četvero. Izgubio sam brata, dva bratića i sina. A da ne govorim o familiji – kad bih računao, nisam ja izgubio malo familije, ja sam izgubio mnogo, možda više nego iko. Da ne bih govorio cifru, znaju Srebreničani mene, zna svako ko je meni familija. Jednu golemu cifru, a to je za nevjerovati. I dalje ja trpim i šutim. Šta ću, da bogdo nije bilo. Ima tu, što kažu, i od Boga, i od Allaha, ali to je više od sotone, od čovjeka, od đavola. Jedna vrsta ljudi ima, gora od sotone, od đavola. Eto, šta ću ti reć' više. Nemoj me dalje.“

  • 16x9 Image

    Sadik Salimović

    Rođen je u Srebrenici 4. januara 1955. godine. Novinarstvom se bavi 40 godina. U vremenu od 1993. do 2000. u Tuzli je bio  sportski novinar RTV TK, Tuzlanske televizije i OBN-a. Dopisnik je Radija slobodna Evropa iz Srebrenice od 2002. godine. Objavio je dvije knjige o Srebrenici, te roman pod nazivom "Srebrenica-Tuzla PUT SMRTI".

XS
SM
MD
LG