Dostupni linkovi

logo-print

Božo Vrećo je vokalni umjetnik. Ovaj jedinstveni bosanskohercegovački interpretator sevdalinke uskoro bi se mogao okušati i na pozorišnim daskama. U intervjuu za RSE Vrećo, između ostalog, govori o inicijativi da tumači ulogu Koštane u istoimenoj predstavi, o tome zašto je podržao građansku akciju "Ja sam Muzej", te o svojoj velikoj ljubavi – pjesmi sevdaha.

RSE: Ovaj intervju ćemo početi pričom o predstavi Koštana, koja je 'skinuta' s programa Pozorišta na Terazijama, i koja je, čini mi se, najaktuelnija priča u svijetu umjetnosti u regiji. Kokan Mladenović najavio je da će Koštane, ipak, biti. Koliko te to raduje?


Vrećo: Jako. Mislim da je to moja sudbinska uloga. Kroz moje odrastanje, Koštana je bila dio mene i ja sam bio dio Koštane. Negdje sam napravio osvrt na moje rano djetinjstvo, kada sam znao da kačim oko maminog kaiša raznobojne sestrine marame i da se vrtim sa nekim starim ciganskim defom, tako da me sve to asociralo na to, da ću jednog dana imati takvu ulogu i da će neko prepoznati takvu konekciju mene i nje. Ja i Koštana smo jedno, po toj slobodi i nepripadnosti nikome. Ona pripada svakome, ali samo kroz pjesmu, samo kroz emociju koju ona daje, ali nikada fizički. Ona nijednom muškarcu ne pripada. To je fantastična stvar – oboje smo zaljubljeni u muziku, u glas, u ekspresiju emocija, a s druge strane smo anatemisani od društva. Kraj je uvijek tužan.

Ona uvijek bude ili protjerana, ili napuštena i sama. Ipak, mislim da će ovaj put Koštana ostaviti jaku i snažnu poruku, s obzirom na to da Kokan radi predstave koje na dobar način reinterpretira i nikada nisu posve odgovor na ranija izdanja. Ovo je posve inovativan pristup Koštani, koji će sigurno imati elemente onoga svega što ima tradicionalna izvedba, međutim, itekako će imati poveznicu sa današnjim dobom. Ostaviće jasnu poruku vezanu za slobodu i upravo za tu transrodnost, odnosno dualnost mog lika i, na kraju krajeva, mog života - ne samo Koštane, već i mog života.

Jako se radujem. Bio je Kokan u Sarajevu nekoliko dana, tako da smo se vidjeli i već mi je otkrio neke scene, jer nisam izdržao a da mi ne otkrije neke pojedinosti. Predstava je definitivno već sada izazvala veliku pažnju, svi mediji, svi koji nisu čuli za mene, sada su čuli, zaljubili se u glas, zaljubili se u tu energiju, tako da mislim da će to biti pravi bum.

Božo Vrećo

Božo Vrećo

RSE: Kada spominješ slobodu i kada spominješ Koštanu, moramo se vratiti na ono što se desilo prije nego što je Kokan Mladenović rekao da će predstave ipak biti. Koliko je važno da te predstave bude i da se dokaže da se umjetnici ne mogu i ne trebaju cenzurisati?


Vrećo: Strašno je. Pogotovo ako se vratimo u praizvedbu teatra, u početak teatarskih izvedbi. Sve uloge su bile upravo muške. Muškarci su igrali uloge i koje su bile ženske, tako da je to jako bitno istaći. Znači, nismo otišli nimalo naprijed, ustvari, samo smo se vratili u neku nedođiju, u neki bezdan. Mislim da će ova predstava vratiti neke stvari na pravi kolosijek i da će vratiti pravu publiku, onu koja uživa u toj sadržajnosti, drugačijem izražaju, jer ova će predstava biti itekako drugačija, po svemu. Ona će otkloniti sve barijere.

RSE: Druga važna tema je kultura u Bosni i Hercegovini i Zemaljski muzej. Priključio si se akciji "Ja-muzej". Koliko je važno da se umjetnici, odnosno svi građani, angažuju oko toga da se Zemaljski muzej vrati svima?


Vrećo: Jako je važno. Jednostavno, ne postoji ništa važnije u ovom trenutku. Ja sam maločas došao sa dežure u Muzeju. Znate, zateknete jedno stanje u kome ne vidite izlaz zato što ično ne možete da promijenite puno toga, ali, ja kažem, ipak moja mrvica od moje umjetnosti, koju sam izdvojio, na kraju krajeva, svojom pažnjom i posvećenošću, samim tim i humanitarnom idejom kojoj sam mogao da odgovorim, dijelom negdje i s te materijalne strane, meni puno znači.

Znam da ima puno ljudi koji su istomišljenici. Ako smo svjesni toga da i dan-danas svaki novootkriveni lokalitet i sav materijal koji dolazi s tog lokaliteta, i dalje prolazi kroz proces i cirkulaciju Zemaljskog muzeja, znači, on je i dalje živ, samo je svo stanje oko njega uspavano. Mi smo ti koji ćemo probuditi apsolutno i svijest. Ja sam rekao, kao najbitnija poruka za vlast jeste da osjete i da djeluju. Mislim da su to dvije ključne stvari.

Ima jako puno interesa od ambasada, stranaca koji dolaze, svih nas u umjetnosti, svih nas kojima je to jako bitno, svi mi na neki način želimo da budemo dio toga, međutim ipak je jako bitno da država odgovori na takva pitanja. I oni će biti, ustvari, neki ventil koji će donijeti novu energiju, novo finansiranje. Tako, stanje u kojem sam zatekao Muzej, jako je alarmantno i naravno da je ovo poziv. Svaki odlazak tamo je poziv da svi odemo, da svi djelujemo i da svi damo svoj doprinos.

RSE: Na Sarajevo Film Festivalu bila su prikazana tri filma u kojima je tvoja muzika. Koliko ti je to važno i koliko je važno uopšte da se ne baziraš samo na muziku nego i na ostale vidove umjetnosti?


Vrećo: Sve je nekako srodno, a samim tim što niti jedan moj koncept nije samo puko ispjevavanje, već je i teatarski, on je performans, sve se nekako nadopunjuje, a to negdje i karakteriše samu moju ličnost, upotpunjuje mene, daje mi na toj nekoj izražajnosti, na kraju krajeva, na autentičnosti.

U današnje vrijeme je bitno da budeš autentičan, da budeš drugačiji, a opet svoj. Tako mi je jako bitno, s jedne strane Osman u priči Magla Srebrenice, gdje je ta potresna priča, gdje je jako puno tuge, jako puno suza, i gdje upravo majka Srebrenice, Hatidža kaže: 'Sve sam, sve sam nekako sagledala, ali tvoju pjesmu na kraju, ona me uvijek negdje toliko dirne, toliko rani, a opet mi da neki titraj nade, neki čudan osjećaj slobode'. To mi puno znači – od nekoga ko je preživio tu golgotu, ako mogu tako nazvati, ko itekako zna kako je živjeti s tom boli i tugom. Tako mi je izuzetno zadovoljstvo bilo da budem dio toga, i da mi na kraju krajeva, Nigel Osborne, kao kompozitor muzike unutar filma – a bilo je samo jedno snimanje, nije bilo ponavljanja – kad sam otpjevao pjesmu kaže: 'To je savršeno'.

I puno mi ljudi piše, što je najbitnije, jako se puno ljudi interesuje za tu pjesmu. Ona će biti iduće godine na mom novom albumu, ali, veliki je interes, ljude je negdje doticala ta emocija i to ponavljanje, stalno ponavljanje da tebe nema, da si ti ta koja čeka onoga koji sigurno nikada neće doći.

Božo Vrećo u razgovoru sa novinarkom RSE Marijom Arnautović

Božo Vrećo u razgovoru sa novinarkom RSE Marijom Arnautović

S druge strane, saradnja s našim bh. reperom Frenkijem, kroz Soul frame, predstavljanje jedne, također, moje autorske pjesme sa DJ Billainom, koja se zove u prevodu 'Kovčeg za svadbeno ruho', za ruho mlade, eto, i to je premijerno bila izvedba koja će doživjeti kroz film. Treći film je 'Naša svakodnevna priča' Ines Tanović, prvi njen dugometražni igrani film. Imao sam čast i ulogu da negdje kroz film bude highlight 'Jednom kiša bi pala'.

RSE: Nije prvi put da pjesmu na snimanju pjevaš samo jedanput. Koliko često ti se to dešava?


Vrećo: Meni je to bitno, ta emocija koju doživim kada pjesmu otpjevam prvi ili drugi put. To je to. Jednostavno, vi ste tim nešto poručili. To je ta trenutna emocija koju ste trebali da prenesete, tako da se vrlo rijetko dešavalo, čak i albumi koje sam radio sa bendom, da to bude ponavljanje neki treći ili četvrti put. Obično je bilo ponavljanje kada su se oni vraćali zato što su negdje fulali. Svima je to bilo u startu jako čudno koliko sam, ustvari, profesionalan uz to koliko nemam iskustva u radu sa studijskim snimanjem i slično. Međutim, valjda je to od tolike želje da ja negdje ne zapnem, pa od tolike želje da uvijek budeš jako tačan, jako emotivan u izvedbi, nekako je valjda i to dar od Boga.

RSE: Za kraj pitanje koje ne možemo ne spomenuti: sevdah. Nismo ga pomenuli nijednom. Sevdah i Božo Vrećo?


Vrećo: Pa to je jedno. To je negdje od starta jedno, međutim, hvala Bogu, to postaje tako jezgrovito i tako sinhronizovano, da je postalo neodvojivo. Apsolutno, i kroz moje stvaranje. Znate, kad na koncertu imate pola repertoara svojih koncertnih pjesama koje ljudi znaju i koje ljudi osjećaju kao da su napisane prije 500 godina... samo 'Aladža', 'Lejlija'... Sinoć smo s bendom Halkom predstavili pjesmu 'Elma'. Znate, to je pjesma koja vas na prvo slušanje kupi, koju ljudi propjevavaju, negdje osjete kao dio sebe. To su fantastične stvari. Živim za takve trenutke, živim za tu podjelu ljubavi, jer mi smo, prije svega, neko ko prima ljubav i istu odašilje.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG