Dostupni linkovi

logo-print

Bosanska Krajina: Etničko čišćenje nikad nije poništeno


Trake sa imenima logoraša iz Omarske, obilježavanje godišnjcie zatvaranja kampa, Prijedor 2012.

Trake sa imenima logoraša iz Omarske, obilježavanje godišnjcie zatvaranja kampa, Prijedor 2012.

O ratnim dešavanjima na područiju Bosanske Krajine malo se zna, a zločini koji su tu počinjeni, posebno etničko čišćenje tog područija često se prešućuju, istaknuto je na međunarodnoj konferenciji ˝Dvadeset godina od konačnog progona Hrvata i Bošnjaka sa područija Banjaluke i šire banjalučke regije˝, koju je organizovala Europska akademija banjalučke biskupije. Na konferenciji je istaknuto i da se na teritoriji Bosanske Krajine desio smišljeni genocid, što pokazuje da u ovom dijelu BiH nedostaje skoro 90 odsto predratnog nesrpskog stanovništva.

Protjerivanje Hrvata i Bošnjaka sa teritorije Banjalučke regije, prema mišljenju banjalučkog kulturologa i istraživača Srđana Šušnice, dešavalo se pod patronatom tadašnje vlasti u Beogradu, koja je vršila nasilnu etno nacionalnu homogenizaciju srpskog naroda, pogotovo na područiju Bosanske Krajine, što se može razložiti u nekoliko etapa ili elemenata.

˝Prvo se desila jedna homogenizacija elite koja je nastala već na prvim višestranačkim izborima gdje se politička elita pocijepala po nacionalnom i vjerskom, umjesto po nekom racionalnom osnovu. Zatim je tu i element jedne bjesomučne ratnohuškačke i nacionalno izgrađujuće, odnosno nacionalno stabilizirajuće propagande medijske, a zatim i element viktimizacije, u kojoj se pogotovo prema srpskom stanovništvu koristio Jasenovac i zločini nacista, fašista i kolaboranata nad srpskim stanovništvom u drugom svjetskom ratu˝, smatra Šušnica

Formiranjem Srpske autonomne oblasti Krajina u julu '91, a nakon toga i preuzimanjem vlasti srpskih snaga u Banjaluci, predvođenih SDS-om u aprilu '92. druge godine počinje i sam proces etničkog čišćenja, smatra Šušnica, te ističe da je sa tim procesom uporedo išlo i kulturološko čišćenje, što niko ne ispituje.

˝Elita je u toku rata promijenila sve nazive mjesnih zajednica, promijenila je nazive 244 ulice, obrisala sve bošnjačke i hrvatske narative i identifikacije iz naziva ulica, ali ne samo te već i ideološke, komunističke, revolucionarne. Zatim su srušeni gotovo svi vjerski objekti do kraja rata koji su pripadali islamskoj ili katoličkoj konfesiji˝, pojašnjava Šušnica.

Primjer grada Prijedora, gdje je oko 3.500 osoba ubijeno ili nestalo od strane vojnih i paravojnih jedinica srpske vojske, pokazuje šta je bio cilj tadašnje politike, kaže Mujo Begić iz instituta za nestale osobe BiH.

˝U Prijedoru su Bošnjaci i Hrvati bili zatočeni u 58 logora i drugih mjesta zatočenja i kroz logore je prošlo preko 30.000 Bošnjaka i Hrvata sa područije opštine Prijedor. Ono što specificira opštinu Prijedor jeste da je Prijedor mjesto sa najvećim brojem mjesta gdje su pronađeni posmrtni ostaci žrtava. Mi do sada imamo pronađenih preko 460 lokacija na kojima su pronađeni posmrtni ostatci žrtava, od jedne žrtve pa do nekoliko stotina˝, kaže Begić.

Uloga UNHCR-a i Međunarodnog crvenog križa

Šimun Penava sa Hrvatskog instituta za povijest kaže da se na primjeru Novog Grada i Kotor Varoši vidi i učešće međunarodne zajednice u etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva na ovom područiju.

˝Konkretno u Bosanskom Novom (Novi Grad) je UNPROFOR gotovo cijeli grad smjestio u autobuse i protjerao te ih dovezao u Karlovac u prostore UNHCR-a. Drugi primjer je Kotor Varoši, tamo je Međunarodni crveni križ sklopio ugovor i organizirano protjerao 90 odsto stanovnika autobusima na područije BiH koje je tada bilo pod kontrolom i vlašću armije BiH˝, pojašnjava Penava.

Procjenjuje se da je oko 90 odsto Hrvata i približno toliko Bošnjaka, protjerano sa šireg područija banjalučke regije, a to pokazuju i pojedini podaci da u Banjaluci trenutno živi tek oko 900 Hrvata, iako tačni podaci sa posljednjeg popisa i dalje nisu poznati.

Od prijeratnih oko 50.000 Hrvata i Bošnjaka sa područija prijedorske opštine 1992. godine, taj broj 1996. sveo se na 2.000. Iako je bilo povratka, za Begića i dalje taj broj nije prihvatljiv.

˝Nažalost i danas prema procjenama koje posjedujem radi se negdje oko petnaestak hiljada Prijedorčana nesrba koji žive na područiju opštine Prijedor˝, ističe Begić.

Banjalučki biskup Franjo Komarica istakao je kako provođenje aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma nikad nije zaživjelo u pravoj mjeri i problem povratka nakon rata i dalje nije riješen i nije iskorištena prilika da se poništi zločin koji se desio.

˝Ne može biti u redu, na nepravdi se ne pravi pravna država, a ovdje caruje nepravda i dijeli se milost od strane političara kome, kada i koliko se hoće, a građani naše zemlje imaju pravo na pravednost i na pravdu˝, ističe Komarica.

Srđan Šušnica zaključuje da ˝Dejton˝ jeste zaustavio pucanje, ali nije doveo do pomirenja, a za to je potrebno priznati zločine i suočiti se sa onim što se desilo.

˝Nije se iskoristilo da se činjenice sa haških suđenja i činjenice domaćih i stranih istraživača predoče stanovništvu koje sebe percipiraju kao Srbi i da se radi na katarzi i njihovom prihvaćanju činjenica i na jednom katarzičnom osvješćavanju njih o onome što se zaista desilo u ratu. Ta katarza je po meni preduslov pomirenja, a to Dejton nije donio˝, zaključuje Šušnica.

Većina učesnika konferencije ocijenila je da se na područiju Bosanske Krajine od 1992. do 1995. godine desio smišljeni projekat etničkog čišćenja uz pomoć međunarodne zajednice, i da se iz tog razloga o ovim zločinima i ne govori.

  • 16x9 Image

    Gojko Veselinović

    Radio u banjalučkim Nezavisnim novinama, te na BH Radiju 1. Izvještavao i istraživao o temama koje se tiču politike, društva, ekonomije i kulture. Od novembra 2012. je dopisnik RSE iz Banjaluke.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG