Piše: Robert Coalson
Mnogi su bili šokirani 17. maja kada su vidjeli povorku pravoslavnih svećenika obučenih u crno koji vode razljućene mase u borbi protiv prava homoseksualaca u glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju.
Iako se zvanična Pravoslavna crkva u Gruziji ogradila od nasilja u kojem je povrijeđeno 17 ljudi, gruzijski patrijarh Ilija II je dan ranije pozvao vlasti da zabrane skup, jer predstavlja vrijeđan gruzijsku tradiciju.
Širom istočne Evrope, društva kao što su Gruzija, Rusija, Srbija i Moldavija se pokušavaju reformisati i modernizovati i pokreti koji podržavaju prava žena, etničkih manjina, gay populacije i lezbijki prave prve korake. Ono što ova društva imaju zajedničko jeste Pravoslavna crkva koja često djeluje kao kočnica, politička i socijalna sila koja svaku inovaciju smatra vanjskom prijetnjom kojom se žele uništiti svete nacionalne tradicije.
Zaza Davitaia je jedan od grupe Gruzijaca koji su odgovorili na poziv konzervativne Pravoslavne crkve i učestvovao je u presretanju boraca za prava gay populacije.
„Podržao sam one koji su se okupili ovdje. Mi smo protiv skupa koji se kosi sa našim gruzijskim moralima i tracijom. (Zagovornici prava gay populacije) dobijaju finansijsku pomoć nekih stranih organizacija i željeli su održati demonstracije protiv gruzijskog morala.“
Sličan događaj, iako ne tako dramatičan, se desio ranije ovog mjeseca u glavnom gradu Srbije, Beogradu. Oko 3.000 ljudi se skupilo 10. maja da bi protestovali protiv nedavno utvrđenog dogovora o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, koje srpski nacionalisti smatraju integralnim dijelom Srbije. Demonstracije je organizovalo konzervativno pravoslavno sveštenstvo, iako se patrijarh Irinej ogradio od ovih aktivnosti.
Jedan od organizatora, vladika Atanasije, rekao je demonstrantima da srbijanski premijer Ivica Dačić rizikuje sudbinu proevropskog premijera Zorana Đinđića, kojeg su ubili srbijanski ultranacionalisti 2003 jer su se protivili njegovim reformama:
„Premijer govori kako je za realnu politiku, ali samo za sekularnu Srbiju. Njega ne interesuje nebeska Srbija. Na njegovu žalost, i Đinđić je to govorio. I svi znamo kako je on završio. Ali, pustit ćemo Boga da presudi. Nema sekularne Srbije bez nebeske.“
Nakon tog govora, vladika je izgovorio molitvu za „pokoj duše“ Dačića i njegove vlade – šokantan potez jer se ta molitva izgovara samo za mrtve.
Konzervativno sveštenstvo u Moldaviji se također borilo protiv ključnih elemenata za evropske integracije zemlje, uključujući i najnoviji zakon koji zabranjuje diskriminaciju prema seksualnoj orijentaciji. Jedan istaknuti dužnosnik Crkve je osudio „sodomizaciju“ Moldavije.
Geraldine Fagan, moskovska dopisnica novinske agencije sa fokusom na religiju 'Forum 18' i autorica nove knjige „Vjerovati u Rusiju: Religijska politika nakon komunizma“, navodi da je religijski nacionalizam prominentan dio pravoslavne tradicije, iako je proglašen herezom u devetnaestom vijeku.
„U mnogim slučajevima, pravoslavne crkve su propovijedale samo jednoj etničkoj grupi, što je dovelo do stvaranja nacija,“ rekla je Fagan za RSE/RL u intervjuu putem e-maila. „Također, u pravoslavnom svijetu postoji osjećaj da je državna sigurnost vezana za pravoslavlje i religiju njenog naroda.“
Religiozni učenjak iz Tbilisija Beka Mindiashvili je također primjetio anti-zapadnjačku tematiku u propovijedima velikog dijela pravoslavnog sveštenstva, koji kritikuju Zapad zbog „pripremanja puta za Antikrista jer su denacionalizirani“.
Saradnja sa autokratskim vlastima
stina, većina organizovanih religija je kroz istoriju pokušavala odbraniti ono što su smatrali tradicijom nasuprot modernizacije, ali niti jedna evropska religija nije bila ovako agresivna kao Pravoslavna crkva.
Također, za razliku od sekularnog Zapada, pravoslavne crkve tradicionalno usko surađuju sa autokratskim vladama, sve dok su one formalno vezane za pravoslavlje. U slučajevima kao što je Rusija, zajednička percepcija da je vanjski svijet neprijateljski se pokazala odličnom osnovom za kolaboraciju Crkve i države.
Prošlog mjeseca dok je vlada predsjednika Vladimira Putina prozvala glavne nevladine organizacije „stranim agentima“, ruski patrijarh Kiril je dao izjavu u kojoj opisuje feminizam kao nešto „veoma opasno“. Žene se moraju „fokusirati ka unutra“, rekao je, a ako to ne urade „sve će biti uništeno – porodica i domovina.“
Novinarka Fagan navodi da u slučajevima kada vlada ode predaleko od autoritarijanizma, bliski odnosi crkve sa vlastima mogu potkopati njen moralni autoritet i kredibilnost. To se sada dešava u Bjelorusiji, dodala je.
Fenomen kohabitacije Pravoslavne crkve sa sekularnom, demokratskom vladom – nešto što je fundamentalno na Zapadu, je u najboljem slučaju novina u regionu.
Politički analitičar iz Kišinjeva Igor Botan navodi da je proces pregovaranja oko ove novine jedan od glavnih aspekata trenutne moldavijske socijalne politike:
„Danas u Moldaviji, koja je striktno sekularna država, vidimo crkvu koja svakodnevno naglašava svoje stavove vjernicima. S druge strane, postoji pritisak (države) na crkvu da se drži van politike. Crkva je to i pokušala uraditi u nekoj mjeri.“
Međutim, za razliku od Srbije i Gruzije gdje su lokalne pravoslavne crkve kulturološki vezane za rusku crkvu, ali ne i podređene, moldavijska crkva je podređena moskovskoj patrijaršiji koja ima veliki uticaj na nju, kao i Kremlj, navodi Botan:
„Ja sam mišljenja da bi moldavska Pravoslavna crkva zagovarala proces evropskih integracija zemlje jer su podređeni ruskoj Pravoslavnoj crkvi, koja je nedavno izjavila da je Moldavija dio takozvanog ruskog svijeta.“
U Gruziji, kao i u Srbiji, vlade pokušavaju odbaciti konzervativne elemente crkve. Gruzijski premijer Bdzina Ivanishvili je 13. maja izjavio da seksualne manjine u Gruziji imaju prava i da će se narod „vremenom na to navići“.
Srbijanski premijer Dačić je rekao da su izjave pravoslavnog sveštenstva na prosvjedima održanim 10 maja „apsolutno neprimjerene“ i da se sveštenstvo ponašalo „kao da žive u vrijeme inkvizicije“.
Priznao je da se „ponekad pita šta je dragi Bog uradio da zasluži da ga takvi ljudi predstavljaju na zemlji“.
Borba između sekularnih vlada i konzervativnih pravoslavnih elemenata u istočnoj Evropi bi mogla trajati dugo. Međutim, primjeri Grčke, Cipra, Rumunije i Bugarske nam pokazuju da pravoslavlje i evropske integracije nisu međusobno isključivi i nekompatibilni.
Fagan, međutim, navodi da je konstantinopoljski patrijarh Bartolomej otišao najdalje kada je u pitanju prihvatanje takozvanih zapadnjačkih vrijednosti, posebno religijskih sloboda.
„Ipak, to nema toliko veze sa geografskim položajem, zapadnije ili istočnije, koliko sa činjenicom da je on lider iscrpljene manjine u Turskoj,“ navodi Fagan. „Čini se da je to ključno za shvatanje opresije i njenih posljedica.“
(RSE/RL Dopisnik gruzijskog servisa Salome Asatiani, RsE/RL dopisnici moldavskog servisa Vasile Botnaru i Mircea Ticudean, i RSE/RL dopisnica balkanskog servisa Iva Martinović su doprinijeli ovom izvještaju)
Prevela: D.F.
Mnogi su bili šokirani 17. maja kada su vidjeli povorku pravoslavnih svećenika obučenih u crno koji vode razljućene mase u borbi protiv prava homoseksualaca u glavnom gradu Gruzije, Tbilisiju.
Iako se zvanična Pravoslavna crkva u Gruziji ogradila od nasilja u kojem je povrijeđeno 17 ljudi, gruzijski patrijarh Ilija II je dan ranije pozvao vlasti da zabrane skup, jer predstavlja vrijeđan gruzijsku tradiciju.
Širom istočne Evrope, društva kao što su Gruzija, Rusija, Srbija i Moldavija se pokušavaju reformisati i modernizovati i pokreti koji podržavaju prava žena, etničkih manjina, gay populacije i lezbijki prave prve korake. Ono što ova društva imaju zajedničko jeste Pravoslavna crkva koja često djeluje kao kočnica, politička i socijalna sila koja svaku inovaciju smatra vanjskom prijetnjom kojom se žele uništiti svete nacionalne tradicije.
Zaza Davitaia je jedan od grupe Gruzijaca koji su odgovorili na poziv konzervativne Pravoslavne crkve i učestvovao je u presretanju boraca za prava gay populacije.
„Podržao sam one koji su se okupili ovdje. Mi smo protiv skupa koji se kosi sa našim gruzijskim moralima i tracijom. (Zagovornici prava gay populacije) dobijaju finansijsku pomoć nekih stranih organizacija i željeli su održati demonstracije protiv gruzijskog morala.“
Sličan događaj, iako ne tako dramatičan, se desio ranije ovog mjeseca u glavnom gradu Srbije, Beogradu. Oko 3.000 ljudi se skupilo 10. maja da bi protestovali protiv nedavno utvrđenog dogovora o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova, koje srpski nacionalisti smatraju integralnim dijelom Srbije. Demonstracije je organizovalo konzervativno pravoslavno sveštenstvo, iako se patrijarh Irinej ogradio od ovih aktivnosti.
Jedan od organizatora, vladika Atanasije, rekao je demonstrantima da srbijanski premijer Ivica Dačić rizikuje sudbinu proevropskog premijera Zorana Đinđića, kojeg su ubili srbijanski ultranacionalisti 2003 jer su se protivili njegovim reformama:
„Premijer govori kako je za realnu politiku, ali samo za sekularnu Srbiju. Njega ne interesuje nebeska Srbija. Na njegovu žalost, i Đinđić je to govorio. I svi znamo kako je on završio. Ali, pustit ćemo Boga da presudi. Nema sekularne Srbije bez nebeske.“
Nakon tog govora, vladika je izgovorio molitvu za „pokoj duše“ Dačića i njegove vlade – šokantan potez jer se ta molitva izgovara samo za mrtve.
Konzervativno sveštenstvo u Moldaviji se također borilo protiv ključnih elemenata za evropske integracije zemlje, uključujući i najnoviji zakon koji zabranjuje diskriminaciju prema seksualnoj orijentaciji. Jedan istaknuti dužnosnik Crkve je osudio „sodomizaciju“ Moldavije.
Geraldine Fagan, moskovska dopisnica novinske agencije sa fokusom na religiju 'Forum 18' i autorica nove knjige „Vjerovati u Rusiju: Religijska politika nakon komunizma“, navodi da je religijski nacionalizam prominentan dio pravoslavne tradicije, iako je proglašen herezom u devetnaestom vijeku.
„U mnogim slučajevima, pravoslavne crkve su propovijedale samo jednoj etničkoj grupi, što je dovelo do stvaranja nacija,“ rekla je Fagan za RSE/RL u intervjuu putem e-maila. „Također, u pravoslavnom svijetu postoji osjećaj da je državna sigurnost vezana za pravoslavlje i religiju njenog naroda.“
Religiozni učenjak iz Tbilisija Beka Mindiashvili je također primjetio anti-zapadnjačku tematiku u propovijedima velikog dijela pravoslavnog sveštenstva, koji kritikuju Zapad zbog „pripremanja puta za Antikrista jer su denacionalizirani“.
Saradnja sa autokratskim vlastima
stina, većina organizovanih religija je kroz istoriju pokušavala odbraniti ono što su smatrali tradicijom nasuprot modernizacije, ali niti jedna evropska religija nije bila ovako agresivna kao Pravoslavna crkva.
Također, za razliku od sekularnog Zapada, pravoslavne crkve tradicionalno usko surađuju sa autokratskim vladama, sve dok su one formalno vezane za pravoslavlje. U slučajevima kao što je Rusija, zajednička percepcija da je vanjski svijet neprijateljski se pokazala odličnom osnovom za kolaboraciju Crkve i države.
Prošlog mjeseca dok je vlada predsjednika Vladimira Putina prozvala glavne nevladine organizacije „stranim agentima“, ruski patrijarh Kiril je dao izjavu u kojoj opisuje feminizam kao nešto „veoma opasno“. Žene se moraju „fokusirati ka unutra“, rekao je, a ako to ne urade „sve će biti uništeno – porodica i domovina.“
Novinarka Fagan navodi da u slučajevima kada vlada ode predaleko od autoritarijanizma, bliski odnosi crkve sa vlastima mogu potkopati njen moralni autoritet i kredibilnost. To se sada dešava u Bjelorusiji, dodala je.
Fenomen kohabitacije Pravoslavne crkve sa sekularnom, demokratskom vladom – nešto što je fundamentalno na Zapadu, je u najboljem slučaju novina u regionu.
Politički analitičar iz Kišinjeva Igor Botan navodi da je proces pregovaranja oko ove novine jedan od glavnih aspekata trenutne moldavijske socijalne politike:
„Danas u Moldaviji, koja je striktno sekularna država, vidimo crkvu koja svakodnevno naglašava svoje stavove vjernicima. S druge strane, postoji pritisak (države) na crkvu da se drži van politike. Crkva je to i pokušala uraditi u nekoj mjeri.“
Međutim, za razliku od Srbije i Gruzije gdje su lokalne pravoslavne crkve kulturološki vezane za rusku crkvu, ali ne i podređene, moldavijska crkva je podređena moskovskoj patrijaršiji koja ima veliki uticaj na nju, kao i Kremlj, navodi Botan:
„Ja sam mišljenja da bi moldavska Pravoslavna crkva zagovarala proces evropskih integracija zemlje jer su podređeni ruskoj Pravoslavnoj crkvi, koja je nedavno izjavila da je Moldavija dio takozvanog ruskog svijeta.“
U Gruziji, kao i u Srbiji, vlade pokušavaju odbaciti konzervativne elemente crkve. Gruzijski premijer Bdzina Ivanishvili je 13. maja izjavio da seksualne manjine u Gruziji imaju prava i da će se narod „vremenom na to navići“.
Srbijanski premijer Dačić je rekao da su izjave pravoslavnog sveštenstva na prosvjedima održanim 10 maja „apsolutno neprimjerene“ i da se sveštenstvo ponašalo „kao da žive u vrijeme inkvizicije“.
Priznao je da se „ponekad pita šta je dragi Bog uradio da zasluži da ga takvi ljudi predstavljaju na zemlji“.
Borba između sekularnih vlada i konzervativnih pravoslavnih elemenata u istočnoj Evropi bi mogla trajati dugo. Međutim, primjeri Grčke, Cipra, Rumunije i Bugarske nam pokazuju da pravoslavlje i evropske integracije nisu međusobno isključivi i nekompatibilni.
Fagan, međutim, navodi da je konstantinopoljski patrijarh Bartolomej otišao najdalje kada je u pitanju prihvatanje takozvanih zapadnjačkih vrijednosti, posebno religijskih sloboda.
„Ipak, to nema toliko veze sa geografskim položajem, zapadnije ili istočnije, koliko sa činjenicom da je on lider iscrpljene manjine u Turskoj,“ navodi Fagan. „Čini se da je to ključno za shvatanje opresije i njenih posljedica.“
(RSE/RL Dopisnik gruzijskog servisa Salome Asatiani, RsE/RL dopisnici moldavskog servisa Vasile Botnaru i Mircea Ticudean, i RSE/RL dopisnica balkanskog servisa Iva Martinović su doprinijeli ovom izvještaju)
Prevela: D.F.
