Dostupni linkovi

logo-print
Ovih dana u Sarajevu je izašla knjiga "Sarajevska princeza". Autor je Edo Jaganjac, sarajevski ratni hirurg koji živi u Pragu. To je uzbudljivo svjedočanstvo o borbi za život ranjenika u opkoljenom Sarajevu u kome su sa svih stana vrebali granate i snajperi. U središtu ove ratne priče je borba Ede Jaganjca i njegovih kolega-ljekara da se spasi život teško ranjene petogodišnje djevojčice.
RSE: Da počnemo ovaj razgovor od korica vaše knjige. Vaša knjiga nosi naslov “Sarajevska princeza“. Ko je sarajevska princeza?

Jaganjac: Sarajevska princeza je petogodišnja djevojčica Irma Hadžimuratović, koja je 30. 7. 1993. godine ranjena u granatiranju Alipašinog polja. Tom prilikom je njena majka poginula. Majka je čula granatu sekundu-dvije prije nego što je pala. Uhvatila je dijete, pa je geler, koji je prošao kroz nju i ubio je, ranio i malu Irmu. Priča govori o tome šta je nakon toga uslijedilo.
RSE: A uslijedila je borba vaša i vaših kolega-ljekara iz Vojne bolnice da se ranjena Irma evakuiše iz Sarajeva i da joj se spasi život. To je prema vašem kazivanju bila teška borba sa bezdušnom administracijom Ujedinjenih nacija i njenih agencija. Zašto su se oni tako ponašali, iako su bili u humanitarnoj misiji?

Jaganjac: Mislim da to nije ništa neobično i da se oni uvijek i svugdje tako ponašaju. Oni su nas uvijek gledali kao da nas gledaju iz autobusa ili iz svemira. Mi smo bili nevažni, njihove plate i njihovi životi su bili mnogo važniji. Njihovi godišnji odmori bili su mnogo važniji nego život male Irme i mnogih pacijenata koji su poumirali, a nisu dočekali da budu evakuisani. Nije tako bilo samo u Bosni i Hercegovini. Moj prijatelj Sivro Senail, hirurg i anesteziolog, izvanredan čovjek i stručnjak, bio je sa trupama Ujedinjenih nacija u Ruandi u vrijeme genocida. Prije objavljivanja poslao sam mu rukopis moje knjige, a on mi je napisao: "Dok sam bio u humanitarnoj pomoći u Ruandi, gadio sam se sam sebi. Nisam bio u stanju ništa da promijenim, koliko god sam se trudio. To nije mogao niko, čak ni komandant trupa Ujedinjenih nacija u Ruandi. Sve zbog politike Ujedinjenih nacija i nekih viših interesa".
RSE: Znači to je takav sistem. Koliko se god trudio, ne možeš ništa da promijeniš, nego sve mora po birokratskoj proceduri?

Jaganjac: Ništa ne možes da promijeniš. Siguran sam da je sistem namjerno napravljen da ne funkcioniše. Protiv tog sistema se možeš boriti samo iznutra. Moj brat je od 1992. do 1994. vodio UNICEFu Sarajevu. Za svoj rad dobio jedno od najvećih priznanja za humanitarni rad - nagradu Albert Schweitzer koju dodjeljuje harvardski univerzitet. Kod njega se sve znalo. Znalo se u čijim rukama je završila svaka narandža humanitarne pomoći koja je ušla u Bosnu. vije godine je to tako funkcionisalo, a treće godine su ga prebacili u Tuzlu, jer jer im nije odgovaralo da se tačno zna gdje šta i kome ide. Uvjeren sam da je to bio razlog.
RSE: Vratimo se vašoj borbi da se evakuiše mala Irma. Vidim iz knjige da ste vi maltene stotinu puta otišli do UNPROFOR-a, molili ih, zvali telefonom. Oni nisu htjeli da vas prime, pravili su se ludi.

Jaganjac: Najgore je bilo što u stvari nemate kome da se obratite. Za evakuaiciju ranjenika bio zadužen MEDEVAC. Prema njihovim pravilima mogao je biti evakuisan samo onaj ranjenik kome je bio ugrožen život. Ali oni su se sastajali dva puta godišnje, a predsjednik njihove komisije, koja odobravala evakuacije, sjedio je u Kambodži.
RSE: Sjedi u Kambodži, a zadužen je za Sarajevo.

Jaganjac: On dođe jednom ili dva puta u Sarajevo. Kad dođe u Sarajevo, ranjenici koji su trebali da budu evakuisani ili umrli ili su nekako preživjeli. I onda on nije imao šta da odobri. Nije tačno da niko nije otišao. Nešto ranjenika je odlazilo, ali uvijek je to bilo zahvaljući angažovanju nekih ljudi koji su radili u tim organizacijama. Ideju da alarmiramo svjetske medije kako bismo spasili Irmu dala nam je Una Sekerez, koja je bila zaposlena u sarajevskom UNHCR-u, i vrlo dobro je znala da Irma neće biti evakuisana, ako budemo išli redovnim kanalima. Mi smo prije toga evakuisali nekoliko ranjene djece iz Sarajeva, ali tu je bio moj brat Nedo, koji bi direktno pozvao Kušnera ili nekoga drugog političara u svijetu i zamolio ga da prebaci dijete. Kušner je bio dovoljno uticajan da je mogao to da uradi. Međutim, u trenutku, kada nam je ranjena Irma stigla u bolnicu, Nede nije bilo u Sarajevu.

Pogled s visine zvaničnika UN-a
RSE: I kada ste vidjeli da to nikako ne ide, da vas odbijaju i da vam pričaju prazne priče, Vi ste se onda odlučili da alarmirate svjetsku javnost kako bi mediji izvršili pritisak.

Jaganjac: To danas izgleda tako, ali kada su prvi put došli novinari i nešto snimili nisam vjerovao da bi tih pet minuta priče moglo da spasi život tom djetetu. Međutim, bio je avgust mjesec, kada nema nekih bitnih vijesti i kada se u svijetu ništa ne dešava, pa su svi počeli da pričaju o spasavanju male Irme. Mislio sam da će nakon toga neki birokrata Ujedinjenih nacija odobriti evakuaciju, nisam imao pojma da to treba da kažu John Major ili Bill Clinton.
RSE: I na kraju, pošto je spasavanje male Irme postalo svjetska vijest, onda je lično John Major, u to vrijeme premijer Velike Britanije, naredio da se pošalje avion.
Naslovnica knjige "Sarajevska princeza"

Naslovnica knjige "Sarajevska princeza"

Jaganjac: Tako je. Tada su u Evropi postojala samo dva aviona- bolnice, oba su bila holandska. Imaju pola godine unaprijed planirano gdje idu. Jedan takav avion je po Majorovom naređenju došao u Ankonu. Irma je Herkulesom prebačena iz Sarajeva u Ankonu, a onda dalje do Londona. Tamo ju je čekala kraljica, ljudi su izašli na ulice, kao kada smo mi svojevremeno čekali Tita i mahali zastavicama. Njen otac mi je nedavno, kada sam bio u Londonu, pričao da je to bilo nešto nevjerovatno. Irma je smještena u Great Ormond Street Hospital, najbolju dječiju bolnicu na svijetu. Odmah je pregledana i urađena joj je operacija. Irmin otac mi je rekao da mu je nakon operacije prišao dr.Dino Hadžić, naš prijatelj i kolega iz Sarajeva koji tada radio u toj bolnici, i saopštio mu da će Irma ostati paralizovana do kraja života. "To mi je bio najteži trenutak u životu, ne onaj kada su mi javili da je Irma ranjena i da mi je žena poginula, nego baš taj kada mi je Dino to saopštio", kazao mi je Irmin otac. Mala Irma je nakon godinu i po dana umrla. Imam dojam da bi danas bi bila živa, završila fakultet, udala se, imala djecu, da je samo jedan dan ranije evakuisana.
RSE: Pamtim jednu rečenicu iz vaše knjige koja zvuči užasavajuće. Napisali ste da je portparol UNPROFOR-a bio toliko nesretan, kada je pod pritiskom svjetskih medija odobrena Irmina evakuacija, da je to doživio kao lični poraz. Da li je moguće da se jedan zvaničnik Ujedinjenih nacija tako neljudski ponaša?

Jaganjac:
On je čak u razgovoru sa novinarima izjavio da u Sarajevu svakog dana život izgube najmanje tri djevojčice Irminog uzrasta, pa zašto smo se onda baš za nju zainatili. Svakako ginu, pa vrlo važno. Nevjerovatno. To je ono što sam rekao - oni nas gledaju kao iz autobusa. On je meni jednom rekao: "Ti bi najviše volio da ona sada umre, pa bi bili krivi UNPROFOR i Srbi, a jedino vi biste bili dobri". Kada ga u tom trenutku nisam udario, neću nikad nikog. Eto, takvi su bili ljudi koji su dolazili u Sarajevo na mjesta UN dužnosnika. Bilo ih je masa, nije on bio jedini.
RSE: Vi na nekoliko mjesta kažete da ste imali osjećaj da su zvaničnici Ujedinjenih nacija nekako sa visine i indiferentno gledali na patnje građana Sarajeva. Ovi su to osjećali, pa im nisu ostajali dužni. Opisujete jednu drastičnu scenu, kada je čovjek sa amputiranom nogom pljunuo ispred Butros Butros Ghalija, tadašnjeg generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, koji je prilikom posjete Sarajevu došao u Vojnu bolnicu i obilazio ranjenike.

Jaganjac: Mislim da je on to itekako zaslužio. Mi smo tada mislili da Ujedinjene nacije i međunarodna zajednica treba da urade nešto bi zaustavili ovo zlo oko nas, a on je predstavljao Ujedinjene nacije. Dobio je šta je zaslužio. Bilo je još takvih visokih posjetilaca koji nisu dobili tako nešto, a trebali su.

Ljudi i neljudi
RSE: Zgrozio sam se nad još jednim događajem koji ste opisali u vašoj knjizi. Bili ste svjedok kada su vojnici UNPROFOR-a iz transportera bacali konzerve izgladnjelim građanima Sarajeva, a onda su mirno posmatrali kako ih snajperi gađaju kada su oni poletjeli da uzmu te konzerve.

Jaganjac:
Nisu ti vojnici imali pojma da su tamo snajperisti. To su bili novi vojnici, upravo je stigao novi kontigent. Oni se nisu mogli ni braniti, a kamo li nekoga napasti. Oni su to znali. Oni su se samo igrali rata, a nisu mogli ništa da urade. To je ta politika Ujedinjenih nacija, politika viših ciljeva. Sve je to samo šminka - i ništa više.
RSE: Opisali ste i scenu kada vojnik UNPROFORa ženi, koja ga moli da joj baci konzervu, gestom pokaže će joj baciti konzervu, ako otkrije grudi.

Jaganjac: Hvala Bogu, nije do toga na kraju došlo. Nije to jednom bilo. Ja sam dva puta bio svjedok takvih scena. To su vojnici, šta ćete. To što mi takvo njihovo ponašanje doživljavamo kao veliko poniženje, to njima ništa ne znači. U toj vojsci su bili i ljudi i neljudi. Bilo je kretena poput onih što su se zabavljali bacanjem konzervi iz transportera da bi gledali kako se ljudi tuku oko njih, a bilo je i onih koji su nam pomagali. Jedan nam je prenosio krv za bolnicu u Hrasnici. To nam je zaista mnogo značilo, a onda su mu to zabanili. Rekli su da UNPROFOR ne može da vozi krv na drugu stranu, zato što je to vojna operacija. Nevjerovatno. Nikada to neću shvatiti. Zato sam na početku knjige citirao jednu rečenicu Aldousa Huxleya koji kaže da postoje tri vrste razuma - ljudski, životinjski i vojnički.
RSE: Znači, bilo je ljudi u Ujedinjenim nacijama i u njenim agencijama koji su se trudili da pomognu, ali ih je sistem spriječavao?

Jaganjac: Upravo tako. Smatram da je sistem namjerno napravljen da ne funkcioniše i da i ti ljudi, koji su pokušavali da nam pomognu, nisu mogli mnogo da urade.
RSE: Izgleda da ste Vi evakuacijom Irme ipak na neki način probili taj zid nerazumijevanja, jer je nakon Irminog slučaja konačno počela evakuacija ranjene djece iz Sarajeva? To je krenulo normalnije.
Doktor Edo Jaganjac u razgovoru sa Omerom Karabegom u studiju RSE u Pragu

Doktor Edo Jaganjac u razgovoru sa Omerom Karabegom u studiju RSE u Pragu

Jaganjac: To je bilo nešto nevjerovatno. Odjednom su nam nudili 750 kreveta za liječenje po svijetu, a mi nismo imali toliko ležajeva u cijeloj bolnici. Tada su mnogi ranjenici otišli. Naravno, otišli su i neki odrasli, između ostalih i jedan vojnik, koji je ostao bez oka, pa mu je bila potrebna operacija. Onda je na naslovnoj strani Daily maila izašla njegova slika uz naslov - Poslali nam vojnike umjesto djece. Oni su htjeli da im šaljemo samo plavokose djevojčice od pet godina, a odrasli neka pomru. Neke stvari nikada neću razumjeti.
RSE: U proteklih dvadeset godina napisano je mnogo knjiga o ratnom Sarajevu. Opisana je gotovo svaka ulica Sarajeva pod opsadom. Vaša knjiga donosi nešto sasvim novo - bolnicu u ratnom Sarajevu u kojoj su ljekari operisali i spasavali živote ljudi radeći u najgorim mogućim uslovima.

Jaganjac: Nije baš da nismo ništa imali. Nismo imali struje i vode, ali smo imali struju za operacije koju su obezbjeđivali agregati. Ljekove smo nekako dobijali, a Svjetska zdravstvena organizacija nam je slala najnužniji materijal za operacije. Imali smo svoje rezerve rukavica. Nikad nisam morao operisati bez rukavica.
RSE: Nije radio rentgen. Kažete da niste mogli snimiti Irminu glavu?

Jaganjac: Na kraju smo je nekako snimili, ali snimak nije bio nizašta. Nismo imali ni laboratoriju. Otvorio sam nekoliko stomaka bez razloga, jer mi je izgledalo da ih moram otvoriti, ali, kada sam to uradio, vidio sam da nije trebalo.

Odvikavanje od rata
RSE: Na jednom mjestu u knjizi kažete - čovjek se može naviknuti na rat. Da li ste se Vi navikli?

Jaganjac: Ja sam tada bio uvjeren da sam se naviknuo na rat, ali, kada se čovjek navikne na rat, onda se odvikne od mira. Jer, kada sam došao u Prag, svi su u mene gledali kao u ludaka. Supruga mi je rekla da godinu dana nisam bio normalan. Ne znam da li je baš tako, ali znam da sam se stalno osvrtao da vidim da li me neko gleda, ima li negdje snajper, nisam mogao sjediti uz prozor, nisam se mogao kretati na otvorenom.
RSE: Nedavno je srpski premijer Aleksandar Vučić prilikom boravka u Sarajevu posjetio gradsku bolnicu - to je bivša Vojna bolnica u kojoj ste vi radili tokom rata. Da li je među Vučićevim domaćinima bilo ikoga iz ratnog perioda?

Jaganjac: U toj bolnici još uvijek radi dosta ljekara koji su radili u to doba. Dosta ih je tamo i danas.
RSE: A da li je dosta ljekara van granica Bosne i Hercegovine?

Jaganjac: Naravno, to i da ne govorim. Kada smo se 1995. ili1996. godine, ne znam tačno, prvi put nakon rata okupili u Sarajevu na kongresu BMI - Bosanskohercegovačka medicinska inicijativa - došlo je 450 ljekara iz cijelog svijeta koji su nekada radili u Sarajevu.
RSE: U uvodnim bilješkama ste napisali da vaša knjiga nije dokument. Ali ona ipak liči na ratni dnevnik. Vi u njoj bilježite događaje koji se odigrali u toku osam dana, od 31. jula do 8. avgusta 1993. godine.

Jaganjac: Tu knjigu sam počeo pisati 1994. godine. Ona je godinama stajala u mom kompjuteru. Kako je došla uopšte do izdavača, to je komplikovana priča. Kada sam od njega dobio poziv da se knjiga štampa, bio sam iznenađen, nisam znao otkud mu uopšte moj rukopis. U stvari, nisam pisao to da bi neko to čitao. Knjiga izgleda kao dnevnik, ali to nije dnevnik. Na primjer, Butros Butros Ghali je doduše bio u mojoj bolnici, ali u januaru, a ne u tih osam dana. Bilo je mnogo toga što sam htio da kažem, a opet je mnogo toga sam morao da izostavim zbog kontinuiteta priče. Žao mi je što neke ljude nisam spomenuo, ali mi je bilo jasno da što se više likova pojavi u knjizi - priča će biti manje razumljiva.
RSE: Vi ste praktično saželi vaše ratno iskustvo u tih osam dana?

Jaganjac: Recimo da je tako.
RSE: Kažete da ste knjigu počeli da pišete 1994. godine, a ja sam htio da vas pitam zašto ste čekali dvadeset godina da napišete knjigu o ratu.

Jaganjac: Čovjek sjedne za kompjuter, pa naleti na taj tekst, pa ga malo popravi, pa doda još nekoliko stranica, pa pola godine opet ništa ne napiše. Knjiga je definitivno bila gotova možda prije tri ili četiri godine.
RSE: Da li ste pravili zabilješke, da li ste vodili neku vrstu dnevnika ili ste sve pisali po sjećanju? Ima tu jako puno dijaloga i to vrlo dinamičnih?

Jaganjac: Dijalozi su u principu izmišljeni, osim onih koji se tiču Irme. Te nikada neću zaboraviti, kao ni one koje sam vodio sa lošim ljudima iz Ujedinjenih nacija. Veoma dobro se sjećam razgovora sa francuskim ljekarom kada sam tražio da mi daju infuzije jer ih u tom trenutku nismo imali. Razgovarali smo telefonom jer je on rekao da nema vremena za mene. Ja sam se tada nalazio u prostorijama PTT inženjeringa, gdje su bile smještene međunarodne organizacije, a on je bio jedan sprat ispod mene.
RSE: Vi ste knjigu napisali u formi dnevnika, ali ipak bih rekao da se vaša knjiga razlikuje od klasičnih dnevnika. Vi ne bilježite samo događaje, nego stalno vodite unutrašnji monolog u kome preispitujete i sebe i ljude oko sebe. Pokušavate da sebi objasnite i svoje i njihove postupke i da ih na neki način moralno kvalifikujete.

Jaganjac: Kada je počeo rat, ljudi su se počeli mijenjati. Najednom su se neki ljudi, za koje smo bili uvjereni da su strašno humani, pokazali drugačijim. Smatram da su u ratu loši ljudi postali mnogo gori, a dobri mnogo bolji. Na neki način je sve isplivalo na površinu.
RSE: Sudeći po posljednjim rečenicama, koje ste napisali u svojoj knjizi, vi vrlo pesimistično gledate na današnje stanje u zemljama bivše Jugoslavije. Vi kažete: „U zemljama bivše Jugoslavije i danas vladaju nacionalisti, koji su izazvali rat i koji vode svoje zemlje u sve dublju bijedu i zaostalost”. Reklo bi se na ne vidite da se išta od rata do danas promijenilo na bolje.

Jaganjac: Neke kuće su popravljene i narasle su neke mlade generacije, ali političke strukture su ostale iste, što će reći da nema političkog pomaka. Ja ga ne vidim. Kada god dođem u Sarajevo, Beograd, Zagreb, Dubrovnik, koji izgleda prekrasno izvana, ali čim malo zavirite unutra vidite koji je to jad i bijeda, ja kažem: "Eto, ako smo htjeli da nam bude bolje, sada nam je bolje. Ko hoće da mu je bolje, neka mu je bolje. Meni je bilo dobro i prije".
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG