Dostupni linkovi

logo-print

Tuzlanski umjetnik: Biti slikar u BiH ne znači apsolutno ništa


Istaknuti likovni umjetnik, jedan od najvećih koje Bosna i Hercegovina danas ima Nesim Tahirović, stanovnik svijeta nakon osam desetljeća života proživljava jednu od najvećih životnih drama – u rodnom gradu ostaje bez svog umjetničkog ateljea u kojem je pohranjeno više od četiri tisuće radova.

Nesim, čija djela krase brojne galerije i muzeje u svijetu, dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za umjetnost i scenografiju. Dok bi ga bilo koji dugi grad u svijetu objeručke prihvatio u Tuzli, za njega nema mjesta.

RSE: Gospodine Tahiroviću, postoji li zemlja na ovom svijetu gdje niste izlagali svoja djela?

Tahirović: Za sebe kažem da sam stanovnik ovoga svijeta. Nema zemlje u kojoj nisam izlagao, gdje nisam kročio, gdje nisam bio. Kada počnu puhati neki čudni vjetrovi volio bih da se u tom momentu nalazim u Poljskoj, Italiji ili Njemačkoj, ali se uvijek vraćam Tuzli jer su se moji djedovi, moji oci, borili ovdje. Ja sam ovdje, među ovim ljudima i s ovim ljudima.

RSE: Cijeli svijet zna za Nesima Tahirovića.
Nesim Tahirović

Nesim Tahirović

Tahirović: Ovi moji radovi treba da vuku ovaj svijet i mnoge prijatelje sam stekao preko mojih radova. Kažu mi da sam im otvorio oči, da sam njihov otac i mati. Ali, ja za to ne marim. Ja samo marim da radim jer neprestano radim, 24 sata dnevno. Radim kada je praznik, kad je Bajram, kad je Božić, kad je Uskrs, subotom i nedjeljom. Meni je važno samo da idem u moj atelje.

RSE: Uvijek ste bili buntovnik, nikada se niste libili buniti protiv loših politika.

Tahirović: Danas mi najviše smeta neznanje. Politikom se prije bavila gospoda, a danas, neuki ljudi. Kada pogledate jednu Tuzlu, Tuzlom upravljaju ljudi koji nemaju veze s njom. Sve je kako ne treba.

RSE: Kako biste ocijenili odnos vlasti prema kulturi?

Tahirović: Kultura je srozana. Znate što je prije značilo biti umjetnik – to je bio veliki, generalski čin. Ja bih imao danas nacionalnu penziju da sam ostao u onom sistemu, a danas su kulturu sveli da nije više kultura. Ovdje samo gledaju kako da te prevare i da od tebe nešto otmu i pripoje sebi. Bolan sam zato i bolnom mi valja mrijeti.

RSE: Svugdje ste dobro prihvaćeni, ali, čini se, u svom gradu nikako?
Almin Zrno

Almin Zrno

Apel likovnjaka kulturnoj javnosti i vlasti

"Povodom izbacivanja radova likovnog umjetnika Nasima Tahirovića iz ateljea koji mu je prije osam godina ustupio Univerzitetsko-klinički centar Tuzla i izbacivanja kiparke Ane Kovač iz porodičnog stana u kome živi već 60 godina, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera (ULUPUBiH) upućuje apel javnosti, odgovornim u oblasti kulture i umjetnosti i kolegama umjetnicima da dignu glas protiv politike destrukcije likovne umjetnosti u BiH, odnosno umjetnosti uopšte.

Apelujemo na sve one koji imaju sredstva, odgovornost i mehanizme da učine sve što je u njihovoj moći kako bi se sačuvalo dostojanstvo umjetnika i da se omogući onaj neophodni minimum za stvaranje, a umjetnici će to znati da vrate višestruko. Apelujemo na nadležne u Tuzli da Nasimu Tahiroviću hitno pronađu zamjenski prostor za rad, ako nije moguće da ostane u istom ateljeu. Apelujemo da se Ani Kovač ne oduzima stanarsko pravo u stanu u kojem živi već 60 godina i da se, poštujući osnovne civilizacijske norme, ovoj umjetnici omogući dostojanstvena starost.

Pozivamo umjetnike i udruženja da pokažu solidarnost i pridruže se našem apelu", istakao je u saopštenju Almin Zrno, predsjednik ULUPUBiH-a.

Tahirović: Ja da sam prihvaćen u ovom gradu, ovaj grad bi mene pozvao, dolazio bi ovdje u moj atelje. A kakav je ovaj grad? Najbolje svjedoči da sam retrospektivnu izložbu povodom 40 godina rada održao u Sarajevu. Druga postavka i drugi radovi išli su za Srbiju i tamo sam pravio izložbu u Istorijskom muzeju, a Tuzla ništa, kao da ne postojim. Ali, doći će vrijeme kada će biti sramota na ovom gradu i bit će sramota gradonačelnika. Stalno govore: "Mi imamo Adelu Ber", pa neka imaju. Ali, imaju i jednog Nesima Tahirovića.

RSE: Ideja bivšeg menadžmenta UKC Tuzla je bila da Vaš atelje, koji su Vam ustupili, bude mjesto u koje će bolesnici dolaziti kako bi umirili duh, da prostor oko ateljea bude park kuda će oni šetati. Sadašnji menadžment ugovor nije htio produžiti s Vama. Gdje ćete sada stvarati, šta ćete sa četiri tisuće radova koliko ih ovdje ima?

Tahirović: Sada moram otići odavde. Žao mi je što nije realizirana ideja s pokojnim Nedretom Mujkanovićem. S njegovim odlaskom otišla je i sva dobrota ovoga svijeta. Mi smo željeli ovdje napraviti jedan park skulptura, da to bude "Psihijatrija na ulici", da psihijatrijski bolesnici hodaju kroz te skulpture, da čitaju te znakove. U ovim barakama trebali smo napraviti i muslimansku, katoličku, pravoslavnu i ateističku bogomolju. Zamislite kako bi ovdje petkom bilo lijepo vidjeti sveštena lica ili hodžu kako prolaze kroz ove parkove. Žao mi je da ta ideja nije ralizovana i da odlazim odavde nezavršenog posla.

RSE: Predložili ste da ova djela budu smještena u kampus Univerziteta u Tuzli. Zašto se stalo s tom realizacijom?

Tahirović: Stalno ponavljam da svo znanje ovoga svijeta stoji u ovim mojim radovima, s mirisom ove zemlje. Imao sam priliku razgovarati s rektorom Univerziteta i rektor mi je obećao da u Kampusu napravim galeriju i da tu ostavim radove. Mi smo napisali pismo namjere, ali njihova pravna služba to pismo je gurnula u ladicu baš kako i sudovi guraju predmete u ladice. Prašina se po tom mom pismu namjere skuplja i ja već sam tri mjeseca u neizvjesnosti šta će biti s ovim radovima. Ali, koga briga za ove radove – nikoga. U današnje vrijeme kada je bio jedan nacionalni muzej zatvoren, šta znači jedan slikar, znači apsolutno ništa.

  • 16x9 Image

    Maja Nikolić

    Novinarstvom se bavi od 2006. nakon završenog studija žurnalistike u Sarajevu. Dopisnica je RSE iz Tuzle od 2007. godine. Bavi se najviše socijalnim, političkim i temama ratnih zločina. Često govori o pravima manjina i marginaliziranih skupina.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG