Dostupni linkovi

logo-print

BiH je društvo traumatiziranih građana


Klinički centar Koševo u Sarajevu, foto: Midhat Poturović

Klinički centar Koševo u Sarajevu, foto: Midhat Poturović

U roku od nepunih mjesec dana, u Sarajevu su tri demobilisana borca pokušala samoubistvo spaljivanjem. Jedan od njih je preminuo zbog teških opekotina koje je zadobio.

Posljednji slučaj se desio u četvrtak ispred zgrade Vlade Federacije BiH, kada su bivšeg borca iz okolice Sarajeva u ovoj namjeri spriječili policajci.

Svi su kao razlog naveli tešku materijalnu situaciju, iz koje ne vide izlaz, kao i nebrigu društva koje im nije osiguralo minimum egzistencije.

Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde da 10 posto građana BiH ima posljedice PTSP (posttraumatskog stresnog poremećaja) i da se trauma mora liječiti. O tome za RSE govori neuropsihijatrica, dr. Halima Hadžikapetanović iz Centra za mentalno zdravlje Zenica.

RSE: Bh. društvo, odnosno stanovnici žive sa razvijenim simptomima posttrautmatskog stresnog sindroma, što je posljedica rata ali i teških uslova života u miru. Doktorice Hadžikapetanović, koliko se taj problem ozbiljno shvata u BiH?

Hadžikapetanović: Ja bih krenula od podataka Svjetske zdravstvene organizacije, koje mi negiramo, da više od 10 posto stanovnika BiH ima razvijene simptome posttraumatskog stresnog sindroma, a, nažalost, bh. javnost ignorira PTSP kao nešto što je prisutno u našem društvu. Dakle, BiH je otprilike društvo traumatiziranih građana.

RSE: Ko su ljudi sa simptomima PTSP-a, osim onih koji su bili direktno izloženi ratnim događajima?

Hadžikapetanović: Ne možemo zaboraviti i činjenicu da u BiH imamo 96.000 ubijenih i nestalih, da je na teritoriji BiH bilo 440 logora, zatvora, da je otkriveno 320 masovnih grobnica, 900 događaja masovnih ubistava, porušenih objekata, mostova. To je ono što građane čini traumatiziranim i što dovodi do posttraumatskog stresnog sindroma.

RSE: Mladi ljudi koji nisu osjetili strahote rata takođe boluju od PTSP-a?

Hadžikapetanović: Ono što mi definitivno moramo uraditi je da osvijestimo da se naši građani nalaze na rubu egzistencije, da se bore za goli život, da oni koji su do jučer imali nekakav život danas ustvari nemaju osjećaj da pripadaju ovom društvu, tako da se krug frustracija i nezadovoljstava ustvari i širi.
Ono što mi definitivno moramo uraditi je da osvijestimo da se naši građani nalaze na rubu egzistencije, da se bore za goli život


RSE: Širi se i prenošenjem sa genaracije na generaciju.

Hadžikapetanović: PTSP kako utiče na osobu, utiče i na njenu porodicu i apsolutno mijenja kvalitet odnosa ljudi, koji definitivno ne funkcioniraju niti u porodici niti u društvu. Ono što se dešava je da se ljudi povlače, da postaju nepredvidivi i preosjetljivi, i kroz bolest od koje boluju ustvari dešavaju se i ekstremni slučajevi samopovređivanja ili suicida, nasilja koje se dešava u porodici, kao i nasilja kojih smo očevici svakodnevno, maloljetničke delikvencije, porast zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. I, nažalost, veliki broj građana BiH boluje od karcinoma raznih dijelova tijela.

RSE: Građani BiH su suočeni sa velikim i raznovrsnim životnim problemima, ali ne reaguju, ne protive se, kao što nema reakcije na tri slučaja samospaljivanja u roku od mjesec dana, od kojih se jedan završio smrtnim ishodom. Zašto je to tako?

Hadžikapetanović: Nereagovanje, apatija je jedan od glavnih indikatora stanja mentalnog zdravlja građana BiH. Apatija je nešto najgore što se može desiti i što se dešava. U ovim stanjima se ne vidi izlaz iz svega ovoga. Dakle, BiH je otprilike društvo traumatiziranih građana. Značajno je napomenuti da su naši ljudi razvili fenomenalne mehanizme potiskivanja traumatskog iskustva. Trebamo naučiti da niti jednu traumu, pogotovo ne ovakvu vrstu traume koju su doživjeli građani BiH, ne možemo zaboraviti, ali ne smijemo je potiskivati. Svaka potiskivana trauma i traumatsko iskustvo izađe svom silinom i u najgorem obliku napolje, što svakodnevno viđamo. I još jednom - PTSP je naša realnost. Što prije priznamo da je on naša realnost, prije ćemo započeti i sa pravim radom. Za BiH je nasušna potreba da se razvija strategija za oporavak pojedinca i društva, ali bez oporavka pojedinca ustvari nema ni oporavka društva. Kad kažem oporavak, onda mislim na sve moguće vrste psihosocijalne i ekonomske podrške ljudima koji su oboljeli od posttraumatskog stresnog poremećaja.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG