Dostupni linkovi

logo-print

Osobe s mentalnim poremećajima u BiH: Stigma društva teža od bolesti


Ilustrativna fotografija

Ilustrativna fotografija

Život osoba koje imaju mentalne poremećaje u bosanskohercegovačkom, društvu nije lagan. Predrasude s kojima se susreću onemogućavaju im pronalazak posla, a time i uvjete za samostalan i normalan život. Iako stručnjaci kažu da je BiH dobro definirala i uredila zakonodavstvo vezano za prava osoba sa mentalnim poremećajima, u praksi su prava ovih osoba narušena, a najveći im je problem stigmatizacija koja im često onemogućava samostalan život.

Darko Višić iz Banjaluke od 1997. godine duševni je bolesnik. Otac je i suprug i, kako kaže, to što je očuvao svoju obitelj i nakon dijagnoze smatra svojim najvećim uspjehom. U društvu u kojem živi ne nalazi razumijevanje koje ima u obitelji, a koje mu puno znači. U prilog tome govori i anegdota koju nam je prepričao:

„Ja sam u ljetno doba izašao zapaliti cigaru u naselju. Kad idu dvije sveznajuće babe, nešto kao Google, sve znaju i ništa im se nije otelo. I sjedoše one kraj mene i počeli smo priču. Nekih 45 minuta smo mi razgovarali o nekim nebitnim temama i komunicirali smo sasvim normalno. Dok mene jedna od tih baba nije pitala gdje stanujem. Kad sam joj pokazao gdje stanujem, ona se meni nagnula i kaže : 'Tu živi jedan ludak.' Ja sam joj rekao: 'Gospođo, ja sam jedini tu koji ima nekih psiholoških problema.' One su se prenerazile, iskolačile oči i sjetiše se da imaju nekog važnijeg posla.“

Alma iz Tuzle psihičke smetnje počela je osjećati u 38. godini života. Iako je završila fakultet, i ima dugogodišnje iskustvo u radu sa mladima, u Bosni i Hercegovini ne može naći posao. Nekoliko godina živjela je u Londonu i, kako kaže, sustav u Engleskoj i u BiH, kada je riječ o tretiranju osoba sa mentalnim poremećajima neusporediv je.

„Moj lični primjer je da ja živim sa majkom od njene penzije. Nemam vlastita primanja, a nemam ni zaposlenje. Socijalni sistem nije uređen da mi barem pomogne u nekom aspektu da bih ja mogla da radim. Tako da, ja primjećujem da u Bosni i Hercegovini postoji, naravno, stigma prema osobama sa invaliditetom, ali postoji i taj neuređeni socioekonomski sistem koji bi ljudima sa invaliditetom ili osobama sa bilo kakvim psihološkim smetnjama trebao pomoći u neku ruku ili čak i ako ne rade da primaju neku vrstu socijalne pomoći ili neku vrstu pomoći“, kaže nam Alma.

U Bosni i Hercegovini je nakon rata započeo proces reforme mentalnog zdravlja. U posljednjih pet godina u ovoj oblasti djeluje Asocijacija XY, kroz Projekt mentalnog zdravlja u BiH, uz podršku Vlade Švicarske, u partnerstvu sa entitetskim ministarstvima zdravlja. O tome što je napravljeno u okviru reforme govori Amra Delić, specijalista neuropsihijatrije i jedna od voditeljica Projekta mentalnog zdravlja u BiH:

„Do sada je rezultirao pozitivnim promjenama u području zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja u smislu da se radilo na učinkovitijem upravljanju u oblasti mentalnog zdravlja, promjena u politici i strategiji zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja. Donesen je zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama u FBiH i Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima RS. Uspostavljena je Komisija za praćenje zaštite prava osoba sa duševnim smetnjama FBiH i Komisija za zaštitu lica s mentalnim poremećajima RS.“

Uspostavljena je mreža od 60 centara za mentalno zdravlje i provodi se edukacija profesionalaca o novim pristupima radu. Jedan od važnih koraka u procesu razvoja mentalnog zdravlja u zajednici i većoj uključenosti korisnika je nastavak deinstitucionalizacije, međutim, doktorica Delić navodi da promjena ustaljenih praksi nije lak zadatak.

„Još uvijek se oni smještaju u ustanove, još uvijek je prisutna segregacija, gdje negdje imamo izmještanje osoba sa mentalnim invaliditetom u ustanove poput recimo centara za trajni smještaj lica kao što su recimo Duje, Pazarić i tako dalje“, kaže ona.

Oboljelima je ipak najteže nositi se sa predrasudama u društvu. Darko kaže da je stigma često teža i od same bolesti.

„To je iz prostog razloga što čovjek kad duševno oboli, od njega svi dignu ruke. Recimo dobije otkaz na poslu, ostavi ga žena, djeca ga izbjegavaju, rodbina ga se stidi. I on jednostavno osjeti tu stigmu među ljudima što pak dovosdi do toga da sam sebe uvjeri u to da je on drugačiji od ostalih ljudi i da je manje vrijedan. Što pak dovodi do samostigmatizacije i onda čovjek pribjegava izolaciji.“

Alma i Darko volonterski su angažirani u lokalnim udruženjima. Svjedoci su koliko prilika za obrazovanjem i pronalaskom posla znači osobama koje imaju mentalne poremećaje:

„Iako je moj cjelokupan rad u Feniksu zasnovan na volonterskom radu, ja se osjećam korisnom. Isto tako se susrećem sa osobama koje imaju iste ili slične probleme, tako da razmjenjujemo iskustva i pomažemo jedni drugima“, kaže Alma.

„Mi imamo primjer jedne naše korisnice koja je znala i po tri – četiri puta godišnje biti hospitalizovana na psihijatriji. Ona boluje od OKP-a (opsesivno-kompulzivnog poremjećaja, prim. RSE). I ona je upisala fakultet – Žurnalistiku. I ona se preporodila. U zadnje dvije godine uopšte nije bila na psihijatriji. Dala je prvu godinu u roku, upisala je drugu i dobit će sad i stipendiju“, dodaje Darko.

Kao razlog nezapošljavanja poslodavci često navode da osobe nemaju adekvatna znanja ili vještine. A o tome koliko je osobama s mentalnim poremećajima uopće dostupno obrazovanje, profesionalna ili radna rehabilitacija – pitanja su kojima se u bosnakohercegovačkom društvu gotovo nitko ne bavi.

  • 16x9 Image

    Ivana Bilić

    Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Prva novinarska iskustva stekla kao reporter emisije "Vaš glas u medijima" Vijeća za štampu Bosne i Hercegovine. Na RSE radi od prosinca 2013. godine.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG