Neki dan je u Sarajevu objavljena knjiga u vezi sa medijskom pismenosti u BiH. Ovo je prvi put da se neko ozbiljno pozabavio ovom temom, a podršku obimnom istraživanju je dalo nekoliko značajnih međunarodnih i domaćih institucija.
Medijski odgoj ne možete prepustiti samo medijskoj industriji, jer se ona sastoji od različitih igrača koji imaju svoje različite legitimne ciljeve, kaže u razgovoru za RSE Lea Tajić iz Regulatorne agencije za komunikacije, autorica knjige o medijskoj pismenosti u BiH
Tajić: Ovo istraživanje se usmjerilo na to da pokuša dati odgovor koji to faktori okruženja, i na koji način, utiču na medijsku pismenost svih građana ove države. Dakle i medijskih konzumenata, ali naravno i medijskih profesionalaca.
Tajić: Potreba za ovakvim istraživanjem je veoma jasna. Kao običan građanin, vi ste danas suočeni sa različitim problemima koji se tiču medija. Ako ste roditelj, vi se pitate šta je adekvatno za moje dijete? Da li mu već sa tri godine dati tablet ili mobitel da se igra i da samo pretražuje po Internetu? Na koji način možda ograničiti konzumaciju Interneta kod tinejdžera ili ih nadgledati? Ako ste odrasla osoba, pitate se da li držati mobitel 24 sata uključen ili ne. Na koji način odabrati vaš izvor informacija ili zabave? Koji od brojnih kanala gledati? Dakle, potreba za našim razmatranjem vlastitih medijskih navika jednostavno je sve prisutna i ona proizlazi iz svakodnevnog života koji je definitivno obilježen novim medijima.
Tajić: Ovo istraživanje je obuhvatilo analizu pet različitih faktora koje je evropska komisija definisala kao faktore okruženja koji imaju uticaj na razvoj medijske pismenosti. To su prije svega, medijski odgoj, odnosno obrazovanje za medije u okviru obrazovnog sistema jedne države. Tu je medijska pismenost, odnosno unapređenje medijske pismenosti građana u okviru zakonodavnog okvira u jednoj zemlji. Aktivnosti nevladinog sektora, te aktivnosti medijske industrije, koje su usmjerene ka odgoju medijskih konzumenata. Na kraju i sama dostupnost medija.
Rezultati do kojih sam došla jeste da u BiH postoji dosta stvari, dosta različitih inicijativa i dosta postignuća u ovoj oblasti, a najviše nedostataka, odnosno prostora za unapređivanje, trenutno postoji u oblasti medijskog odgoja, u okviru obrazovnog sistema u našoj zemlji, te u segmentu dostupnosti medija.
Tajić: Nama se možda čini da su nam svi mediji dostupni, možda i previše dostupni. Kada poredimo situaciju sa unazad par godina, vi bi ste rekli da sada ima puno više televizijskih kanala. Međutim, ako mi podatke poredimo sa podacima u EU, vidimo da pristup Internetu u BiH i nije tako dobar, kao što se nama čini. Većina istraživača i ljudi koji u medijima pričaju javno o tome, živi u urbanim sredinama i oni nemaju problem sa Internet konekcijom, ali ako poredimo podatke na nivou cijele države, mi vidimo da dosežemo samo 44% dostupnosti širokopojasnog pristupa Internetu kojeg imaju građani EU. To je bitno zato što Internet ne služi samo za to da se vi zabavite i provedete neko korisno vrijeme ili dođete brže do nekih korisnih informacija. Pristup Internetu se u nekim zemljama smatra osnovnom slobodom i osnovnim pravom svakog građanina.
Isto tako, u zemljama članicama EU je propisano koje je sve to usluge država dužna da nudi svojim građanima putem Interneta. Recimo vađenjem izvoda iz knjige rođenih, knjige vjenčanih i slične stvari.
Pored toga bitno je istaći i zašto se EU bavi ovom važnom temom. Jedan od osnovnih razloga jeste medijska pismenost i naša sposobnost da na odgovarajući način dođemo do pravih informacija. Na taj način smo u stanju da učestvujemo u različitim diskusijama i možemo formirati kritičku svijest, ali isto tako medijska pismenost je jako bitna komponenta onoga što zovemo ekonomski rast. Dakle, ako smo zaista osposobljeni da na dobar način koristimo moderne medije i moderne digitalne tehnologije, mi u našoj državi možemo očekivati i veći rast. To se odnosi recimo konkretno na razvoj različitih aplikacija koje se koriste. To se odnosi na proširivanje poslovanja poslovnih subjekata i na sferu Interneta, odnosno poslovanje, kupovinu i prodaju putem Interneta. To su različita polja gdje u našoj državi definitivno ima još dosta prostora za razvoj.
Tajić: Upravo tako. Interesantan podatak, do kojeg sam došla, tiče se filma. Sa jedne strane, kada sam radila analizu aktivnosti medijske industrije u najširem smislu, koja obuhvata i filmsku industriju u ovom segmentu, došla sam do zaključka da skoro svi filmski festivali, kojih mi imamo dosta u našoj zemlji i koji imaju različita težišta od animiranog preko dokumentarnog i igranog filma, imaju i edukativne komponente. Dakle vidljivo je da filmska industrija u našoj zemlji ulaže velike napore da obrazuje svoje konzumente, kao kvalitetne konzumente koji će biti sposobni da procjene šta je tu dobar film i koje različite tehnike postoje i koji će biti u stanju da sami kreiraju određene audio-vizuelne materijale.
Sa druge strane, kada sam radila istraživanja o dostupnosti kina u BiH, tu su podaci zaista pogubni. Na žalost mi u BiH imamo samo 17% pristupa kinu u odnosu na građane u EU. Broj kina u BiH je izuzetno mali. Meni je drago da u zadnje vrijeme imam priliku u medijima da slušam o inicijativama, koje opet polaze od same filmske industrije, da se i u manje sredine dovede kino i da se i u manjim sredinama održavaju kino projekcije. Mislim da su ti napori i te kako za pohvaliti.
Tajić: Klasični mediji se svuda u svijetu, u ekonomskom smislu, bore za svoj opstanak. Tehnologije se svaki dan razvijaju i pojavljuju se novi igrači na terenu. To je jedna veoma dinamična sredina. Nama svima je danas veoma jasno koje probleme štampa ima pojavom Internet portala. Ljudi jednostavno zadovoljavaju određenu potrebu za informacijama i prodaja štampe je opala svuda. Uslijed te cijele situacije naravno da mediji ne pridaju pažnju edukaciji svojih medijskih korisnika i nemaju dovoljno prostora ili ne prepoznaju značaj u tome da pokušaju da razviju kritičku svijest ili neko znanje o samim medijima, kako bi njihovi konzumenti razlikovali šta je to kvalitetna informacija, šta je to provjerena informacija, a šta informacija koja je na kraju krajeva i prepisana, što je danas veoma učestala pojava na Internetu.
Tajić: Tako je. Problemi u našoj državi su brojni i to je svima jasno. Kada govorimo o pitanju legalnosti i pitanju poštivanja autorskih prava, mi imamo velike probleme. Jednostavno se ne pridaje odgovarajući značaj, niti se pravno poštuje autorsko pravo svakog autora. Vi kada objavite jedan tekst, a neko ga jednostavno prepiše, to zaista apsolutno nije prihvatljivo. Edukacijom ili promjenom svijesti ljudi moramo da počnemo to mijenjati iz korijena.
Tajić: Upravo zbog toga i jeste bitan ovaj medijski odgoj u okviru obrazovnog sistema. Medijski odgoj ne možete prepustiti samo medijskoj industriji. Medijska industrija se sastoji od različitih igrača, koji imaju svoje različite legitimne ciljeve. Ciljevi javnog servisa se naravno razlikuju od ciljeva komercijalnih i privatnih medija i to je apsolutno legitimno. Filmska industrija je također raznolika. Vi ne možete očekivati da Dizni ima iste ciljeve kao što ima neka mala, nezavisna produkcija. To je apsolutno legitimno i prihvatljivo kao takvo. Upravo u tome leži značaj odgovarajućeg medijskog odgoja unutar obrazovnog sistema, zato što samo putem obrazovnog sistema vi ste u stanju da obuhvatite sve građane, odnosno da krenete sa mladim naraštajima i da pričate o tim stvarima bez upliva komercijalnih interesa.
Tajić: Iskreno se nadam i mislim da svako od nas može da učini nešto. Bitno je da za početak raspolažemo određenim podacima. Ovo je zaista značajno i u nekom evropskom kontekstu i jednostavno da vidimo gdje smo. Ne da vidimo šta to nemamo, nego da vidimo šta to već sve imamo i gdje postoji neki potencijal da izvršimo nadogradnju. Mislim da svako od nas, i kao pojedinac, ali i kao profesionalac, može da učini nešto. Recimo kao pojedinac mi, da bi smo unaprijedili svoju medijsku pismenost, možemo razmisliti o svojim medijskim navikama. Počevši od toga koliko često koristimo mobitel. Sviđa mi se jedna formulacija Evropske komisije gdje oni kažu da medijska pismenost podrazumijeva osjećati se ugodno sa različitim medijima. Da li se mi zaista osjećamo ugodno sa svim medijima koje koristimo?
Medijski odgoj ne možete prepustiti samo medijskoj industriji, jer se ona sastoji od različitih igrača koji imaju svoje različite legitimne ciljeve, kaže u razgovoru za RSE Lea Tajić iz Regulatorne agencije za komunikacije, autorica knjige o medijskoj pismenosti u BiH
RSE: Za početak da razjasnimo da li je ovo istraživanje bilo fokusirano na medijsku pismenost konzumenata, građana ili možda novinara, što je jednako upitno?
Tajić: Ovo istraživanje se usmjerilo na to da pokuša dati odgovor koji to faktori okruženja, i na koji način, utiču na medijsku pismenost svih građana ove države. Dakle i medijskih konzumenata, ali naravno i medijskih profesionalaca.
RSE: Zašto su uopšte potrebna ovakva istraživanja? Čemu koriste? Mene je uvijek zanimalo odakle toliko interesovanje međunarodnih institucija u vezi sa ovim pitanjem, jer kod nas je praktično ovo prvi korak na tom planu, zar ne?
Tajić: Potreba za ovakvim istraživanjem je veoma jasna. Kao običan građanin, vi ste danas suočeni sa različitim problemima koji se tiču medija. Ako ste roditelj, vi se pitate šta je adekvatno za moje dijete? Da li mu već sa tri godine dati tablet ili mobitel da se igra i da samo pretražuje po Internetu? Na koji način možda ograničiti konzumaciju Interneta kod tinejdžera ili ih nadgledati? Ako ste odrasla osoba, pitate se da li držati mobitel 24 sata uključen ili ne. Na koji način odabrati vaš izvor informacija ili zabave? Koji od brojnih kanala gledati? Dakle, potreba za našim razmatranjem vlastitih medijskih navika jednostavno je sve prisutna i ona proizlazi iz svakodnevnog života koji je definitivno obilježen novim medijima.
RSE: Šta je sve obuhvatilo ovo istraživanje? Kakvi su prvi pokazatelji?
Tajić: Ovo istraživanje je obuhvatilo analizu pet različitih faktora koje je evropska komisija definisala kao faktore okruženja koji imaju uticaj na razvoj medijske pismenosti. To su prije svega, medijski odgoj, odnosno obrazovanje za medije u okviru obrazovnog sistema jedne države. Tu je medijska pismenost, odnosno unapređenje medijske pismenosti građana u okviru zakonodavnog okvira u jednoj zemlji. Aktivnosti nevladinog sektora, te aktivnosti medijske industrije, koje su usmjerene ka odgoju medijskih konzumenata. Na kraju i sama dostupnost medija.
Rezultati do kojih sam došla jeste da u BiH postoji dosta stvari, dosta različitih inicijativa i dosta postignuća u ovoj oblasti, a najviše nedostataka, odnosno prostora za unapređivanje, trenutno postoji u oblasti medijskog odgoja, u okviru obrazovnog sistema u našoj zemlji, te u segmentu dostupnosti medija.
RSE: Možda je najzanimljivije pitanje o dostupnosti medija?
Tajić: Nama se možda čini da su nam svi mediji dostupni, možda i previše dostupni. Kada poredimo situaciju sa unazad par godina, vi bi ste rekli da sada ima puno više televizijskih kanala. Međutim, ako mi podatke poredimo sa podacima u EU, vidimo da pristup Internetu u BiH i nije tako dobar, kao što se nama čini. Većina istraživača i ljudi koji u medijima pričaju javno o tome, živi u urbanim sredinama i oni nemaju problem sa Internet konekcijom, ali ako poredimo podatke na nivou cijele države, mi vidimo da dosežemo samo 44% dostupnosti širokopojasnog pristupa Internetu kojeg imaju građani EU. To je bitno zato što Internet ne služi samo za to da se vi zabavite i provedete neko korisno vrijeme ili dođete brže do nekih korisnih informacija. Pristup Internetu se u nekim zemljama smatra osnovnom slobodom i osnovnim pravom svakog građanina.
Isto tako, u zemljama članicama EU je propisano koje je sve to usluge država dužna da nudi svojim građanima putem Interneta. Recimo vađenjem izvoda iz knjige rođenih, knjige vjenčanih i slične stvari.
Pored toga bitno je istaći i zašto se EU bavi ovom važnom temom. Jedan od osnovnih razloga jeste medijska pismenost i naša sposobnost da na odgovarajući način dođemo do pravih informacija. Na taj način smo u stanju da učestvujemo u različitim diskusijama i možemo formirati kritičku svijest, ali isto tako medijska pismenost je jako bitna komponenta onoga što zovemo ekonomski rast. Dakle, ako smo zaista osposobljeni da na dobar način koristimo moderne medije i moderne digitalne tehnologije, mi u našoj državi možemo očekivati i veći rast. To se odnosi recimo konkretno na razvoj različitih aplikacija koje se koriste. To se odnosi na proširivanje poslovanja poslovnih subjekata i na sferu Interneta, odnosno poslovanje, kupovinu i prodaju putem Interneta. To su različita polja gdje u našoj državi definitivno ima još dosta prostora za razvoj.
RSE: Kada govorimo o medijima, najčeće razmišljamo o ovim klasičnim kategorijama, dodamo malo ovih IT tehnologija i onda je to tu gotova stvar. Međutim, mediji su i film i muzika, posebno u ruralnim sredinama tu zaostajemo?
Tajić: Upravo tako. Interesantan podatak, do kojeg sam došla, tiče se filma. Sa jedne strane, kada sam radila analizu aktivnosti medijske industrije u najširem smislu, koja obuhvata i filmsku industriju u ovom segmentu, došla sam do zaključka da skoro svi filmski festivali, kojih mi imamo dosta u našoj zemlji i koji imaju različita težišta od animiranog preko dokumentarnog i igranog filma, imaju i edukativne komponente. Dakle vidljivo je da filmska industrija u našoj zemlji ulaže velike napore da obrazuje svoje konzumente, kao kvalitetne konzumente koji će biti sposobni da procjene šta je tu dobar film i koje različite tehnike postoje i koji će biti u stanju da sami kreiraju određene audio-vizuelne materijale.
Sa druge strane, kada sam radila istraživanja o dostupnosti kina u BiH, tu su podaci zaista pogubni. Na žalost mi u BiH imamo samo 17% pristupa kinu u odnosu na građane u EU. Broj kina u BiH je izuzetno mali. Meni je drago da u zadnje vrijeme imam priliku u medijima da slušam o inicijativama, koje opet polaze od same filmske industrije, da se i u manje sredine dovede kino i da se i u manjim sredinama održavaju kino projekcije. Mislim da su ti napori i te kako za pohvaliti.
RSE: Mislim da je najpotrebnije govoriti o poziciji medijske industrije, njenog odnosa i uticaja, prema pitanjima opšte medijske pismenosti?
Tajić: Klasični mediji se svuda u svijetu, u ekonomskom smislu, bore za svoj opstanak. Tehnologije se svaki dan razvijaju i pojavljuju se novi igrači na terenu. To je jedna veoma dinamična sredina. Nama svima je danas veoma jasno koje probleme štampa ima pojavom Internet portala. Ljudi jednostavno zadovoljavaju određenu potrebu za informacijama i prodaja štampe je opala svuda. Uslijed te cijele situacije naravno da mediji ne pridaju pažnju edukaciji svojih medijskih korisnika i nemaju dovoljno prostora ili ne prepoznaju značaj u tome da pokušaju da razviju kritičku svijest ili neko znanje o samim medijima, kako bi njihovi konzumenti razlikovali šta je to kvalitetna informacija, šta je to provjerena informacija, a šta informacija koja je na kraju krajeva i prepisana, što je danas veoma učestala pojava na Internetu.
RSE: I među nama ima dosta pojedinaca koji svojim radom i načinom mišljenja ne jačaju baš kritičko mišljenje i kompetenciju konzumenata. Spominjemo jednostranost, plagiranje, miješanje žanrova, laži, govor mržnje. Sve su to utemeljene kvalifikacije za neke pojedince, ali i za kompletne medije u BiH.
Tajić: Tako je. Problemi u našoj državi su brojni i to je svima jasno. Kada govorimo o pitanju legalnosti i pitanju poštivanja autorskih prava, mi imamo velike probleme. Jednostavno se ne pridaje odgovarajući značaj, niti se pravno poštuje autorsko pravo svakog autora. Vi kada objavite jedan tekst, a neko ga jednostavno prepiše, to zaista apsolutno nije prihvatljivo. Edukacijom ili promjenom svijesti ljudi moramo da počnemo to mijenjati iz korijena.
RSE: Zaista se stalno pitam kako se uopšte može razvijati neko partnerstvo sa konzumentima, ukoliko pojedini novinari uzimaju sebi za pravo ili kao zadaću da još pogoršaju situaciju?
Tajić: Upravo zbog toga i jeste bitan ovaj medijski odgoj u okviru obrazovnog sistema. Medijski odgoj ne možete prepustiti samo medijskoj industriji. Medijska industrija se sastoji od različitih igrača, koji imaju svoje različite legitimne ciljeve. Ciljevi javnog servisa se naravno razlikuju od ciljeva komercijalnih i privatnih medija i to je apsolutno legitimno. Filmska industrija je također raznolika. Vi ne možete očekivati da Dizni ima iste ciljeve kao što ima neka mala, nezavisna produkcija. To je apsolutno legitimno i prihvatljivo kao takvo. Upravo u tome leži značaj odgovarajućeg medijskog odgoja unutar obrazovnog sistema, zato što samo putem obrazovnog sistema vi ste u stanju da obuhvatite sve građane, odnosno da krenete sa mladim naraštajima i da pričate o tim stvarima bez upliva komercijalnih interesa.
RSE: Naravno da i najmanji korak prema nekom cilju treba započeti od utvrđivanjem stvarnog stanja, od dijagnoze, pa mi se čini da će i tvoje pionirsko istraživanje u tome pomoći.
Tajić: Iskreno se nadam i mislim da svako od nas može da učini nešto. Bitno je da za početak raspolažemo određenim podacima. Ovo je zaista značajno i u nekom evropskom kontekstu i jednostavno da vidimo gdje smo. Ne da vidimo šta to nemamo, nego da vidimo šta to već sve imamo i gdje postoji neki potencijal da izvršimo nadogradnju. Mislim da svako od nas, i kao pojedinac, ali i kao profesionalac, može da učini nešto. Recimo kao pojedinac mi, da bi smo unaprijedili svoju medijsku pismenost, možemo razmisliti o svojim medijskim navikama. Počevši od toga koliko često koristimo mobitel. Sviđa mi se jedna formulacija Evropske komisije gdje oni kažu da medijska pismenost podrazumijeva osjećati se ugodno sa različitim medijima. Da li se mi zaista osjećamo ugodno sa svim medijima koje koristimo?
