Dostupni linkovi

logo-print

BiH: Četnici, ustaše, mudžahedini – samo nema partizana


Četnici, ustaše i mudžahedini

Četnici, ustaše i mudžahedini

U najnovijem Mostu RSE razgovaralo se o tome zašto se nacionalističkom retorikom dobijaju izbori u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Dino Mustafić, pozorišni reditelj iz Sarajeva, i Slavo Kukić, sociolog iz Mostara.

Bilo je riječi o tome zašto se pred svake izbore, bilo da su oni parlamentarni ili lokalni, zaoštravaju nacionalne tenzije u Bosni i Hercegovini, kako to da siromašnim građanima ne smetaju enormno bogatstvo i luksuz nacionalnih lidera pa uvijek glasaju za njih, zašto ni socijalne pobune u Bosni i Hercegovini ne mogu proći bez nacionalnih podjela, kako se u BiH pričom o nacionalnim interesima pokrivaju korupcija i kriminal, kako nacionalni lideri, koji se pred kamerama međusobno žestoko optužuju, privatno vrlo lijepo sarađuju, kao i o tome da li pobuna gimanazijalaca u Jajcu protiv namjere vlasti da ih u školama nacionalno dijeli najavljuje novu generaciju neopterećenu nacionalizmom.

Omer Karabeg: Približavaju se lokalni izbori u Bosni i Hercegovini i opet se pojačavaju nacionalne tenzije. Zašto je u Bosni i Hercegovini, u kojoj toliko ljudi živi u krajnjem siromaštvu, nacionalistička retorika najbolji način da se dobiju glasovi birača?

Dino Mustafić: To je oprobana metoda. Radi se o paradigmi kojom se bude najniže strasti, a potom se širenjem straha kontrolira politički prostor u Bosni i Hercegovini. Iz godine u godinu, kako se kumuliraju socijalni i egzistencijalni problemi, nacionalsitička retorika se sve više zaoštrava i sve više se zvecka strahom od onih drugih. Ove godine se to primaklo crvenoj liniji zato što se, kao nikada do sada, toliko prijetilo ratom i sukobima na Balkanu. I to će biti tako sve dok god su građani, kao nosioci suvereniteta, protjerani iz politike.

Slavo Kukić: Politička klasa svugdje u svijetu, pa i ovdje, koristi ono što joj najefikasnije donosi glasove i mandate u parlamentu. Zato mene ne čudi što i etnopolitička klasa Bosne i Hercegovine koristi nacionailsitičku retoriku kao oprobanu metodu, ali teško mogu odgovoriti na pitanje zašto građani Bosne i Hercegovine dvadeset pet godina na to nasjedaju. Reklo bi se - što je građanin siromašniji, to je podložniji manipulaciji.

U našoj situaciji instrument manipulacije su nacionalne strune - priča o nacionalnoj neravnopravnosti i potrebi zbijanja nacionalnih redova kao navodnoj pretpostavci biološkog opstanka nacije. Ne vidim drugo objašnjenje.

Dino Mustafić: Ovo što kaže gospodin Kukić na neki je način dijagnoza ili, ako hoćete, politička fizionomija Bosne i Hercegovine. Političke elite stvorile su čvrste nacionalne ideologije pune ideoloških floskula. To su ideologije tla, one samo poznaju kategorije kao što su neprijatelj nacije, ugroženost nacije, nacionalni interesi itd. To su opasne i štetne politike zato što onemogućavaju razvoj demokratske kulture i ne dozvoljavaju pojedincima da se na bilo koji način mogu identificirati osim kao Srbi, Bošnjaci i Hrvati.

U Bosni i Hercegovini nema radnika, zemljoradnika, intelektualaca. Postoje samo pripadnici nacije. To se najbolje vidjelo za vrijeme nemira 2014. kada su političke elite, bez obzira da li su pripadale desnom ili lijevom političkom bloku, požurile da te proteste odmah etniciziraju. Slično je bilo i tokom protesta zbog neusvajanja zakona o jedinstvenom matičnom broju. Znači, nikakva pobuna ne može proći bez dominacije nacionalnog i nacionalističkog u Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: U pravu ste. Februara 2014. godine imali smo pravu socijalnu pobunu, ali gladni Bošnjaci, Srbi i Hrvati nisu se pobunili zajedno. To nije bio protest na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, nego je bio ograničen samo na jedan entitet. Čim su buknuli protesti u Federaciji, ne samo političari Republike Srpske, nego i sindikalni lideri tog eniteta su rekli: "To nema veze s nama". Radnici Republike Srpske nisu htjeli da na bilo koji način budu povezani sa radnicima iz Federacije.

Slavo Kukić: Ja sam bio jedan od rijetkih koji je tada govorio da socijani bunt nema šanse da uspije baš zbog njegove ograničenosti na jedan dio Bosne i Hercegovine. Predstavnici političke klase iz drugih dijelova BiH su odmah lansirali tezu da je to bošnjačka podvala Srbima i Hrvatima i očito da su u tome uspjeli, jer socijalnog bunta nije bilo na prostoru Republike Srpske, iako i tamo narod jedva sastavlja kraj s krajem, a nije ga bilo ni u dijelovima Federacije gdje su Hrvati u većini.

Socijalne izdržljivost bosanskohercegovačkih ljudi je nevjerovatna. Kad ih uplašite mogućnošću izbijanja sukoba kakvi su bili prije dvadeset i pet godina, spremni su - kako je to svojevremeno govorio Branko Kostić, nekadašnji saradnik Slobodana Miloševića - jesti i korijenje, ali moraju biti uz svoje.

Sistem cementira nacionalizam

Omer Karabeg: Mada narod uvijek glasa za nacionalne lidere, ovi mu baš nisu previše zahvalni. Bosanskohercegovački lideri nemaju baš visoko mišljenje o narodu. Čuvena je ona Dodikova rečenica: "Kad na predizbornom skupu kažem Evropa, oni me gledaju bijelo, a, kad kažem Srbija, narod je uz mene".

Dino Mustafić: Ja nisam pobornik teze da je svaka vlast onakva kakav je narod i da narod bira vlast prema svojoj slici, zato što mislim da Bosna i Hercegovina ima perverzni sistem koji cementira etnonacionalizam. Kao da ni to nije dovoljno, pa u posljednje vrijeme neki etnički lideri najavljuju, tu prije svega mislim na lidere HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica BiH), da nakon ovih lokalnih izbora treba krenuti u reformu izbornog sistema.

Cilj je da se napravi takav izborni zakon po kome će isključivo članovi monoetničkih partija biti legitimni i legalni predstavnici naroda, što bi, ako prođe takav zakon, značilo da ćemo još dugo morati da živimo sa ovim korumpiranim, primitivnim, bezobraznim i nestručnim političarima kakve je iznjedrio dejtonski ustav i dejtonski sistem.

Slavo Kukić: Pogledajte svakodnevne nastupe lidera HDZ-a Dragana Čovića i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora Bože Ljubića koji uvijek govore o duhu Dejtona tamo gdje ustav i izborni zakon izrijekom ne idu u njihovu korist. Pozivanjem na duh Dejtona oni žele da u potpunosti eliminiraju građanske političke partije. Po njima, interese Hrvata mogu braniti samo hrvatske nacionalne partije - nikako Socijademokratska partija (SDP BiH), Demokratski front (DF), Naša stranka ili neke druge građanske partije. One su, po njihovom tumačenju, samo instrument koji koristi bošnjačka politička klasa kako bi Hrvate dovela u neravnopravnu poziciju.

Toj logici mogu se suprotstaviti samo međunarodni centri moći ili ono što se zove međunarodna zajednica, ali ta vrsta spremnosti je kod svjetskih centara moći sve manja. Zbog toga ja nisam uopće optimista, osim u slučaju da Bosna i Hercegovina iznjedri neku vrstu integralističke snage. Ovih dana sam govorio kako današnja situacija ima mnogo sličnosti sa onom iz prve polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća - imamo ustaše, imamo četnike, imamo mudžahedine, ali nemamo partizane, ili ako ih ima, oni su jako slabi. Integralistička enegija može ojačati samo u slučaju da bude potpomognuta od svjetskih centara moći, bez toga - svi scenariji su, nažalost, otvoreni.

Slavo Kukić: Nisam uopće optimista, osim u slučaju da BiH iznjedri neku vrstu integralističke snage

Slavo Kukić: Nisam uopće optimista, osim u slučaju da BiH iznjedri neku vrstu integralističke snage


Omer Karabeg: Uvijek govorimo da su krive političke elite, da one manipulišu narodom, ali, ako narod uvijek bira jedne te iste nacionalističke lidere i ako mu je zbijanje nacionalnih redova važnije od toga da li ima šta da jede, onda ni narod nije baš nevin.

Dino Mustafić: Sada bi na ovo što ste vi rekli Džordž Orvel rekao da narod koji bira takve političare nije njihova žrtva nego saučesnik. Međutim, Bosna i Hercegovina je specifičan slučaj. Ovdje je sve napravljeno tako da se građanin kao socijalna jedinka, kao nosilac suvereniteta, stavi u drugi plan, jer su sve institucije organizirane tako da predstavljaju nacije.

Gospodin Kukić je pomenuo međunarodnu zajednicu. Ja mislim da je to apstraktan pojam. Ako se iko uvjerio da ne postoji međunarodna zajednica sa jasno artikulisanim interesima - to su Bosanci i Hercegovci. Ona je vrlo heterogena i podijeljena raznim partikularnim interesima. Oni ne razumiju biće Bosne i Hercegovine. Oni samo mogu da komuniciraju sa plemenima.

Ako nas i pokušaju preko reda ugurati u Evropsku uniju, ili u paketu zajedno sa Srbijom, oni će to učiniti zajedno sa nacionalnim elitama pokušavajući da "građanski" kultivišu njihov nacionalizam. A nacionalizam u Bosni i Hercegovini se ne može kultivisati - treba ga pobijediti, smlaviti, zdrobiti, a ljude i partije koje ga predstavljaju otjerati na đubrište istorije.

Zašto glasaju za korumpirane lidere

Slavo Kukić: Uvijek je pitanje koji je smjer djelovanja političkih elita. Pametne elite će nadomjestiti mnoge nedostatke, kao što će sulude elite - kakve mi imamo - upropastiti i najbolja rješenja. Naše političke elite ne žele dobro građanima ove zemlje, one se kriju iza navodnog nacionalnog interesa, a to je paravan kojim se štite od progona zbog kriminalnog djelovanja. Vrh političke piramide apsolutno je zaronjen u kriminal. On se poziva na nacionalne interese kako bi odgodio ono što svugdje u svijetu završava na isti način - iza zatvorske brave.

Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, gospodin Kukić je pomenuo da je vrh Bosne i Hercegovine ogrezao u kriminalu. Ispada da je Bosna i Hercegovina jedna od rijetkih zemalja u svijetu gdje lideri mogu da budu korumpirani, da kradu, da imaju luksuzne vile i hacijende, da na istaknuta mjesta postavljaju svoje žene i rodbinu, a da im narod sve to oprašta i uvijek glasa za njih.

Dino Mustafić: Vi ste dali deskripciju političara u Bosni i Hercegovini. Kada to prevedete na rječnik običnog čovjeka, radi se o lošim ljudima, najobičnijim gadovima. To su neuki i primitivni političari. Kad tome dodate da najsramniji predstavnici svojih naroda - osuđeni ratni zločinci - figuriraju kao kandidati na izbornim listama, onda je jasno zašto se kod poštenih i prosvijećenih građana javlja gađenje i pri samoj pomisli na politički život u Bosni i Hercegovini. Podsjetiću vas samo na još nešto.

Znate kolika se "dževa" digla oko popisa stanovništva. Najviše se spekuliralo o tome koliki je procenat kojeg naroda na ovom tlu, dok su u drugi plan pale poražavajuće činjenice - da je u Bosni i Hercegovini 800.000 ljudi manje nego što je bilo prije rata, da smo izgubili ponajbolju supstancu ove zemlje, da mladi sanjaju o odlasku iz Bosne i Hercegovine i da skoro milion stanovnika ima samo osnovnnu školu. Vrlo je jasno kome takav demografski ambijent odgovara. Ako se tako nastavi ova vladajuća kasta može biti mirna jos narednih dvadeset godina.

Slavo Kukić: Nedavno je jedna američka kuća objavila rezultate istraživanja prema kojem je Bosna i Hercegovina druga najjadnija zemlja u svijetu - odmah iza Venecuele. Kada je to tako, postavlja se pitanje - šta se događa u glavi bosanskohercegovačkog čovjeka pa podržava one zbog kojih je primoran pakirati kofere i odlaziti na druge svjetske meridijane. Njime se, očigledno, uspijeva manipulirati.

Gospodin Mustafić je pomenenuo da je nakon objavljivanja rezultata popisa političarima bilo jedino važno kakav je odnos u procentima između Bošnjaka, Srba i Hrvata. Nije im uopće bilo važno da je i jednih, i drugih, i trećih manje nego prije dvadeset pet godina i da je to, zapravo, demografski udar na ovu zemlju. Nije im bilo važno što u ovoj zemlji ima duplo više starih ljudi nego prije rata, što znači da ovdje ostaju samo oni koji ne mogu nikud otići. Nije im bilo važno što su otvorene autobuske linije za mlade i obrazovane ljude koji obiteljski odlaze u druge zemlje, bez namjere da se vrate. Njih to ne zanima. Oni su spremni "braniti nacionalne interese" do zadnjeg Bošnjaka, Srbina i Hrvata, dakako, pod uvjetima koji jamče sigurnost njima i njihovoj interesnoj grupi.

Evo još jednog paradoksa. Prošle godine je grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca napisala otvoreno pismo američkoj ambasadi u Bosni i Hercegovini protestirajući zbog imenovanja konzulom u Čikagu jednog građanina Bosne i Hercegovine bliskog lideru HDZ-a Draganu Čoviću. Državnom vrhu nije uopće smetalo što taj čovjek, koji treba da predstavlja Bosnu i Hercegovinu u Americi, svaki dan psuje i pljuje po Bosni i Hercegovini. Ipak, taj čovjek nije otišao u Čikago, jer mu američka administracija nije dala zeleno svjetlo. I umjesto da se opameti reakcijom administracije SAD, državni vrh je tu osobu nagradio ambasadorskim mjestom u Pragu i na taj način poručio: "Možete reagirati kako god hoćete, mi hoćemo tu osobu i ona će biti predstavnik Bosne i Hercegovine". Naravno da je to užasna poruka i da nas poslije takvih postupaka u diplomatskim krugovima neće smatrati za ozbiljnog partera.

Koegzistencija nacionalizama

Omer Karabeg: Gospodine Mustafiću, Vi ste nedavno u jednom tekstu napisali da smo nakon rata imali agresivni nacionalizam, a da danas, dvadeset godina nakon rata, imamo koegzistenciju nacionalizama. Šta pod tim podrazumijevate?

Dino Mustafić: Mislim da su se nekada nacionalizmi gledali preko borbenih linija, preko nišana, a danas vrlo lijepo sarađuju. Ti ljudi su etnokapitalisti, oni, molim vas, promijene tok rijeke da bi ona prošla pored njihovog dnevnog boravka. Tu su vile, kuće, luksuz kakav možete vidjeti samo u holivudskim filmovima. Radi se o nevjerovatnoj perverziji. Jedan uski krug ljudi je iskoristio rat da bi eksproprisao državnu imovinu i napunio džepove. Njima je Bosna i Hercegovina zaista obećana zemlja. Upravo zbog tih stvari građani su postali apatični i apolitični.

Iz dana u dan srećem u Sarajevu vrlo drage, pametne, učene ljude, ljude koji imaju evropske karijere, ali koji žive u svojevrsnoj unutrašnjoj emigraciji, koji se sve rjeđe odvaže da istupaju javno, koji naprosto više ne vjeruju ni u kakve promjene. To je poraz demokratije na ovim prostorima.

Dino Mustafić: Jedan uski krug ljudi je iskoristio rat da bi eksproprisao državnu imovinu i napunio džepove

Dino Mustafić: Jedan uski krug ljudi je iskoristio rat da bi eksproprisao državnu imovinu i napunio džepove


Slavo Kukić: Tačno je to što je napisao gospodin Mustafić da imamo koegzistenciju nacoinalizama. Apsolutno. Ja sam bio u jednom momentu kandidat za predsjedavajućeg Vijeća ministara, pa sam bio prisiljen mjesec dana družiti se s tim ljudima. Kad se upale kamere, ti ljudi se nakostriješe jedan na drugoga braneći svoje narode. Onog časa kad se kamera ugasi, oni su najbolji drugari. Oni se dogovaraju - ja ću sada napasti tebe, a onda ti meni odgovaraj. Čovjeka, koji ne pripada tom svijetu, uhvati strah kad pomisli da bi i na trenutak morao s njima surađivati.

Postavlja se pitanje - ko bi u Bosni i Hercegovini mogao prokrenuti promjene. Mi imamo jako mnogo doktora znanosti, ljudi koji čine intelektualnu elitu svugdje u svijetu. Ali na prste dvije ruke se mogu nabrojati oni koji funkcioniraju kao neka vrsta društvene savjesti. Svi ostali su utopljeni u svoj obiteljski mir, surađuju sa režimom i to dobro naplaćuju. Očekivati od njih da se pobune naprosto je nerealno.

Pobuna mladih u Jajcu

Omer Karabeg: Ako je dobar dio intelektualne elite takav, ako se tako ponaša, postoji li ikakva snaga, bar u naznakama, koja bi mogla promijeniti ovu situaciju u Bosni i Hercegovini?

Slavo Kukić: To mogu biti samo one političke filozofije koje polaze od čovjeka i njegovog prava na život, a ne one koje pravu čovjeka na život pretpostavljaju interes kolektiva. Nije da mi u Bosni i Hercegovini nemamo klice takvih političkih filozofija, ali ruku na srce, omjer snaga u ovom momentu je takav da je njihova učinkovitost još uvijek mala. I njihova snaga je mala.

Ja, naravno, ne želim širiti defetizam. I 1941. je startalo 12.000 partizana, pa su narasli na snagu od 500.000. Tko kaže da građanske političke filozofije, kojih ima u svim dijelovima Bosne i Hercegovine, neće sutra, da tako kažem, eksplodirati. Ali, objektivno, procesi su takvi, da ja baš ne vidim velikih mogućnosti da se to dogodi u skoro vrijeme.

Dino Mustafić: Znate šta - kćerke i sinovi su bolji od svojih roditelja. Evo primjera - Jajce. U tom gradu su se djeca, gimnazijalci, pobunili protiv sistema - dvije škole pod jednim krovom. To je segregacijski sistem koji razvija strah od drugoga i uspostavlja etničku barijeru. Gimnazijalci u Jajcu su pokazali da su pametniji od svojih roditelja, ministara i direktora škole. Oni imaju apsolutno nepovjerenje u državu i njene organe vlasti.

Šta mogu da vide? Samo neuke, neobrazovane ljude koji su instrumentalizirani, postavljeni da sprovode etničke politike. Djeca su primijetila da to nije u redu, da je to protuprirodno, da ne možete živjeti u istom gradu, kretati se istim ulicama, boraviti u istim kafićima - i sa podozrenjem gledati svoga susjeda. Dakle, ja vjerujem u tu mladu generaciju, a vjerujem i u to da je ovaj sistem doveo sebe do apsurda i da će se polako početi urušavati.

Kada vam krči stomak od gladi, kada nemate ni pet konvertibilnih maraka da date djetetu da izađe vani, kad shvatite da vaš pasoš ništa ne vrijedi, ja vjerujem da će i ovom narodu konačo doći "iz dupeta u glavu" i da će shvatiti da svoju slobodu može potražiti na izborima tako što će na glasačkom listiću napokon početi zaokruživati neka nova politička lica i neke nove političke opcije umjesto onih koji mu prodaju nacionalističku maglu.

  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG