Dostupni linkovi

logo-print

Još jedna tužna godišnjica otkrivanja masovne grobnice Tihotina


Četrnaesta godišnjica utkrivanja masovna grobnice Tihotina

Četrnaesta godišnjica utkrivanja masovna grobnice Tihotina

Sve do septembra 2002. godine kada su je otkrili pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) i članovi Državne komisije za traženje nestalih, masovna grobnica na Tihotini skrivala je tijela 53 žrtve.

Bili su to od Vojske Republike Srpske (VRS) 1992. godine nezakonito zatočeni civili iz zloglasnih logora Ripač i Račić.

Identifikovana su tijela 51 žrtve a najmlađi ubinjeni je Mehmed Šehić koji je imao tek 17 godina. Njegovo majka Ćamka svake godine obilazi mjesto gdje su pronašli posmrtne ostatke njenog sina. Ona kaže da bol za djetetom ne prolazi, te je iz godine u godinu sve teže.

"Teško mi je... Čovjek kako je stariji sve se teže nosi sa bolom", iskreno će Ćamka Šehić.

U ovoj grobnici pronašli su i brata Huse Behrema.

"Među tih 51 identifikovanih, odnosno pronađenih pa kasnije identifikovanih DNK analizom, bio je i moj rođeni brat Behrudin kojega sam zadnji put vidio na mostu na Štrbačkom buku kada je narod Ljutočke doline doživio egzodus. U tom bijegu on je bio ranjen. Kada sam ga tada vidio mislio sam da će mu biti ukazana medicinska pomoć, međutim on je sa drugim Bošnjacima odveden i ubijen i bačen u tu jamu", prisjeća se Huso Behrem posljednjeg susreta sa bratom.

Prirodna pukotina koja je nastala pri eksploataciji rude boksita tebala je poslužiti za prikirivanje ovog zločina, a i 14 godina nakon njenog otkrivanja bol i patnja porodica na zvjerski način ubijenih civila iz bihaćkih naselja Orašac, Kulen Vakuf, Ćukovi i Klisa, te područja općine Ključ ne prolazi.

"Oni su u grupama odvođeni. Jedne su odveli u Fipač, jedne u Prekaju, jedne u Račić, u Drvar i u Kozila. Ono što ja znam, moj brat je bio prvo odveden u Osnovnu školu 'Orašac' i tu je bio logor. Prema mojim saznanjima od preživjelih logoraša, onda je bio u logoru Kamenica u Drvaru da bi sa grupom od njih šestoro bio odveden 'na razmjenu'. Tek kasnije, kada su neki iz tog logora u razmjeni došli, saznali su da oni nisu otišli u razmjenu, već da su ubijeni. Najvjerovatnije su oni odvedeni u Račić gdje je radio njihov 'prijeki vojni sud' po direktivi njihove 'Srpske općine Bihać' koja je bila smještena u Ripču. Znamo ko je bio predsjednik te općine i najvjerovatnije da je tu donesen taj sud i da su oni, na žalost, tako bačeni u tu jamu", ističe Huso Behrem.

Porodice i preživjeli nadaju se pravdi

Porodice i preživjeli nadaju se pravdi


Svake godine na dan njenog otkrivanja, porodice i preživjeli obilaze grobnicu Tihotinu i pitaju se kakvi su to umovi mogli učiniti ovako nešto.

"Kada je stručni medicinski tim radio analizu po ranama koje su oni imali po tijelu kada su streljani, moglo se zaključiti da one nisu bile smrtonosne i da su oni živi bacani u tu jamu. Konkretno takav je slučaj sa mojim bratom. Prema onome što je medicinski tim utvrdio kada su vršili analizu DNK i patološke nalaze, da rane nisu bile smrtonosne. Takav je slučaj i kod mog stričevića i kod većine drugih pronađenih. Nisam siguran da je kod svih, ali kod većine da. Slično je nešto i sa jamom Bezdana koja je nađena 1997/1998. godine u kojoj su pronađeni otac i sin povezanih ruku, dok su jednom čovjeku bili udareni ekseri u potkoljenicu", navodi Behrem.

Pokrenuta je i incijativa za izgradnju šehidskog spomen-obilježja na ovom mjestu, a i pored osiguranih sredstava do izgradnje nije došlo zbog administrativnih problema oko samog zemljišta.

Porodice ubijenih iskreno se nadaju da će se i ovaj problem riješiti i da će naredne godine i ovo mjesto stradanja nevinih civila biti adekvatno obilježeno.

Nadaju se, isto tako, da će konačno pored neposrednih izvršioca i naredbodavci zločina počinjenih u Ljutočkoj dolini biti izvedeni pred lice pravde.

"Familije koje su doživjele žele da svaki počinitelj tog zločina bude kažnjen. U posljednje vrijeme to se aktiviralo. Ali prošle su 24 godine od zločina a tek se unazad koju godinu počelo raditi na tome. S te strane nismo zadovoljni, ali ja vjerujem u pravosuđe, razumijem i da su to procesi koji su zahtjevni. Ali ima, recimo, počinilaca i naredbodavaca čija se imena nikako ne spominju. Konkretno, slučaj kada su ljudi zarobljeni na Štrbačkom buku, kada je zarobljeno 210 ljudi, a ime osobe koja je to naredila i dalje se ne spominje", zaključuje Huso Behrem.

  • 16x9 Image

    Dženita Duraković

    Novinarstvom se bavi od 1993. godine. Prva novinarska iskustva stekla u Radio Bihaću gdje još uvijek radi kao novinar i urednik informativnog programa. Dopisnik redakcije Radija Slobodna Evropa iz Bihaća i BIRN-a za Unsko-sanski kanton.

XS
SM
MD
LG