Dostupni linkovi

Zašto je važna kriza u Nagorno-Karabahu?


Nagorno-Karabah, mobilne artiljeriske jedinice samoodbrane drže pozicije u Hadrutu, u blizini iranske granice, 5. travnja 2016.
Nagorno-Karabah, mobilne artiljeriske jedinice samoodbrane drže pozicije u Hadrutu, u blizini iranske granice, 5. travnja 2016.

Piše: Charles Recknagel (Priredila: Mirjana Rakela)

Mnogi bi o ovotjednoj krizi u Nagorno-Karabahu mogli reći – to je još jedan manji konflikt u nekom udaljenom dijelu svijeta.

No, uloga Kavkaza u globalnoj energetskoj trgovini i te kako je velika, a neprijateljstvo između Azerbajdžana i Armenije dovoljan je razlog regionalnim silama da ne zatvaraju oči pred onim što se događa, posebno se to odnosi na poštovanje primirja dogovorenog 5. travnja.

Naime, dva cjevovoda kojim se prenosi nafta i plin iz Azerbajdžana na zapad, preko Kavkaza, prolaze kroz sporno područje Nagorno-Karabaha. I svako proširenje sukoba moglo bi ugroziti naftovod i plinovod, a time i europske nade da će, zahvaljujući Kaspijskoj regiji, smanjiti svoju ovisnost o ruskim izvorima energije.

U isto vrijeme, eskalacija neprijateljstava mogla bi u sukob uvući susjedne zemlje. S jedne strane je vojni sporazum Armenije sa Rusijom, a s druge Azerbajdžana sa Turskom – to bi moglo dovesti do obračuna između Moskve i Ankare, koji su već u sukobu zbog ruske intervenciji u Siriji i turskog obaranja ruskog vojnog aviona prošlog studenog.

O čemu treba voditi računa?

Kaspijska regija je bogata rezervama nafte i plina koje regionalne zemlje žele izvoziti u Europu. Međutim, postoje samo dvije izvozne rute. Jedna od njih je sjeverozapadno kroz Rusiju, druga jugozapadno, preko Kavkaza.

Međutim, sjeverna ruta kroz Rusiju ne zadovoljava europska dugoročna očekivanja da jednog dana neće ovisiti o Moskvi zbog opskrbe energijom.

Europska unija je svjesna da Moskva koristi energiju kao sredstvo pritiska na države poput Gruzije i Ukrajine. U nekim slučajevima, zaustavljanje protoka plina prema Ukrajini zbog spora oko cijene plina između Moskve i Kijeva rezultiralo je nedovoljnom opskrbom pojedinih članica Europske unije.

Zato su Europi važni naftovod i plinovod koji trenutačno donose kaspijsku energiju preko Kavkaza i u budućnosti se Unija nada da će tih ruta biti i više, ali dok god traje sukob oko Nagorno-Karabaha – ta očekivanja su vrlo neizvjesna.

"Potencijalni sukob u Nagorno-Karabahu vrlo vjerojatno će utjecati na obje energetske rute", kaže Theodoros Tsakiris, docent za energiju, geopolitiku i ekonomiju na Sveučilištu u Nikoziji na Cipru.

"Oni su od velike važnosti prvenstveno za Azerbajdžan, onda Tursku u manjoj mjeri, te za Europu i globalno gospodarstvo", navodi Tsakiris.

Plinski cjevovod, Azerbajdžan
Plinski cjevovod, Azerbajdžan

On napominje da bi u slučaju trajnog sukoba, Azerbajdžan vrlo vjerojatno zatvorio cjevovode iz sigurnosnih razloga kako bi se izbjeglo izlijevanje nafte i istjecanja plina u slučaju njihova oštećenja.

Posljedice bi za Europu bio nedostatak nafte. Naime, tom rutom, od Bakua do Ceyhana, na turskoj istočnoj obali Mediterana prođe oko milijarda barela nafte dnevno, a većina ide u Europu i još nešto prema Izraelu.

Tsakiris primjećuje da u slučaju takvog razvoja događaja EU ne bi mogla ostvariti cilj da za 35 posto smanji uvoz sirove nafte iz Rusije. To ne bi vjerojatno utjecalo na cijenu nafte, zbog velike količine tog energenta na svjetskom tržištu.

Neposredno manja briga za Europu bio bi prekid dostave kaspijskog zemnog plina. Trenutno svih devet milijardi kubičnih metara plina iz Azerbajdžana ide na tursko tržište. Međutim, baš kao i sa naftom, Bruxelles se nada da će jednog dana koristiti kaspijski plin i za trećinu smanjiti ovisnost opskrbe iz Rusije.

U sklopu strategije Južnog plinskog koridora, EU se nada da će dodatnih deset milijardi kubičnih metara kaspijskog plina proći kroz nove cjevovode i dalje prema jugu i srednjoj Europi do ranih 2020-ih.

"Važno je otvoriti koridor i imati mogućnost da se izgradi više cjevovoda kroz jugoistočnu Europu koji bi u idućih 10 do 15 godina mogli ozbiljno koristiti Kaspijsko more za buduće zalihe", kaže Tsakiris.

Ali, koliko dugo postoji sukob na Kavkazu, svi novi projekti finansijski su rizični.

Vojni sporazumi

Druga prijetnja rastućeg sukoba u Nagorno-Karabahu je zatezanje odnosa u cijeloj regiji. Azerbajdžan i Turska, koja je NATO članica, potpisali su sporazum o strateškom partnerstvu i međusobnoj podršci 2010. godine, u okviru kojeg su se obavezali na međusobnu pomoć u slučaju vojne agresije na bilo koju od njih.

Vojne vježbe u Nagorno-Karabahu, studeni 2014.
Vojne vježbe u Nagorno-Karabahu, studeni 2014.

Dvije zemlje su dodatno pokazale zube provođenjem godišnje zajedničke vojne vježbe. Zabrinjavajuće za Jerevan je bila vojna vježba prošle godine u azerbajdžanskoj enklavi Naxcivan, uz armensku jugozapadnu granicu. U slučaju ozbiljnijeg vojnog sukoba, Jerevan bi mogao voditi borbu na dva fronta – sa Buakuom i sa Turskom koja bi mogla intervenirati sukladno sporazmu.

Jednako opasno je mogućnost intervencije Rusije na armenskoj strani prema Taškentskom ugovoru o kolektivnoj sigurnosti dviju zemalja iz 1992. godine. Svaki takav obračun će dodatno pojačati tenzije koje postoje između Rusije i Turske, koji sebe vide kao glavne regionalne sile.

Ankara, sa svojim vojnim paktom sa Bakuom, pokazuje da vodi brigu o cijeloj turskoj naciji i da je to zona njenog utjecaja, dok Rusija, kroz potporu Armeniji – gdje ima stalno stacioniranih 5.000 vojnika – smatra Kavkaz svojom stalnom zonom utjecaja.

XS
SM
MD
LG