Dostupni linkovi

logo-print

Umberto Eco, novinar, leksikograf, komunikolog, semiolog, esejista, romanopisac, pedagog, redovni univerzitetski profesor… ukratko, čovek impresivnog mentalnog kapaciteta i još impresivnije bistrine i talenta da komunicira sa čitaocem bilo proznih, bilo esejističkih radova, umro je prošlog vikenda u svom domu, u Milanu, samo nekoliko sati nakon američke spisateljice Harper Lee.

Baš kao nakon vesti da je preminuo David Bowie, na društvenim mrežama tema dana bio je – Umberto Eco. I baš kao što se tada činilo da je gotovo 80 odsto korisnika istih mreža pasionirano slušalo Bowija, tako je nekako ispalo i da je veliki broj njih čitao Umberta Eca. Pa… Makar “Ime ruže”. Vest da se čitaju knjige je uvek dobra, ali čini se nekako da je isticanje pomenutog romana kao najpoznatije odrednice Umberta Eca – ne baš fer. Jer, osim bogate literarne zaostavštine, Eco je za sobom ostavio i važnu kritičku misao, pogotovo kada je reč o masmedijima. O tome, ali i o njegovom literarnom opusu, za “Radio slobodna Evropa” govori profesor Inoslav Bešker, nekadašnji profesor Univerziteta u Bolonji na kome je godinama predavao i Eco.

“Eco je, prije svega, za sobom ostavio izvanredno precizan, a istovremeno nezatvoren sustav uvida u masovnu komunikaciju kao stožernu djelatnost unutar masovne kulture. Ostavio nam je način povjezivanja povjesti i budućnosti, odnosno, gledanje na sadašnjost kao na jednu vrstu raskršća između sigurne pouzdane prošlosti i veoma nepouzdane budućnosti. Dakle, način da se gleda u prošlost, upoznaju mehanizmi i prije svega opasnosti koje su se pojavile u prošlosti, kako bi ih se moglo ako ne u potpunosti, a ono barem djelomično izbjeći u budućnosti”, objašnjava prof. Bešker.

RSE: Da li je slava koju mu je “Ime ruže” donelo, (ili nametnulo), zapravo opterećivala Umberta Eca?

Bešker: Da, sigurno da jeste. On je to više puta rekao. Umberto Eco je sam po sebi bio fenomen. S jedne strane, kao profesor i javni djelatnik morao je biti pristojan s javnosti. S, pak, druge strane nije baš volio da ide u javnost i izbjegavao je televiziju kad god je mogao. Nastojao je biti u javnosti u onim medijima i na one načine koje je mogao sam kontrolirati. On je sam izjavio da je “Ime ruže” njegovo najlošije djelo, ali nisam baš potpuno siguran da je njegov sud u tom pogledu potpuno točan. Na neki način, to je njegov najpoletnije napisan roman, jer je prvi put ušao u tu materiju. Kasnije mu se, istina, vraćao popravljajući niz detalja koji se najobičnijem ili čak upućenijem čitatelju vjerojatno uopšte ne bi doimali kao greške ili kao nepreciznosti. Međutim, profesor Eco je bio izrazito precizan, rekao bih gotovo – “manijak” preciznosti i te su mu sitnice smetale. Zato se na neki način i ljutio na toliku popularnost te knjige. Zanimljivo je, također, da Eco nije htio sudjelovati u pisanju scenarija kada je Jean-Jacques Annaud predložio ekranizaciju knjige. Naprosto je rekao: “Radi s time što god hoćeš”, jer je vrlo dobro znao da je film nešto drugo, kao i kazališno djelo – onoga momenta kada ide na scenu ili u ekranizaciju ono više ne pripada autoru.

Novinarstvo, “povjest trenutka”

RSE: Govorilo se i da nije bio najsrećniji zbog načina na koji su pojedini likovi prikazani na filmu.

Bešker: Naravno da nije. Svaki autor bi htio da film bude zapravo doslovna ekranizacija baš svega što je u knjizi. Recimo, J. K. Rowling je uspjela to postići, jer je to postavila kao uvjet za prvi film o Harry Potteru. No, na kraju se i sama, kao gledatelj, uvjerila da to smeta, jer su u pitanju različiti tipovi naracije. Naprosto, treba na drugačiji način misliti prezentaciju teksta kao knjige i teksta kao filma, odnosno teksta kao kazališnog djela. Eco je to znao. I naravno da je gunđao, svaki autor gunđa. Nikad drugi ne vide djelo kao što ga vidi sam autor. To je, uostalom, u samoj prirodi stvari.

RSE: Šta je po Vašem mišljenju Umberto Eco bio pre svega: pisac, komunikolog, novinar…?


Eco je svojim radovima dao golem doprinos, rekao bih čak ključan, za proučavanje masovne kulture unutar masovnih medija i tu će taj njegov doprinos, po mom mišljenju, ostati trajna baza u narednim desetljećima.

Bešker: Bio je, prije svega, filozof masovnih komunikacija, odnosno, masovnih medija. Mislim da je tu njegov utjecaj bio i najsnažniji i najtrajniji. Znate, on se najviše posvjetio semiologiji, a semiologija je na neki način na zalazu. Svi mi koji smo krenuli od Ferdinanda de Saussurea preko Romana Jakobsona, susreli smo se u jednom momentu sa strukturalizmom. Netko mu je ostao vjeran, netko ga je prevladao. Eco ga je pokušao prevladati kroz semiologiju. Semantika dakako ostaje tema ali način na koji je ona rađena u drugoj polovici 20. stoljeća je prevladan samim time što su se pojavile i neke nove medijske pojave, novi načini medijskoga komuniciranja koji su zapravo preskočili taj tip jezika kojim smo se bavili 60-ih i 70-ih godina. Međutim, Eco je svojim radovima dao golem doprinos, rekao bih čak ključan, za proučavanje masovne kulture unutar masovnih medija i tu će taj njegov doprinos, po mom mišljenju, ostati trajna baza u narednim desetljećima.

U krajnjoj liniji, ne smjemo zaboraviti da je bio kadar dati i vrlo kratke sintetičke sudove. On je, na primer, novinarstvo nazvao “povješću trenutka” i to je ušlo u naš kolektivni imaginarij na taj način da više ne znamo ni tko je autor, jer nam je ta odrednica postala bliska, poznata i nezaobilazna do te mjere da smo zaboravili da ju je netko unio u taj kolektivni imaginarij. A taj netko bio je Umberto Eco.

RSE: Koliko mu je ironija pomogla da se, kao prvi i vodeći filozof i masovne kulture i komunikacijskog društva, sačuva od katoličke i marksističke kulture?


Bešker: Ironija je tu samo, recimo, metoda. I to dragocejna metoda, jer profesor postaje užasno dosadan, odnosno nepodnošljivo dosadan kada samoga sebe shvaća samo ozbiljno. Eco je u tom pogledu bio zaista majstor. Prema tome, polazimo od autoironije i od ironije prema predmetu, jer ako ne bismo imali tu vrstu distance, onda bismo obogotvorili svoju materiju, a ima ih tonu onih koji tu svinjariju rade, ne trebamo to još i mi.

RSE: Naša televizijska sadašnjost zasnovana je, uglavnom na reality programima i manipulaciji publike, a Eco se nije suzdržavao da i u tom slučaju stvari navede pravim imenom.

Bešker: Eco je bio majstor rasprave koja je bila zapravo dijalektička. On nije bio “egomanijak” kojemu moraš ili dati za pravo ili mu nisi sugovornik. Međutim, kada je on u nešto bio uvjeren – bio je uvjeren i to kako. Jedno od njegovih uvjerenja bilo je i da se unutar masovnog društva kriju sve moguće prilike da se populizam raširi po medijima, a imao je užasan, i osim toga i pojvesno opravdan, strah od populizma koji vrlo lako prihvaća stereotipe i to one koji se zatim vrlo lako mogu koristiti u fašističkom diskursu. Eco se upravo bojao fašizacije medija i tu je mislim bio i njegov otpor prema izrazitom populizmu kojega je opet izraziti predstavnik Berlusconi, i to ne toliko u politici, koliko zapravo u svojoj politici medija, pri čemu je Berlusconi zapravo prihvatio i razvio ono što se već prije toga našlo na RAI televiziji. Otud nije nikakvo čudo da je Ecov prvi najpoznatiji esej bio "Phenomenology of Mike Bongiorno". Danas bi vjerojatno napisao fenomenologiju “Velikog brata” ili nekog sličnog masovno popularnog “formata” koji kanaliziraju ljude u masu, u amorfno djelo navedeno da misli na isti način, da misli jedno.

  • 16x9 Image

    Jasmina Lazić

    Stipendistkinja "Jiri Dienstbier Journalism Fellowship" na RSE od novembra 2015. Prije toga, stipendistkinja fondacije "Balkan Fellowship for Journalistic Excellence" i novinarka nedeljnika Vreme i modnog magazine Elle. 

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG