Dostupni linkovi

logo-print
Na 67. Filmskom festivalu u Kanu u četvrtak će se održati svjetska premijera ostvarenja "Mostovi Sarajeva" (Les Ponts de Sarajevo) nastalog u produkciji Obala Art Centra Sarajevo i francuske producentske kuće Cinétévé.

Riječ je o filmskom omnibusu snimanom povodom obilježavanja stogodišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Sačinjen je od 13 priča, a jednu je radila i Aida Begić. Ova bosanskohercegovačka režiserka u intervjuu za RSE kaže, između ostalog, da ovo ostvarenje progovara o važnoj temi koja dolazi u pravo vrijeme i potrebno je da se čuje iz Sarajeva naročito zbog aktuelnih dešavanja u Ukrajini.

RSE: Vaš kratki film "Album" je crno-bijeli dokumentarni esej koji, zajedno sa drugim ostvarenjima filmskog omnibusa "Mostovi Sarajeva" promišlja o univerzalnim temama smještenim u Sarajevu, a tiču se, zapravo, cijelog svijeta. Kako se razvila ideja da učestvujete na pripremanju omnibusa?

Begić: Poznati francuski kritičar Jean-Michel Frodon je umjetnički direktor projekta. On je birao režisere, prevashodno iz Evrope, pogotovo one koji su autorski zanimljivi. Film je uvršten u specijalnu projekciju koja je van takmičarskog programa festivala u Kanu, ali to je opet zvanična selekcija. Imali smo slobodu da biramo rod u kojem ćemo raditi svoje priče i jedan od okvira, jedan vijek od Sarajevskog atentata do danas. Naravno, Frodon nas je sve vodio i zajedno smo dolazili do rješenja, odnosno do nekih smjernica. U konačnici, to je skup 13 filmova, od kojih su neki igrani, drugi dokumentarni, a ono što spaja filmove je animacija. Mogu reći da su u omnibus uključeni svi filmski rodovi.
RSE: Ostvarenje tretira tri faze - periode historije Sarajeva: 1914 -1918. godine, 1992 - 1995. godine, te današnje Sarajevo. U kojem ste periodu smjestili vaš film?

Begić: Moj film je posvećen opsadi Sarajeva, mada su slike grada - slike današnjeg Sarajeva. Film se sastoji iz svjedočanstava. Zapravo, mislila sam da ću raditi fikciju ili igrani film, i raspisala sam audiciju za ljude koji bi mogli biti dio te priče. Onda se ispostavilo da su priče ljudi koji su došli na audiciju mnogo zanimljivije, jače i autentičnije nego bilo šta što bih ja napravila za igranu verziju na tu temu. Stoga sam odlučila da njihova svjedočanstva ostavim tonski, a da sliku pokrijem video insertima današnjeg Sarajeva. To je film koji je posvećen opsadi i ljudima koji su preživjeli, ili nisu preživjeli, a zapravo tretira i aktuelnu zbilju - da ima nade.
RSE: Da li se svi filmovi ovog omnibusa nadovezuju jedan na drugi?

Begić: Priče nisu nužno vezane ni tematski niti konceptualno. To je jedan standardni tip omnibusa. Dobro je što filmovi ne traju dugo. Forma je od oko 7,5 minuta. Pretpostavljam da će svako moći naći svog favorita, ali i da će kompletan omnibus moći pogledati do kraja, jer to je slika proteklog vijeka u Sarajevu.
RSE: Stogodišnjica Sarajevskog atentata obilježiće se 28. juna. Koliko je vama, kao režiserki, bilo izazovno raditi na ovoj tematici, budući da je i danas osjetljiva?

Begić: Mnogo vremena sam provela istražujući o Prvom svjetskom ratu i razmišljala, jer niko se ovdje time nešto posebno nije bavio. A i zašto bi se neko bavim nečim što se desilo prije 100 godina? I onda, zapravo, shvatiš koliko je svaki događaj u Bosni i Hercegovini, pa tako i Sarajevski atentat, ispolitizovan i izmanipulisan, koliko je i bolna činjenica da o svemu što se dogodilo u prošlosti, mi u BiH više nemamo koncenzus kako da to tretiramo. Činjenica je da se spomenik Gavrilu Principu ovdje skidao, vraćao, pa opet skidao - da nije tragično, bilo bi smiješno.

Aida Begić sa novinarom RSE Zvjezdanom Živkovićem

Aida Begić sa novinarom RSE Zvjezdanom Živkovićem

Ono što je meni zanimljivo oko ličnosti Gavrila Principa je ta njegova mladost, ta njegova bolest, i činjenica da je on, zapravo, izgubio život za ideale. Meni je to kao režiserki najzanimljivije i najdirljivije. Također, interesantan mi je i taj splet okolnosti kako je cijela ta povorka sa prestolonasljednikom prošla, pa se Principu, kao slučajno, vratila na nišan. Da li je Princip bio dio ove ili neke druge organizacije - to me nije interesovalo.

Sa druge strane, odlučila sam da se bavim opsadom Sarajeva jer sam shvatila da je to iskustvo najautentičnije i nešto što mogu ponuditi u odnosu na ostale kolege koje su bile dio omnibusa. To je priča o mom gradu - i vrijeme je da se konačno suočim sa tom temom, jer svi moji dosadašnji filmovi su se ticali Sarajeva nakon rata. Drago mi je da sam to napravila. Bilo mi je vrlo bolno i teško prolaziti prvi put kroz literaturu koja je napisana u ratu o ratu, jer nikad u životu nisam imala potrebu ni želju da to čitam, da ponovo gledam filmove o opsadi. Istovremeno, drago mi je, jer mislim da sam time otvorila nešto što je pokušavalo da se sakrije i u meni, a s druge stane, to je jedan trenutak sa kojim čovjek mora da se suoči. Smatram da to dugujem i gradu i ljudima koji su preživjeli i onima koji nisu.

RSE: I danas, sto godina nakon Atentata, prisutna su suprotna mišljenja o tome kako je Austro-Ugarska Monarhija postupala prema tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Iz Muzeja Sarajevo 1878 - 1918. tvrde da je Sarajevo u ono vrijeme bilo metropola. Vaš komentar?

Begić: Meni je zaista tragikomično to što se mi stalno bavimo nekim drugim stvarima i nekim drugim ljudima. Mi ćemo prelamati naše sudbine i živote, mi koji zajedno živimo u ovoj zemlji, preko nekih velikih zemalja, sila, kultura i narodâ, sa kojima, u biti, nemamo mnogo toga zajedničkog. Naravno, sve su to stvari koje su u Bosnu i Hercegovinu donijele mnogo toga i svi bh. građani su bogati zato što u sebi sadrže stvari koje se tiču i Istoka i Zapada i raznih političkih uređenja. To sve mi baštinimo u sebi i to nas čini zanimljivim, drugačijim od ostalih. Ali ono što je tužno je da bh. građani svoj identitet - svoj današnji život - prelamaju i sukobljavaju se u neku ruku i teoretizuju oko nekih ljudi koji su nekad u ovu zemlju došli i okupirali je. Mislim, hvala im jer su izgradili puno toga, ali su i puno toga "odnijeli".

I danas vidimo da, u vremenu neokolonijalizma i novog kapitalizma, niko ne ulaže u tebe zato što te voli, nego zato što ima interes. Što se mene tiče, ja nemam nikakvu romantičnu sliku ni prema Austro-Ugarskoj monarhiji, ni prema Turcima, niti prema bilo kome ko je došao u dodir sa nama u Bosni i Hercegovini. Oni su svi ostavili svoj trag i hvala im na lijepim stvarima koje su nam ostavili, a neka se i oni nama zahvale na mnogim stvarima koje smo im dali. Znači, to je kao neka razmjena, prisilna u neku ruku, sa svima njima. Ali ne mislim da je to stvar oko koje sada treba politizirati. Trebamo se, čini mi se, baviti svojim bh. identitetom jer mi živimo ovdje i mi imamo svoj identitet i svoju kulturu koja nije ni austrougarska, ni turska, ni ruska, nego je bosanskohercegovačka.
RSE: U Kanu će 22. maja omnibus "Mostovi Sarajeva" imati svjetsku premijeru. Kakve reakcije očekujete?

Begić: Super je da je premijera u Kanu. Uvijek se nadaš da će se dogoditi taj Kan, ali se i ne smiješ previše nadati jer Kan je mjesto gdje se prijavi na hiljade autora - i mnogi budu odbijeni, čak i rediteljske filmske zvijezde. Nisam previše očekivala da će omnibus biti primljen - i jako mi je drago da će prva publika sa kojom ćemo se suočiti biti upravo kanska. Budući da publiku u Kanu, uglavnom, čine i filmski profesionalci i kritičari, to je jedna zahtjevna premijera. Kan je super platforma, jer poslije ovog festivala film ima svoj život, i sigurno će ga imati, uz festivale, i u kinima. Znam da je u Sarajevu premijera 27. maja, onda će biti prikazan na Sarajevo Film Festivalu, a onda, naravno, i u kinima širom Bosne i Hercegovine. Obilježavanje stogodišnjice od Prvog svjetskog rata, pogotovo u Francuskoj i Velikoj Britaniji, biće velika tema i pretpostavljam da će biti veliki odziv publike na naš omnibus. Imam pozitivnu tremu i nadam se da ćemo time otvoriti jednu važnu priču, za koju smatram da treba da se čuje u ovom trenutku upravo iz Sarajeva, pogotovo sada kada imamo situaciju u Ukrajini.

Aida Begić

Aida Begić

Mislim da je nužno da se iz Sarajeva čuje jedan krik i molba za nepočinjanje novog rata, jer ono što mi u BiH znamo, kao ljudi koji su nedavno preživjeli stradanja, je da, zapravo, iz rata niko ne izlazi kao pobjednik. To su iluzije, bez obzira koji su vaši motivi - da li napadate ili se branite. U konačnici, iz rata ne izlaze pobjednici već samo gubitnici. Mislim da atmosfera u ovom trenutku izgleda na neki način kao da je pred treći svjetski rat. Smatram da treba to ozbiljno shvatiti, kao i pred ovaj rat u Bosni i Hercegovini 90-ih godina. Svi u BiH su mislili "ma neće", pa onda ima čak i ova šala "samo da ne pukne u Sarajevo", a pritom je rat već bio došao do Ilijaša. Dakle, situacija je ozbiljna i smatram da mi umjetnici, kao i svi drugi ljudi, treba da uradimo sve da se spriječi da dođe do novih, velikih stradanja i sukoba u svijetu.
RSE: Spomenuste Sarajevo Film Festival (SFF). Ovogodišnja, 20. smotra održaće se od 15. do 23. avgusta. Koliko SFF pomaže u podržavanju bh. kinematografije, s obzirom na neznatna ulaganja društva u sedmu umjetnost?

Begić: Još kao studentica sam počela raditi na Festivalu. Sjećam se da se u prvim godinama SFF-a i dalje osjećala ratna atmosfera. Tada sam upoznala ljude sa kojima ću kasnije ostvariti vrlo značajnu saradnju. Zajedno smo rasli - Festival i ja. SFF puno znači nama autorima. Naravno, naš odnos i relacije su vrlo žive - nekad se slažemo a nekad ne slažemo sa svime što Festival jeste, i to je sasvim OK. Sa druge strane, dio Festivala koji se zove CineLink za filmske autore je ključni dio Festivala. Za nas nisu zanimljivi toliko crveni tepisi, osim kad nam film igra, pa preko tepiha prođemo. Ali na CineLink se dovode profesionalci iz cijeloga svijeta i imate priliku da razgovarate sa njima, a često se jave i nove ideje ili saradnje. Nadam se da će Festival još više rasti, ali se još više nadam da će to pratiti i razvoj kinematografije, koja je sada ozbiljno ugrožena u Bosni i Hercegovini.

BiH ima uspjehe, filmovi su stalno na velikim festivalima, ali je proizvodnja filma mala, gotovo beznačajna. Bosna i Hercegovina proizvede od nula do tri filmova godišnje, to što taj jedan koji se proizvede te godine, kao što je prije dvije godine bio slučaj sa filmom "Djeca", završi u oficijelnoj selekciji Kana i dobije nagradu, ne znači da je bh. kimenatografija veoma uspješna i bogata. Bh. kinematografija je u izumiranju i ovo je jedan alarmantan i ključan trenutak u kojem, ako se ne shvati da se to treba spašavati - da se treba drugačije pogledati na kulturu i napraviti kulturna politika - bojim se da ćemo vrlo brzo živjeti u atmosferi Mad Max-a III (film - Pobješnjeli Max, op.a), u kojem ćemo morati izlaziti sa poluautomatskim puškama iz kuće zato što će ljudi podivljati od ludila u kojem žive i onda ćemo svi postati, zapravo, divljaci, a naša djeca neće ni poznavati civilizacijske tekovine u kojima smo rasli i koje smo im trebali ostaviti.

RSE: Kako gledate na činjenicu da je Zemaljski muzej zatvoren već više od 18 mjeseci?

Begić: To je još jedna od tih apsurdnih priča koje su direktno žrtva politike. Kultura je jedna od najuzornijih žrtava političkih nesuglasica u Bosni i Hercegovini. Ljudi koji su preživjeli opsadu, znamo da je kultura neophodna jednako koliko i hrana, jer su se ljudi za vrijeme opsade Sarajeva bavili umjetnošću i željeli da je konzumiraju smatrajući je svojim otporom i činilo nam se da je to dio digniteta koji se ne može oduzeti, to je ono što nas čini ljudima. Kad pogledate danas svu nebrigu prema onome što je kultura i umjetnost onda shvatite koliko je neozbiljna ta dominantna politika ma koja bila u pitanju na ovim prostorima, koliko ljudi - koji su plaćeni i kojima je posao da se brinu da te institucije opstanu i da sve funkcioniše kako treba - pokazuju da ih kultura uopšte ne zanima.
  • 16x9 Image

    Zvjezdan Živković

    Magistar komunikologije. Izvještava o kulturi, socijalnim temama i eurointegracijama. Kreira multimedijalne sadržaje i uređuje portal Balkanskog servisa RSE.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG