Dostupni linkovi

logo-print

Banja Luka: Traži se odgovornost UN-a za smrt beba '92


Spomenik za 12 beba tragično stradalih 1992., Banjaluka

Spomenik za 12 beba tragično stradalih 1992., Banjaluka

U Banjoj Luci je obilježeno 20 godina od smrti 12 beba koje su preminule u Kliničkom centru zbog nedostatka kiseonika. Porodice danas traže pokretanje odgovornosti, te da se tuži Savjet bezbjednosti UN zbog toga što nisu bili dozvoljeni doleti aviona sa kiseonikom u maju 1992. godine.

„Danas je umrla i dvanaesta beba na Ginekološko-akušerskom odjelu banjalučkog medicinskog centra. I pored svih apela da se u Banju Luku dopremi neophodni kiseonik, svijet je ostao nijem“ - ova vijest, stara dvadeset godina, i danas budi veliku tugu među Banjalučanima, a porodice preminulih beba podsjeća na žive rane.

Dvadeset godina traje čekanje na pravdu za smrt 12 banjalučkih beba. Bebe su preminule gušeći se zbog nedostatka kiseonika na odjelu za inztenzivnu njegu porodilišta u Banjoj Luci od 22. maja do 19. juna 1992. godine.

Avion sa kiseonikom koji je tih dana čekao na aerodromu Batajnica kod Beograda nije dobio dozvolu za let od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Majke preminulih beba oformile su udruženje i zahtijevaju od vlasti Republike Srpske da pokrenu tužbu protiv Savjeta bezbjednosti.

Beba Željke Tubić imala je devet dana kada je umrla 28. juna 1992. godine:

„Ne možemo da oprostimo. Nema tih riječi kojima bih oprostila što je moje naručje ostalo prazno. Što sam cijeli život pjesmice pjevala tišini i praznim rukama. Za to nema oproštaja“, kaže Željka Tubić.

Dvije bebe su preživjele, ali sa teškim posljedicama. Jedna od njih, Slađana Kobas preminula je 13 godina kasnije, 2005. godine, nikada se ne oporavivši od manjka kiseonika. Slađanin otac Stojan ne krije tugu:

„Ona je imala nešto posebno u sebi, znala je da će se njima pridružiti. Ona je o njima pjevala.“

Povod za operaciju Koridor

Načelnik banjalučke pedijatrije 1992. godine Miloš Bajić priča da se tada na razne načine pokušavalo doći do prijeko potrebnog kiseonika. Građani su donosili čak i boce sa kisenikom koje upotrebljavaju varioci, prisjeća se Bajić:

„Jako veliki je bio odziv građana za donošenje kiseonika. Međutim, to nije isto kao kad otvorite slavinu kakvu smo imali. Imali smo mi kontinuirano snabdjevanje putem cijevi, centralno snabdjevanje je bilo. Sad smo odjednom došlo da donosimo flašu po flašu i da na taj način spasavamo djecu.“

Predsjednik Organizacije porodica poginulih i zarobljenih vojnika i nestalih civila Republike Srpske Nedeljko Mitrović smatra da je to bio specifičan, planski zločin, jer se znalo da će djeca kojoj je neophodan kiseonik umrijeti.

„Ovo je gore nego snajper – jer snajper ne mora ubiti, može raniti. Ovdje se znalo šta će se desiti. Ovo je najizvjesnija smrt koja se mogla predvidjeti u ono vrijeme, pogotovo poslije stradanja prve bebe. To je nepobitno. Nema tu nikakvih špekulacija, manipulacija, kao što se pokušavalo podmetati. Bebe su zaista stradale, umrle - teško mi je reći ovdje pored majki - u stravičnim mukama. Ali zar nije dovoljno reći da nije ni pokrenut postupak odgovornosti za ovo što se desilo prije 20 godina. Zar nije dovoljno dati pravu kvalifikaciju - pravnu, humanitarnu, civilizacijsku, političku, za ovo dešavanje?“, pita Mitrović.

Slučaj smrti 12 banjalučkih beba bio je neposredan povod za veliku vojnu operaciju Koridor u ljeto 1992. godine, tokom koje su srpske snage zauzele Bosansku Posavinu i uspostavile kopnenu vezu između zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske.

Bebe koje su živjele toliko da nisu dobile ni imena, sahranjene su jedna do druge na banjalučkom novom groblju. U Banjoj Luci danas postoji spomenik umrlim bebama, podignut nakon rata.
XS
SM
MD
LG