Dostupni linkovi

logo-print

Bakšić Čamo: Slobodni pad filmske industrije u BiH


Amra Bakšić Čamo

Amra Bakšić Čamo

Amra Bakšić Čamo, jedna od najznačajnijih bh. producentica i donedavna predsjednica Udruženja filmskih radnika BiH, u razgovoru za RSE izjavila je kako bh. filmska industrija još uvijek postoji, premda je to posve mimo racionalnih i poslovnih osnova. Ona, zapravo, funkcioniše protivno zdravoj logici i ne bi bilo iznenađenje kad bi pošla stopama Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

RSE: Kako bi se mogla ocijeniti trenutačna bh. filmska produkcija?

Bakšić Čamo: Bh. filmska produkcija je uvijek mnogo bolja nego što bi se moglo očekivati. Ako pokušate da usporedite sa nekim, recimo, regionalnim zemljama i količinom novca koji država na različitim nivoima izdvaja za filmsku produkciju, ja mislim da je produkcija u Bosni i Hercegovini zapravo mnogo bolja od očekivane. Kod nas u cijeloj državi postoji samo jedan fond koji se praktično tretira kao nacionalni fond, ali zapravo funkcioniše u jednom dijelu zemlje, u Federaciji BiH. Ukupni budžet tog fonda je 1,2 miliona eura, novac dolazi dosta kasno, kasni. Filmska industrija za ovu zemlju nije nikakav prioritet, mislim na produkciju na bilo kom nivou, ne samo produkcija nego i promocija, razvoj, distribucija filma. Sa druge strane, u Republici Srpskoj budžet više ne postoji – nekad je bio, sad ga više nema, navodno je izbrisan iz budžeta prije godinu dana, tako da uvijek imamo onaj gori primjer – kada imate jedan loš, onda imate i onaj gori. To je nekako naša bosanska realnost. Budžet u Bosni i Hercegovini je 1,2 miliona eura, a budžet o kome govorimo, u Hrvatskoj je neusporedivo veći jer imaju vrlo uređen sistem. Sa stanovišta brojeva, sa stanovišta onoga što će u ovoj godini izaći iz Bosne i Hercegovine, to se još uvijek ne zna, ali mi moramo biti zadovoljni – mi smo prošle godine imali dva filma i ta dva filma su stigla do velikih festivala. Tri filma, ustvari. Ti filmovi su stigli do festivala, do publike. Za jednu zemlju ove veličine da izađe sa tri dugometražna igrana filma u godini dana, to nije uopće malo. Samo je pitanje u kakvim uslovima i sa kakvim budžetima su nastali ti filmovi.

RSE: Nekako smo navikli da najviše koristi imamo od koprodukcijskih projekata. Uostalom, malo ko u regionu može samostalno snimiti igrani film.

Bakšić Čamo: Može se. Razlika je. Ja sam prošle godine bila producent projekta koji je koprodukcijski. On nije zvanična koprodukcija jer novac nije došao iz zvaničnih koprodukcijskih izvora, ali regionalna koprodukcija je osnova zato što mi jako ovisimo jedni od drugih. Naša nacionalna mala tržišta jednostavno nisu samoodrživa. Ona nisu samoodrživa ni u smislu realizacije projekta ni u smislu distribucije projekta. Kad kažem u smislu realizacije – vi kad radite film, potpuno je normalno da će reditelj željeti raditi kasting u regiji, makar u jezičkoj regiji, jer jednostavno, on želi da nađe najboljeg glumca koji može da glumi njegovu ulogu. Dakle, mi kao male sredine nismo dovoljno veliki da bismo bili samoodrživi. Samoodrživost funkcioniše na nivou filmskih ekipa, a funkcioniše i na nivou distribucije. Vi jednostavno pokušavate da vaše filmove distribuirate, kako u zemlji porijekla, tako i u zemljama regije, bar tamo gdje se govori isti ili sličan jezik. Mislim da je ta povezanost, posebno u regiji, veoma prirodna. Ona je, naravno, i historijska. Nekad je sve to bio jugoslovenski film. Ovo nije u pitanju nikakva jugonostalgija, nego isključivo jedno praktično razmišljanje o kulturnom prostoru i kad prihvatite da to jeste isti kulturni prostor, da je lakše u Sarajevu gledati film koji je produciran u Zagrebu ili Beogradu, jednostavno ga drugačije percipira publika nego da je produciran u Sofiji, u Bugarskoj. U tom slučaju shvatite da je to vaša sredina. Mislim da 10-15 zadnjih godina regionalne kinematografije, činjenica da postoji Sarajevo Film Festival i CineLink, i da postoji taj paviljon svih regionalnih zemalja u Kanu, i dosta iskustava međusobne saradnje, mislim da su i producenti na neki način postali ovisni jedni od drugih.

RSE: Dakle, regionalna koprodukcija je jedan trajni oslonac svake buduće produkcije?

Bakšić Čamo: Svakako. Mislim da je to jedan od osnovnih faktora zdravlja filmske industrije.

RSE: Kod nas je sitacija kulture što se tiče sigurno gora nego ikada, može biti gora nego igdje. Zato se ljudi često pitaju da li će uopšte ove institucije koje se bave kulturom, pa računajući i kinematografiju koja je industrija, opstati na ovim prostorima.

Bakšić Čamo: Ja uopće i ne znam kako su opstale do sad. Taj slobodni pad u kome se mi nalazimo već godinama i nikako da dodirnemo dno u tom svom slobodnom padu, proizveo je situaciju da vi, ako postavite stvari na neke realne osnove, vi ne možete postojati. Produkcija u kojoj ja radim trebala je davno prestati postojati na osnovu nekih racionalnih poslovnih parametara. Ne samo moja nego i bilo koja druga, isto tako i fondovi koji se bave time, ili udruženja filmskih radnika. Jednostavno, ljudi se kod nas bave time – ne isključivo kao poslom nego i potrebom. Mislim da mi već sada funkcionišemo mimo ikakve zdrave logike. Da li će se u jednom trenutku desiti i filmu ono što se desilo muzejima – ja se nadam da neće, ali u ovoj zemlji je apsolutno sve moguće i očekivano. Vi kad se bavite ovim poslom, ozbiljno razmišljate da li ćete postojati u ovo vrijeme naredne godine. Vi zaista morate s tim računati da vas naredne godine u ovo doba neće biti.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG