Dostupni linkovi

logo-print

Bajtal o drugoj dimenziji Srebrenice: Iz događaja u doživljaj


"Ujed zmije sjećanja" naziv je nove knjige profesora Esada Bajtala. Riječ je o poemi, posvećenoj majkama koje su izgubile svoju djecu u kojoj se na jedan potpuno drugačiji način govori o Srebrenici. Autor Esad Bajtal u intervjuu za Slobodna Evropa kaže da mu je bio cilj izaći iz događaja u doživljaj.

RSE: Šta je zapravo bio cilj ove poeme?

Bajtal: Cilj ove poeme bio je prije svega izaći iz događaja u doživljaj. O događaju znamo sve. Postoje činjenice, postoje grobnice, postoje žrtve, postoje kosti, ne postoje samo krivci. Ali, raspravljati o tome, baviti se činjenicama, mislim da nije vrijeme, odnosno da je vrijeme prošlo, da se moramo baviti jednom drugom dimenzijom događaja koji se zove doživljaj. U osnovi ove poeme je bolni doživljaj, doživljaj bola onih žena, onih majki, koje se danas, u svojoj potrazi za zemnim ostacima njihove nedužne djece, njihovih sinova, u datim trenucima suočavaju sa nađenim, pokidanim, skeletnim ostacima.

RSE: Ova poema posvećena je upravo majkama Srebrenice. Kažete – da izađemo iz događaja u doživljaj. Možemo li to malo preciznije objasniti – koliko je teško bilo ovako bolnu poemu napisati?

Bajtal: Teško je zato što morate naći način unutarnje identifikacije s onim što vidite na licu tih majki, što osjetite u intonaciji njihovog kazivanja. Ja sam gledao neki poludokumentarni film i vidio sam to suočavanje uživo, taj šok kad žena, majka, konačno nađe ono za čim je toliko tragala, kad umjesto živog djeteta, a cijelo vrijeme je nosila nadu da je možda živ, da je preživio, kad se na kraju suoči samo sa nekim ostacima. Čak ne ni sa cijelim skeletom, budući da su te grobnice od primarnih postajale sekundarnim, od sekundarnih tercijarne, jer su oni koji su sve to počinili pokušali sve to i da sakriju. Dakle, taj šok suočavanja, taj momenat izgubljene nade, nade koja posljednja umire, to je zaista teško gledati, a naravno, još teže opisati. I pitanje je da li je opis, u svoj svojoj dubini i uvjerljivosti ikako moguć, ali eto, ja sam učinio tu vrstu napora da progovorim nešto o tome.

RSE: Koliko je to značajno u smislu da mi već dvadeset godina, posebno posljednjih mjeseci i dana, imamo jako izraženog negiranja onoga što se dogodilo u Srebrenici, negiranja genocida? Koliko je važno da imamo ovakve stvari?

Bajtal: To je sad jedno moralno pitanje. Oni koji hoće da izbjegnu vlastitu odgovornost, prije svega su neodgovorni prema sebi, a onda prema drugima, a i prema istoriji posebno. Oni koji budu čitali ovakav tekst, i ovaj tekst, i ovu poemu, ja očekujem da će po principu automatske ljudske identifikacije izaći na ravan moralnog promišljanja sebe i svoje pozicije u svemu ovome. Očekujem da će makar sami pred sobom u jednom trenutku imati dovoljno ljudske hrabrosti i odvažnosti da se zapitaju – da li je sve moralo tako da se desi? Očekujem da će možda jednim okom pogledati na mogućnost da je sve to moglo da im se dogodi i vlastitom djetetu, i da se pri tom zapitaju kako bi im bilo u poziciji tih žena, koje opet, usput treba naglasiti, i od kojih nikad nismo čuli riječ mržnje, pa čak ni riječ osude. One svoju patnju, svoj bol, nose negdje duboko u sebi. I kad progovore jezikom bola, to je bol lica, bol plača bez glasa, bez suza. Dakle, jedan teški bol za koji ne postoji vanjski, fiziološki izraz. To je ono što se nosi u sebi. Ja sam to što se nosi u sebi pokušao verbalno iznijeti u sadržinu ove poeme, u jezičku ravan, a vidjećemo koliko sam uspio u tome.

RSE: U ovoj državi stalno se govori o pravdi, o oprostu. Koliko je važno da se na ovakav, ili na neke druge slične načine, suočimo s onim što se događalo? Koliko je to važno za Bosnu i Hercegovinu?

Bajtal: Ne samo za ovu državu. U ljudskom smislu, u civilizacijskom smislu, važno je suočavati se s onim što je bilo. Pri tome te događaje pokušati iskazati jezikom činjenica, normalnim ljudskim jezikom, jezikom moralnih pojmova, jezikom etičkih pojmova, dakle svih onih pojmova koji mogu uticati na svijest i savjest čitaoca. Moramo se čitanjem otrežnjavati za različite mogućnosti naše ljudske ili naše neljudske strane. I jedno i drugo je ono što čini istoriju. Ponekad je istorija crna, a ponekad ima smisla. Ovakvo pisanje pokušava promijeniti neke stvari, barem na individualnom planu.

RSE: Upravo posljednjih dana smo imali jako izraženu situaciju negiranja genocida u Srebrenici, zbog Rezolucije o kojoj se raspravljalo u Vijeću sigurnosti. Mislite li da je to politizacija Srebrenice, politizacija zločina, rata i svega onoga što se događalo?

Bajtal: Sve je politizacija. U moralnom smislu to je jako porazno. Već sama potreba strane koja je počinila genocid da ga stalno i uporno negira, zapravo indirektno potvrđuje sav njegov besmisao, svu njegovu veličinu i svu njegovu tragičnost. Kad onaj koji je to počinio ili strana koja je to počinila, nije u stanju da se odrekne toga optužujući one koji su to počinili u njeno ime, nego branjenjem i relativizacijom, negiranjem, nastavljaju istu priču a na drugi način, onda je to zaista ljudski porazno. Imamo primjer Njemačke poslije Drugog svjetskog rata, kojoj nije palo na pamet da svoje zločine pokušava pravdati vlastitim žrtvama. Dvadeset godina poslije rata, 1965., Nijemcima nije palo na pamet negirati holokaust. Oni su hrabro stali iza činjenice da je neko, Hitler i njegova svita, nacisti, SS trupe, da su nešto neljudski i necivilizacijski radili u ime njemačkog naroda. Oni su to priznali, oni su svoju krivicu skinuli sa svojih pleća, zauzeli su jedan drugi politički i ljudski kurs, i danas je to visoko cijenjeni narod, danas je to zemlja koja ide svojim putem, danas je to zemlja koja ima planetarnu, evropsku i svaku drugu težinu. Danas se više niko, izuzev znanosti, povijesti i prava, ne bavi Hitlerovim zločinima i pogotovo ih ne pripisuje svim Nijemcima. Sve dotle dok srpska politika ili srbijanska politika ne okrene leđa onima koji su počinili to što su počinili u Srebrenici i Bosni i Hercegovini u ime srpskog naroda, ovdje stvari neće ići dobro i optužbe će biti neprestane i kontinuirane. Dokle god oni budu branili jedan neljudski čin, dotle će ljudske optužbe stizati na njihov račun. Oni naprosto moraju da se odreknu nečega što im se ne sviđa ako im se ne sviđa. To se ne postiže odbranom i kritikom. To se postiže samokritikom.

RSE: Koliko je, po Vašem mišljenju, naše društvo, društvo na Balkanu, na tom stupnju razvoja da se može suočiti s onim što je urađeno?

Bajtal: Evo, iskustvo nam pokazuje gdje je ta mjera. Iskustvo nam pokazuje i iz ovoga što vidimo, iz stalnog negiranja, relativiziranja i pozivanja na svoje žrtve, vidimo da ne postoji ta vrsta zrelosti, ne postoji ta vrsta svijesti i pogotovo ne postoji nešto što se zove savjest, a savjest uvijek govori samo ljudskim jezikom. Savjest nikad ne relativizira stvari. Čovjek koji sviješću postane savjestan onoga što je počinjeno njegovo djelo, više ne može da šuti, on mora da govori, ne na način odbrane, nego na način samokritike. Samo na taj način se skida krivica, na taj način se postiže zdravi dijalog, na taj način se mijenjaju stvari u korist jedne bolje, ljudskije budućnosti od one koja je zacrtana tom vrstom zlodjela, kao što je genocid u Srebrenici, kao što je Auschwitz, kao što je Jasenovac. Srbi imaju iskustvo Jasenovca i kroz prizmu Jasenovca morali bi – govorim sad o njihovoj politici, politikama i ideologijama – razviti tu vrstu univerzalnog senzibiliteta za sve one koji su prošli kroz svoje Jasenovce. Oni su nekima priredili Jasenovac. U Srebrenici je ponovljen Jasenovac, na drugi način i u drugo vrijeme. Zaista, mora se biti pošten i priznati svaki Jasenovac na ovoj planeti. Ja upravo to činim, na kraju krajeva i ovim pisanjem.

  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG