Dostupni linkovi

logo-print
O uzrocima i posljedicama sve većeg nasilja u Crnoj Gori za RSE govori psiholog Anđa Backović.

RSE: Posljednjih mjeseci je evidentan porast i sitnog i krupnog nasilja u Crnoj Gori. Svakodnevno svjedočimo raznim oblicima nasilja, usmjerenog ka drugima, ali i prema sebi. Događa se nevjerovatan porast samoubistava posljednjih mjeseci. Šta vam to govori o društvu u cjelini, a šta o pojedincu u datim društvenim okolnostima?

Backović: Nasilje jeste opšti problem, ali kada govorimo o nama u Crnoj Gori, to ne bi trebalo ni malo da nas tješi kao jednu malu zajednicu, koja godinama registruje porast destruktivnog socijalnog ponašanja. Ne smijemo zaboraviti da smo jako dugo bili okruženi veoma surovim nasiljem i sukobima, sa mnogo žrtava, i da to nije moglo da nas ostavi zaštićenim i izolovanim. Na nasilje se ljudi, kao i na mnoge druge loše stvari, privikavaju. Iz dana u dan počinjete da ga manje primjećujete, da budete manje osjetljivi na njega. Danas nam se samo čini da je njega ranije bilo više, ali bih bila sklonija da kažem da ono stalno mutira, da mijenja svoje oblike, instrumente i svoje mete.

Poznato je da je nasilje nevjerovatno žilavo ljudsko ponašanje i kada smo mu jednom pomjerili barijere, što se kod nas desilo početkom sukoba na ovim prostorima, kada su popustile norme koje su nas, kao i svako društvo čuvale od takvih oblika destrukcije, njega je mnogo teže vratiti u normalu. Tu silnu destruktivnu energiju, vratiti u neke kontrolisane okvire, je teško, a posebno je teško to uraditi brzo.

RSE: Postoje dva različita oblika nasilja? Jedno je nasilje usmjereno prema sebi, drugo je nasilje prema drugima. Kako bi ste to objasnili?

Backović: Samoubistvo je oblik samo-destruktivnog ponašanja, gdje pojedinac sebi oduzima život. To su dvije različite priče jer drugi oblici nasilja nanose štetu drugim pojedincima i mogu biti veoma smišljeni i nanijeti mnoge psihičke, emocionalne i materijalne štete. O uzrocima samoubistva i drugog samo-destruktivnog ponašanja jako mnogo znamo, sem što primjećujemo da broj samoubistva, iz godine u godinu raste, a mi nemamo jasne mehanizme ili dobre poluge da spriječimo i da na vrijeme reagujemo na znake samoubilačkog ponašanja ili samoubilačkog pokušaja.

Moramo ispraviti neke zablude, a to je da ljudi koji izvrše samoubistvo su psihički bolesni. To nije istina. Neki od njih jesu, ali u mnogo većem procentu to su ljudi koji su dugo trpjeli i patili, koji su u nekom momentu osjetili potpuno beznađe i izgubili na žalost kontrolu nad svojim životom, izgubili imovinu i ugrozili egzistenciju porodice. U proteklim godinama smo imali dosta samoubistava koja su se desila kao posljedica upravo ovakvih traumatičnih događaja u životu jednog pojedinca ili porodice. Na žalost okolina to, ili nije prepoznala, ili je propustila da prepozna. Ostala je nijema na to. Neću pogriješiti ako kažem da smo generalno postali prilično grubi i prilično neosjetljivi za druge, da je naša solidarnost jako niska i da smo rijetko kada spremni da uradimo nešto dobro za druge. Naravno da sve to, onome ko razmišlja o samoubistvu i odluči se za takav način rješavanja svojih životnih nevolja, pruži još dodatne motive ili pojača tu odluku.

RSE: I ranije se teško živjelo i bilo je teških perioda Stiče se utisak da se sada ljudi lakše odlučuju na taj korak, da lakše dižu ruku na sebe. Zašto?

Backović: Nisu životne teškoće uvijek okidač odluke o samoubistvu. Ljudi su na ovim prostorima, i uopšte u svijetu od kada postoji, živjeli u izuzetno teškim okolnostima, ali moramo imati u vidu da, osim trpljenja i patnje, ako čovek sačuva smisao i ako zna šta želi, ako ima neke ciljeve, onako krunske životne ciljeve, i ako mu je jasno da vrijedi živjeti zbog nečega, onda će se naravno i neki problemi i izdržavati, bez obzira što su jako teški. Kada čovjek osjeća da pripada nekome ili nečemu, da ga ljudi ne izoluju i da se ne osjeća napuštenim, da ima oslonac da mu se vjeruje i da on u nešto vjeruje, to sve jako povećava motiv da se živi, bez obzira na teškoće koje prate život.

U sendviču dvije krize

RSE: Budući da je izvjesno da će proces, kroz koji kao društvo sada prolazimo, mislim na evropske pregovore koji zahtijevaju raščišćavanje mnogih godinama nataloženih problema, zahtijevati čišćenje od vrha do dna. Tu je i sve teža ekonomska kriza, koja uslovljava dodatne pritiske na građane. Jedan prilično težak period i proces predstoji. Kakve to posljedice može proizvesti?

Backović: Mi smo sada u sendviču dvije vrste krize. Jedna je opšta ekonomska kriza, sa kojom se suočavamo svaki dan i imamo strategiju da je prevaziđemo uz manje štete. Sa druge strane, svojevrsna vrsta krize su i sve promjene kroz koje prolazimo i sa kojima se suočavamo da bismo dostigli evropske standarde. To nije ni lak ni bezbolan proces i mislim da je jedino srećna okolnost što nemamo više konflikata na ovim područjima. Kriza, i jedna i druga, uvijek dovode do toga da mi ne možemo da zadovoljimo mnoge važne potrebe, i one koje smo ranije zadovoljavali, da se lišavamo nekih stvari, važnih ili manje važnih. Naravno to povećava jedno osjećanje nezadovoljstva, frustriranosti, brige, ljutnje, dosta nas suočava sa neprijatnim osjećanjima.

Kriza uvijek ima i neki pozitivan potencijal. Mi vidimo da je ona neke pojedince ili grupe ili neke dijelove društva zapravo imobilisala. Kriza, i lična i društvena, nas suoči sa potrebom da tragamo za nekim skrivenim snagama i potencijalima koji nam pomognu da prevaziđemo krizu. Kriza ponekada nagradi pojedince pojedinca ili društvo jednom novim sviješću o sebi i jednim novim uvidom u svoje potencijale. Onima kojima treba najviše podrške su najranjivije društvene grupe. To su one grupe ljudi koji su slabog ekonomskog stanja, koji nisu uključeni u društvene tokove. Njima treba ponuditi posebne vrste podrške, da se među njima ne bi regrutovao najveći broj onih koji će biti žrtve krize. Na to se uvijek nadovežu neki oblici destrukcije ili nasilja. Siromaštvo i nasilje su u visokoj korelaciji.

RSE: Znači li to da je društvo najodgovornije u tom procesu da tim najranjivijim kategorijama društva pomogne, ili pojedinac?

Backović: I pojedinac i društvo. Društvo ne može sve, ali se može imati jedna jasna državna strategija u koju mogu da se uključe svi pojedinci koji mogu da pomognu slabijim a time i društvu u cjelini. Mislim da je prvi korak da se aktivnije suočavamo sa krizom i svim njenim posljedicama, posebno sa nasiljem, da malo budemo aktivniji u obnavljanju jednog vrednosnog sistema koji odgovara demokratskom društvu kojem težimo, da jačamo nove vrijednosti ili obnavljamo one koje su se uvijek pokazivale i koje su vječite vrijednosti, i u društvu i u porodici i u školi. To treba da bude primarni način kojim treba da se suprotstavljamo nasilju, oko koga se mora postići jedan jači društveni konsenzus i jedna brža reakcija na svaki akt nasilja. Mi moramo imati jedan društveni moto da je nasilje u ovako maloj zajednici za nas neprihvatljivo i da se na njega mora odmah odgovoriti.

Moramo djeci i mladima približavati različitosti kao potencijal, kao bogatstvo jer na ovim terenima, svaka različitost vrlo je čest povod nasilju. Zato je važno da djeca i mladi, i u porodici i u školi i u medijima, dobiju dobre poruke i dobre modele da budu tolerantni prema različitostima, da otkrivaju bogatstvo u različitostima, da nauče da žive sa drugim i drugačijim bez sukoba. Jako je važno da škola i porodica ima podršku i da znaju kako da djecu nauče da kontrolišu jaka osjećanja ljutnje, bijesa, da kultivišu svoje impulse. Ali je još važnije da im odrasli budu dobri modeli u tome. Ne možemo očekivati da će djeca biti manje nasilna, ako mi odrasli to budemo primjenjivali kao dominantan i nesankcionisan model rješavanja problema sa sobom ili sa drugima oko nas.

Siromaštvo je jedan od vodećih uzroka nasilja, i u svijetu i kod nas. Mora se unaprijediti životna pozicija ili životni uslovi najslabijih i povećati njihovu uključenost u društvene tokove, iz kojih su oni već dugo isključeni ili nikada nisu učestvovali. To jača ono za čim svi vapimo, a to je jedan veći ili jači osjećaj društvene povezanosti. Mi smo malo društvo i solidarnost treba da nam bude jednostavnija za dostizanje. Mediji su moćan faktor u, ne samo podsticanju nasilja, nego jednako tako i u prevenciji nasilja.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG