Dostupni linkovi

logo-print

Azilantske priče iz Hrvatske: Nepoverenje, strah i potraga za mirom


Imigranti iz Afganistana, Somalije, Maurtanije u zagrebačkom naselju Dugave

Imigranti iz Afganistana, Somalije, Maurtanije u zagrebačkom naselju Dugave

Hrvatska je sve poželjnija zemlja azilantima iz kriznih područja Afrike i Azije, a medju zemljama regije, posljednjih je godina i u samom vrhu po broju odobrenih azila.
Jedno od dva postojeća prihvatilišta smješteno je u novozagrebačkom naselju Dugave. Mještani nisu oduševljeni ali postupno se privikavaju na svoje tamnopute susjede.

Sve do nedavno broj tamnoputih gradjana u Hrvatskoj mogao se nabrojati na prste jedne ruke, otuda suzdržanost i nepovjerenje, o čemu priča i 33-godišnji Jonson, jedan od tražitelja azila iz Afrike, katolik koji bi volio češće ići u obližnju crkvu, ali ne osjeća se baš ugodno i ne želi svojom pojavom narušavati misu.

„Kad odem u crkvu ja sam jedini crnac, uglavnom gledam samo ispred sebe, ravno u svećenika, jer ako okrenem glavu lijevo ili desno, svi pogledi su uprti u mene. Ponekad zaboravim i mislim zašto svi gledaju u mene a ne u svećenika, a onda se sjetim 'ja sam jedini crn'”, sada već uz smijeh priča Jonson.

Jonson je iz Afrike pobjegao zbog opasnosti po život. Ne želi reći ime zemlje, ali u pitanju su, kaže, obiteljski i plemenski obračuni. Pokazuje izbijene zube i ožiljke po tijelu. Po zanimanju je aviomehaničar. U iščekivanju papira već se učlanio u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, puno čita i razgovara sa studentima, jer oni su, kaže, bez predrasuda:

„Ono što sam uočio kod Hrvata jest da ne znaju puno o Africi. Već sad imam u glavi više projekata koje bih mogao ponuditi u trgovini i gospodarstvu Hrvatske i Afrike, ali moram vidjeti hoću li dobiti azil, a onda vidjeti i kome to ponuditi.“

Kao i u svakoj skupini, tako i medju azilantima ima poštenih i nepoštenih, dogadjaju se po naselju sitnije kradje i ta manjina nanosi štetu većini, ističu stanovnici Dugava koji imaju loša iskustva s novim susjedima:

Većina anketiranih Zagrepčana zgrožena je ponašanjem dijela svojih sugradjana, koji su prema azilantskom centru podigli žičanu ogradu:

„Zagradili su tamo i nisu puštali azilante ni njihovu malu djecu na ljuljačke. Vidjela sam kako su se crni dečkić i curica htjeli ljuljati i onda sam rekla 'pa kako možete da malu djecu ne pustite na ljuljačke, pa kakav ste vi to čovjek', a on mi je rekao 'vodi ti njega doma!'”

Nadzornik u Prihvatilištu Krešimir Vorša priznaje da mještani nisu baš sretni zbog novih susjeda, ali očekivao je kaže i veći otpor, na sreću, nije zabilježen nijedan veći eksces, a bilo je i vrlo lijepih gesta:

„Čak nam dio stanovništva želi pomoći i raspituju se ima li nešto što mogu donirati”, kaže Vorša.
Ali, imigrant iz Afganistana

Ali, imigrant iz Afganistana

„Moje ime je Ali. Ja sam iz Afganistana. Imam 22 godine. Želio bih ostati u Hrvatskoj. Sviđa mi se“, priča nam jedan od 200-tinjak tražitelja azila, trenutno smještenih u nekadašnjem hotelu Porin, u zagrebačkim Dugavama.

Ali je pobjego je iz političkih razloga, da nije, ne bi, kaže, više bio živ. U Prihvatilištu u Zagrebu već je šest mjeseci, ali u gradu je bio samo nekoliko puta. Kaže da je usamljen i dok hoda ulicama misli da svi znaju da je azilant i da ga loše gledaju, no postupno je shvatio da je taj strah više u njegovim mislima.

“Ljudi su dobri, nisam imao problema na ulicama“, kaže Ali.

“Ja sam Muhamed Abdulahman iz Somalije. Rekli su mi 'bilo je rasizma u Hrvatskoj ,ali sad je gotov, nema ga više toliko'. Ne tražim novac ni bogatstvo, tražim samo to –mir, novu domovinu u kojoj ću živjeti mirno i osjećati se kao čovjek.”

Nakon godinu i četiri mjeseca Muhamed je nedavno dobio hrvatske papire, presretan je. Sad trazi posao i stan. Solidno govori hrvatski, učio ga je na tečajevima koje u Prihvatilištu organizira Crveni križ , ali još ga muče padeži i to što, kaže, “Hrvati prebrzo pričaju”:

„Bok, kako si, kažem ljudima kojima prilazim. Ah, pričaš hrvatski, iznenade se.Da, pričam hrvatski malo, možda više zagrebački”, simpatično opisuje svoje jezične vratolomije mladi Somalijac.
Ograda koju su podigli meštani

Ograda koju su podigli meštani

Hrvatska ima Zakon o azilu od 2004. godine, a od 2006., otkad je dodijeljen prvi azil u Hrvatskoj, podneseno je preko 4.000 zahtijeva. Najviše tražitelja dolazi iz Sirije, Irana, Iraka te cijele Afrike. Dosad ih je ukupno pozitivno riješeno 110, pojašnjava Marina Mandić iz Odjela za odnose s javnošću hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova:

“U 58 slučajeva radi se o odobrenim azilima, a u 52 slučaja o odobrenim subsidijarnim zaštitama.“

Sve više ih, primjećuje nadzornik Vorša, želi ostati i u Hrvatskoj:

„Oni vele da već od svojih prijatelja u Grčkoj čuju za Hrvatsku kao jednu vrlo interesantnu zemlju i sigurno utočište i zemlju gdje mogu naći solidan život tijekom boravka ovdje“

Osim hrane i smještaja hrvatska država azilantima isplaćuje mjesečno i simboličnih 100 kuna, oko 13 eura, što je vrlo malo, pa neki dodatno zarade koju kunu skupljajući po naselju prazne boce zbog čega ih vrlo nevoljko gledaju “domaći skupljači”.

„Ja sam došla do kante da pogledam ima li boca, a oni su bili prvi i glasno pričali, ja ih nisam razumjela, pa sam se i bojala. Oni idu po svim ulicama, a da znate samo koliko oni toga nadju”, opisuje neočekivanu “konkurenciju” jedna od dugavskih penzionerki kojoj su boce takodjer dragocijen mjesečni prihod.

„Oni su brzi,zdravi ... ujutro u sedam sati, kad ja idem na teren, oni već 'cukaju' pune vreće. Znaju već da i ja kupim, pa su mi sad, jedno jutro ovak išli rukom ...'cmok'!!!”

RSE: Šta su vam pusu poslali?

“Daaaaa”, potvrdjuje simpatična penzionerka, nevoljko se smijući, kao “saljemo ti pusu, al’ mi smo prvi.”
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG