Dostupni linkovi

logo-print

Freeland: Arapsko proljeće, ruska zima


​Ruska opozicija na protestima u decembru 2011.

Christya Freeland (Reuters), priredio Nedim Dervišbegović

Ovo je bila loša godina za diktatore, počevši sa Arapskim proljećem i završivši sa Ruskom zimom.

Ako ste jedan od autokrata koji je preživio "annus horibilis" (strašnu godinu), evo tri lekcije od nekih pametnih Rusa i promatarača Rusije o tome šta bi ovi neočekivani ovomjesečni slavenski protesti mogli značiti.

Prva je da autoritarni režimi ne funkcioniraju na auto-pilotu. Da bi preživjele, posebno u doba interneta, putovanja mlaznim avionima i protoka kapitala, dikature moraju biti snalažljive i efikasne.

Mi često pripisujemo uspjeh demokratskih revolucija njihovim hrabrim vođama ili duhu vremena, ali, kako smatra Lucan Way, profesor političkih nauka na Univerzitetu u Torontu, "autoritarna nekompetentnost" također može biti značajan pokretač.

Protesti u kojim se zahtijevaju fer izbori, Moskva, 17. decembar 2011.


To je svakako slučaj u Rusiji, gdje je je jedan od razloga za slab rezultat Ujedinjene Rusije, stranke na vlasti koju vodi Vladimir Putin, na izborima prošlog mjeseca jednostavna činjenica da je režim napravio suviše političkih grešaka.

"Neefikasnost i glupi potezi vlasti su ubrzali proces," objasnio je Grigori Čartišvili, popularni moskovski autor koji piše pod imenom Boris Akunin.

On se prisjetio pitanja koje je postavio Jegoru Gajdaru, pokojnom tvorcu ruskih ekonomskih reformi, o tome kada očekuje da će se društvo probuditi:


"Negdje oko 2015., odovorio je Gajdar, ako oni, znači Putin i njegav pratnja, ne naprave previše pogrešaka. E pa, napravili su previše grešaka."

Vladimir Gelman, profesor političkih nauka na Evropskom univerzitetu u Sankt Petersburgu, iznio je sličnu ocjenu ove sedmice. Gelman smatra da su decembarski problemi Kremlja autogol, ili "udarac nanesen samom sebi".

Kineski recept

Najveća greška, po Gelmanu, je bio "pokušaj maskiranja ruskog autoritariizma liberalnom fasadom". To je na kraju ispala pogrešno zato što je "dio političke klase i članova civilnog društva zaista povjerovao u liberalizaciju režima".

Još veći problem je u stvari bio to da su ruske autoritarne vođe postale toliko frustrirane njihovim "Potemkinovim selom" da su zanemarili osnove ugnjetavanja: bili su fokusirani na mrkvu i nisu posvetili dovoljno pažnje štapu.

Gelman suočava ovu političku sezonu, u kojoj je ponašanje vlasti uoči izbora bilo miroljubivo, sa političkom situacijom iz 2007. i 2008., kada je opozicija bila pritisnuta prije izbora i državna politička mašinerija je bilu u potpunosti upotrijebljena.

Izvanredan primjer autoritarne kompetentnosti, sa druge strane, je Kina, čiji se vladari i dalje neumorno fokusiraju na to kako bi učinili sve što je potrebno da bi ostali na vlasti.

Takva odlučnost je bila očigledna nakon "obojenih revolucija" u državama bivšeg Sovjetskog Saveza, koje su izazvale promišljenu i koordiniranu reakciju kineske vlade kako bi se pojačale kontrole, što se ponovilo nakon ovogodišnjih protesta u arapskom svijetu.

Druga lekcija iz ruskih protesta je posebno zabrinjavajuća za Kinu, a to je da ni ekonomski uspjeh ne garantuje politički. Ova jednačina je očigledna u zapadnim demokratijama gdje ljudi vjeruju da je osnova svega ekonomska stabilnost i prosperitet i obično su u pravu.

Zbog toga je Međunarodni monetarni fond, koji se fokusirao na zdrave egipatske brojke o domaćem bruto proizvodu, bio uhvaćen na krivoj nozi od strane demonstranata na Trgu Tahrir u Kairu.

I zbog toga demonstracije u Rusiji zbunjuju mnoge zapadne promatrače, koji su primjetili da su mnogi od učesnika protesta bili dobrostojeći pripadnici srednje klase koji su prosperirali za vrijeme vladavine Putina.

Djelomično objašnjenje ove zagonetke leži u toma da, kao i u Tunisu i Egiptu, srednju klasu u diktaturamu na proteste mogu pokrenuti i njihove duše, ne samo njihovi novčanici.

Frustrirani

Glavni refren Arapskog proljeća je bio da su protest bili stvar ponosa. Što se tiče Rusije, Čartišvili je to ovako objasnio:

"Ovo nije o hljebu, ovo je o čistoći. Ovo nije političko, ovo je higijensko."

Istraživanje Carol Graham i Stefana Pettinata sugerira da postoji još jedan razlog zašto se i prosperitetna društva mogu pobuniti. U njihovom radu, u kojem su se u početku fokusirali na Čile i Rusiju, oni su identificirali grupu ljudi koje su označili kao "uspješni a frustrirani", ljudi koji su istovremeno postali bogatiji i nesretniji.

"Uspješni a frustrirani su oni ljudi koji su izašli iz siromaštva ili niže srednje klase," kazao je Graham, stariji istraživač u Brookings Institutu. "To su ljudi koji su postigli mnogo ali se iznjašnjavaju kao frustrirani."

Jedan izvor te frustracije, kaže Graham, je "kada su dobici oko vas puno veći od vaših i puno veći od onoga što ćete ikada u životu moći napraviti".

Postsovjetska Rusija, sa svojim oligarsima, "drugarskim" kapitalizmom, i korupcijom, je savršeno mjesto za uspješne i frustrirane.

Protesti u Rusiji protiv krađe izbora 6. decembra 2011.

Treća lekcija iz Ruske zime je ona koja je zajednička Arapskom proljeću. Jedna od posljedica porasta upotrebe društevenih mreža je pojava onoga što profesor Way naziva "protestom bez vođstva".

"U Rusiji, kao i u arapskom svijetu, protesti su počeli spontano bez učešća ili podsticaja velikih opozicionih grupa," kaže on. "Proteste su inspirirale osobe koje su došle niotkuda i kojima je nedostajala bilo kakva organizaciona podrška."

Ovaj novi svijet je također težak i za revolucionare. Twitter and Facebook olakšavaju da uspješni i frustrirani izađu na ulice.

Ali pravi teški posao uvijek počinje dan nakon revolucije i ako vi niste ti koji su pokrenuli proteste, vlast će uskoro preuzeti oni koji jesu.
XS
SM
MD
LG