Dostupni linkovi

logo-print

Pet decenija Nobela: Osporavanje, svojatanje i čitanje Andrića


Ivo Andrić u Višegradu - fotografija iz arhive

Ivo Andrić u Višegradu - fotografija iz arhive

“Nobelovac Ivo Andrić - pedeset godina kasnije“ naziv je međunarodnog naučnog skupa kojim Akademija nauka i umjetnosti BiH obilježava pedesetu godišnjicu od dodjeljivanja Nobelove nagrade ovom velikom književniku.

Slavisti iz BiH, regiona i svijeta razgovarali su u Sarajevu o načinima i aspektima kroz koje se Andrić posmatra u današnjem trenutku. Andrić je opet predmet političko-ideološke instrumentalizacije, samo sada na drugi način, i ne više jednoznačno nego pluralno, rečeno je, između ostalog, na ovom skupu. Pokušali smo saznati zbog čega se Andrić danas čita drugačije.

U raskošnoj dvorani Koncertne palate Švedske akademije 10. decembra prije pedeset godina Nobelovac Ivo Andrić pozdravljen je ovako.

„Nobelova nagrada za književnost doktor Ivo Andrić!“

Nobelovu nagradu, između ostalog, dobio je zahvaljujući velikoj epskoj sili koju je posjedovao u literarnom izražavanju i veoma uspješno opisivao teme iz istorije svoje zemlje i sudbine ljudi iz svoga područja.

Nagradu je primio kao jugoslovenski pisac, a novčanu nagradu poklonio je bosanskohercegovačkim bibliotekama. Kada se krvavo raspala zemlja čiji je pisac bio, počeli su drugačije da ga čitaju i tumače, u zavisnosti od države ili nacije.

Postao je najznačajniji i bosanskohercegovački i srpski i hrvatski pisac. Jedni ga svojataju, a drugi bi ga se rado odrekli. Odgovor da li pisac treba biti biti neutralan možda je najbolje dao sam Andrić u jednom od intrevjua.

„Mislim da je najbolje odgovor na to pitanje tražiti iz onoga što pisac piše, jer tu se vidi verovatno i njegov stav i njegov odnos prema svetu i ljudima“, kazao je tada.

Andrić se danas se ne čita onako kako je to radila njegova generacija 60-ih i 70-ih godina prošlog vijeka, no važno je znati šta njegovo djelo danas znači, smatraju slavisti.

Književnik Ivan Lovrenović kaže da je Andrić još i prije Nobelove nagrade zauzimao visoko mjesto, ali da ga je ovo najprestižnije priznanje ne samo učvrstilo na toj poziciji, već i ostavilo samoga na vrhu te ljestvice. Andrić je u dubinskom smislu bio pisac cijelog svijeta bivše Jugoslavije, istraživao taj svijet dubinski i oblikovao ga u svojim prozama, navodi Lovrenović.

„Taj sviijet se raspao. Raspao se politički, raspao se krvavo. U tom svijetu je poslije devedesete godine došlo do potpuno novih struktura, političkih, kulturnih, nacionalnih itd., i Andrić na neki način dijeli sudbinu tog svijeta. Onako kao što je u prethodnom vremenu bio zajednička, jedinstvena vrijednost, tako je sada podložan tim raznim perspektivama i tumačenjima iz raznih perspektiva. Nažalost, to se događa na taj način da iz tih raznih perspektiva Andrić biva tumačen uglavnom na trivijalan, prizeman, politički način“, ocjenjuje Lovrenović.

Međukulturni pisac

Profesor Odsjeka za slavistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta Zvonko Kovač kaže:
Enver Kazaz - foto: Midhat Poturović

Enver Kazaz - foto: Midhat Poturović


„Sada su se stvari dakako promijenile i već po tome što ga baštini više kultura je sigurno razlog da ga se različito čita, što ja ne mislim da je loše dotle dok se to različito čitanje međusobno ne isključuje. A neka od tih čitanja se isključuju. Pogotovo se isključuju ona čitanja koja su naglašeno nacionalna, da ne kažem nacionalistička, koja zapravo svode Andrića na jednu od nacionalnih kultura. On je, po mom mišljenju, egzemplarni primjer međukulturnoga pisca.“

Ivo Andrić morao bi da znači sve suprotno od onoga što danas pokušavaju da određene akademske i političke elite upisuju u njega kako bi podstakle razlike, navodi profesor sa sarajevskog Filozofskog fakulteta Enver Kazaz.

„Morao bi da znači most, morao bi da znači saosjećajnog, humanistički orijentiranog pisca koji saosjeća sa filozofijom patnje, odnosno sa patnjom ne samo bosanskohercegovačkog čovjeka i prostora nego čovjeka uopće. Andrić je danas u BiH pisac koji ima možda najbolju poziciju od svih pisaca, a to je pozicija da se čita u tzv. privatnim čitanjima, u vlastitim samoćama, i da male zajednice takvih posvećenika Andriću međusobno razmjenjuju svoja čitalačka iskustva i humaniziraju se“, kazao je Kazaz.

Književni kritičar iz Beograda Saša Ilić u svom se radu fokusirao na značaj Andrića nakon raspada bivše Jugoslavije, i gdje se on našao u procesu stvaranja nacionalnog kanona i konstrukcije nacionalnog identiteta.

„Andrić je zgodan poligon za manipulaciju i za neke nove konstrukcije koje vidimo na delu u zemljama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Ja sam istraživao kako je to teklo na srpskom primeru. Istraživao sam malo reprezentaciju Andrića u enciklopedijama, leksikonima, u specijalnim edicijama antologijskim koje su objavljivane. Tu se najbolje vidi kako se Andrić pozicionira, kako se koristi, zašto je on potreban kao jedini nosilac Nobelove nagrade za književnost“, kaže Ilić.

Šef Odsjeka za istočnoevropske jezike i slavistiku Univerziteta u Londonu Zoran Milutinović kaže da Andrić nije jedini čije djelo žele da prisvoje različite strane.

„Nije tu samo Andrić u pitanju. Postoji ideja da je kultura nešto kao vlasništvo, nešto kao vaša kuća, ili vaše polje ili vaša njiva. I onda je to glavna opsesija. Ali to je potpuno sporedno pitanje i potpuno nezanimljivo sa stanovišta čitanja književnosti“, smatra Milutinović.
  • 16x9 Image

    Marija Arnautović

    U novinarstvu od 1998, a od 2004. novinar-reporter i urednik vijesti u sarajevskom birou RSE i urednica i voditeljica magazina TV Liberty.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG