Andrea Nikolić je mlada violinistica koja živi, svira i nastavlja svoje muzičko usavršavanje u Beču i Gracu, pritom vodeći vlastiti ansambl, sastavljen od internacionalnih muzičara mlađe generacije. Andrea je, k tomu, direktorica Međunarodnog festivala klasične glazbe, koji se po četvrti put održava u Varešu, zapuštenom i, bezmalo pa, napuštenom gradu, gdje je bosanskohercegovačka metalna industrija napravila svoje prve korake.
RSE: Četvrti put, opet daleko od očiju javnosti, održan je Festival klasične glazbe u Varešu. Većina uopšte ne zna o čemu se tu zapravo radi.
Nikolić: Nekoj široj javnosti možda klasična glazba sada nije neki prioritet. Mi se trudimo i radimo već osmu godinu Miholjski koncert klasične glazbe u Varešu, a četvrtu godinu već traje Festival klasične glazbe u Varešu, koji sam 2013. zdušno inicirala. Iz godine u godinu samo raste, unapređuje se, širi, uveseljava, nadam se, ljude na području Vareša.
RSE: Čuo sam za Miholjski koncert, za koncert djece Vareša, koji je prethodio projektu. Uvijek se pitam - odakle entuzijazam, energija, nekome ko se ogleda na velikim evropskim pozornicama, da se vrati, da sebi i svojim prijateljima, estetskim sličnomišljenicima, ponudi radost sviranja u jednoj od najstarijih crkava u BiH, onom čarobnom prostoru starog Kovačkog mejdana?
Nikolić: Odrasla sam na evropskim pozornicama, majstorskim tečajevima, seminarima. Uvijek me je fasciniralo kako su neki vrhunski intelektualci, koje jako poštujem, skoro svi, osnovali nešto svoje u mjestu iz kojeg dolaze. To me je inspiriralo kada sam bila u Austriji. Bila sam tri godine zaredom stipendista velikih majstorskih tečajeva u Semeringu, koje organizira Sveučilište za glazbu u Beču.
Godine 2010. je bio slogan u Austriji da je Austrija zemlja u kojoj svako selo ima vrhunske muzičare. To je bila poruka koja me je inspirirala. Nije samo kultura u metropolama nužna, mada u svakom glavnom gradu ima najviše događanja. Ako u nekoj zemlji kultura i umjetnost nisu dostupni i u najmanjem selu, onda to i nema previše smisla za dalji razvoj same zemlje. Mene je to u tom smislu motiviralo.
RSE: Mogu zamisliti kako Vaša muzika zvuči, uz pomalo apokaliptičnu kulisu ugašenih peći, napuštenih kopova, u svemu zapuštenog radničkog naselja. Kada bi barem ovaj plemeniti projekt ponovo oživio Vareš.
Nikolić: To je bio i cilj na kraju jer umjetnost povezuje ljude. Glazba je univerzalan jezik. Mi svi dolazimo iz različitih krajeva svijeta a ovdje u Varešu radimo zajedno. Ovdje probavamo i sviramo koncerte.
RSE: Ove godine muzicirali ste pod motom - Ljubav, muzika bez granica. Zvuči u duhu prvotne motivacije, pokazuje nježnost naspram ovoga grada.
Nikolić: Prošle godine, završni koncert je bio Glazba za početak i kraj vremena. Ovogodišnja tema je proizašla iz tog završnog koncerta. U tom koncertu sam naizgled spojila nespojivo, tradicionalne pjesme Balkana, koje je izvodio ženski vokalni ansambl Corona iz Sarajeva, i Kvartet za kraj vremena, Olivija Masijana, koji je on napisao u zatvoru za vrijeme Drugog svjetskog rata. Bilo je potresno, katarzično iskustvo. Iz te ideje je proizašla ova tema, koja se nastavlja na prošlogodišnju.
RSE: Šta se to ovih desetak dana slušalo u Varešu?
Nikolić: Pošto je tema Ljubav, muzika bez granica, žanrovski smo se proširili Koncertom dobrodošlice, dua Bow vs. Plectrum iz hrvatske. To je Balkan jazz fuziji zvuka, etno miks. Mi, klasično obrazovani, smo napravili svojevrstan uvod. Ja sam im se pridružila u salonskoj glazbi Fritza Kreislera, austrijskog violiniste i kompozitora sa početka 20. stoljeća.
U subotu je bio Svečani koncert otvorenja - Tragedija ljubavi (Ljubav i smrt), u kojoj sam iskoristila poznate, tragične i nesretne ljubavi iz svjetske književnosti, koje su inspirirale kompozitore. Drugi koncert je bio Ljubav s posvetom, gdje sam iskoristila povezanost učenika s učiteljem, kompozitora sa izvođačem, tu jednu umjetničku, intelektualnu, duhovnu povezanost. Svako djelo je bilo posvećeno, ili izvođaču, ili profesoru.
Jako je bio lijep koncert u Muzičkoj školi u Varešu. Ove godine su mladi tamburaši i rokeri imali priliku raditi sa Filipom Novoselom iz dua Bow vs. Plectrum na svom umijeću sviranja. Mladi pijanisti, sa Stipom Bilićem, su imali malu radionicu i održali su koncert u Osnovnoj školi. Bile su 24 točke. Baš je impresivno koliko truda, ljubavi i volje ulažu njihovi profesori u Varešu, budući da u Muzičkoj školi postoji samo klasa klavira.
U srijedu je bio koncert Sei solo u Župnoj crkvi Vijaka. Koncert je bio inspiriran Bachovim sonatama i partitama za solo violinu. Naslov je dvosmislen i može se u slobodnom prijevodu prevesti kao šest sola, ali i biti sam. Svakih od šest umjetnika je izvelo solo djelo, za svoj instrument, a u sekstetu su izveli djelo Astora Piazzolla, Ave Maria.
Koncert Bečka škola je bio u četvrtak. Naziv je možda nestašno iskorišten u nekom našem smislu. U našem naslijeđu izraz bečka škola znači pristojnost, ljubaznost, manire - bonton, a kao pristup, često je korištena i kao tehnika zavođenja žena. Koncert je poveznica sa Godinom kulture Austrija i BiH 2016. Predstavili smo dvije Bečke škole komponiranja - prve, klasicističke iz XVIII stoljeća, i druge - dodekafonske, s početka 20. stoljeća, sa djelima Wolfganga Amadeusa Mozarta, Ludwiga van Beethovena, Albana Berga i Antona von Weberna. To je jedan tematski koncert koji je bio uvod u mlade kompozitore, koji su napisali djela Mala škola na moju narudžbu. To su četiri djela za solo violinu, uvezana u ciklus Čudesni krajolik, naslova Mlada ljubav, stara ljubav, nova ljubav.
U subotu je bio završni Miholjski koncert -Tražeći sreću (u ljubavi), jedan gala završetak, suma-sumarum svih ovih tema u jednoj, kao neka težnja da svi tražimo sreću u ljubavi. Tu smo izvodili valcere Johanna Straussa i poznate ljubavne arije Giacomoa Puccinija, Emmericha Kalmana i pjesme autora iz BiH.
RSE: Koliko je umjetnika bilo i odakle su došli? Kako uopšte uspijevate, u uslovima u kojima živimo i radimo, sakupiti toliko ljudi na jednom mjestu?
Nikolić: Oko 15-tak solista i umjetnika prođe prosječno kroz Vareš. Prošle godine smo dobili prvi put podršku Austrijske ambasade u BiH. To je bio senzacionalan uspjeh. Odmah sam dobila poziv da ove godine budem sa Festivalom dio Godine kulture BiH i Austrija. Ministarstvo vanjskih poslova u svemu tome nam je najznačajniji sponzor.
Mi se trudilo i ulažemo, najviše, vlastita, volonterska sredstava. Općina pomaže koliko je to moguće, kao i Župni ured. Prostor nam daje Mala škola časnih sestara i Osnovna škola Vareš. Varešani, entuzijazisti, zaljubljenici u Vareš, vareška dijaspora, uključeni su koliko mogu u to. Naša udruga, Emil - Milo Cipra, to organizira kao glavni organizator.
Nakon prošle godine postali smo Festival od međunarodnog značaja za BiH i dobili smo podršku od Ministarstva kulture i sporta Federacije BiH. Nadam se da će se te sve suradnje i dalje nastaviti odvijati i unapređivati. Radim mnogo sa brojnim međunarodnim umjetnicima, koji ovdje dolaze u vidu sponzora.
RSE: U duhu mota za Miholjski koncert koji je glasio - Vareška djeca, vareškoj publici.
Nikolić: Tako je.
RSE: Ovaj gradić pamti brojna velika imena: franjevca Matiju Divkovića, Filipa Lastrića, akademika Novaka Simića, pisce Ivankovića, Gavrana, glumca Boru Stjepanovića, kompozitora Emila Cipru. Siguran sam da će ovaj niz biti nastavljen još nekim imenom iz svijeta muzike.
Nikolić: Sve su to muškarci, ako smijem primijetiti. Mi se zaista ponosimo vareškom kulturom i našim bogatim nasljeđem. Mislim da je ovaj Festival nešto što Vareš, zbog svega toga, zaista i zaslužuje. Sretna sam, počašćena i zahvalna Varešanima i vareškoj publici što je prepoznala, i moj rad i naš zajednički trud, što nas prate iz godine u godinu. Koliko se mi širimo, tako se i naša publika širi i raste. Dolaze ljudi iz dijaspore, iz okolnih mjesta, Sarajeva, cijele Bosne i Hercegovine. To nije mala stvar. Mislim da Festival polako pokazuje svoj pravi smisao, kojeg možda nisu svi od početak vidjeli i razumjeli.
Facebook Forum