Neke prilike se nikad više ne ponove

Splićanka Anđela Mirčić (29) prošle je godine sudjelovala u predizbornoj kampanji za odnedavno bivšeg premijera Velike Britanije Davida Camerona. Danas, kao aktivna humanitarka kaže da se humanitarni rad – davanje sebe, svog vremena da bi drugom bilo bar malo bolje – ne može nazvati obvezom, nego potrebom.

RSE: Prošle godine sudjelovala si u predizbornoj kampanji Konzervativne stranke u Londonu, na čijem čelu bio je sada već bivši premijer Velike Britanije David Cameron. Kako je došlo do tog angažmana i kakvo je tvoje iskustvo?

Mirčić: Do tog angažmana došlo je preko mog poslodavca, koji je inače iz Engleske i živi u Londonu, a posljednjih sedam godina ja mu vodim firmu koju ima ovdje, u Splitu. On je aktivni član Konzervativne stranke, a pošto sam ja radeći za njega dosta često posjećivala Englesku i usavršila jezik, kada je prošle godine krenula predizborna kampanja, ja sam upravo završavala svoju specijalizaciju za politiku i diplomaciju. Znajući to, poslodavac mi je predložio da se prijavim za rad na kampanji. Ubrzo sam dobila poziv i nakon obavljenog razgovora, rekli su mi da sam primljena.

RSE: Mladi ljudi iz ove regije nemaju baš tako često priliku da se druže sa engleskom političkom elitom.

Mirčić: Da, svjesna sam toga. Moram priznati da je i meni ova ukazana prilika bila skoro pa slučajna. U datom trenutku znala sam prepoznati i prihvatiti izazov. Ponekad ljudi misle da nisu dorasli stvarima pa ih to često priječi u prihvaćanju različitih prilika i izazova. A neke prilike se nikad više ne ponove. Drago mi je što sam znala reagirati na vrijeme i ne propustiti ukazanu priliku. Postavila sam se na način da ću dati sve od sebe, najbolje što znam.

RSE: Angažirana si i u mnogim humanitarnim organizacijama. Što te motivra da se baviš humanitarnim radom?

Mirčić: Humanitarni rad je moja strast, a sada već i moj životni stil. To je područje kojem sam uvijek naginjala, koje me više od ičeg drugog ispunjavalo i činilo radosnom. Humanitarni rad – davanje sebe, svog vremena da bi drugom bilo bar malo bolje – nešto je što se ne može nazvati obvezom, nego potrebom.

Svjesni smo svi situacije u kojoj žive naši susjedi, naši ljudi, sunarodnjaci i ljudi po svem svijetu, u kakvim uvjetima sve žive i preživljavaju, tako da sam ja, jednostavno rečeno, odlučila dati priliku sebi i porivu kojeg osjećam u sebi. Osim što sam bila aktivna u raznim humanarnim akcijama u svojoj zemlji, odlučila sam zakoračiti i dalje, točnije rečeno, u zemlje Trećeg svijeta.

RSE: Preko humanitarnog rada u udruzi Zdenac, koja pomaže socijalno najugroženijim skupnimama, posjetila si Kubu. Kakvo je bilo ovo iskustvo?

Mirčić: Kuba je bila moja prva misija u zemljama Trećeg svijeta. Mogu reći da Kuba iz prospekata nema nikakve veze kako taj narod, kojeg ima jedanaest milijuna, doista živi. Prije svega, kad dođete tamo, doživite kulturološki šok i imate osjećaj, karikativno rečeno, da ste se vratili sto godina unazad. Mjesta gdje smo mi boravili i tamo gdje smo zalazili da bismo došli do onih ljudi koji žive najgore od najgoreg – ne znam koje su prave riječi za opisati prizore.

Taj motiv i poticaj – doći do takvih i njima pokazati da ima još ljudi kojima je stalo njima donijeti tračak nade, radosti, s tim ljudima sjesti, opskrbiti ih potrepštinama koje si nikad sami ne bi mogli priuštiti, to je neopisivo. Taj osjećaj radosti je stvarno obostran. Kako kažu, ljubav je doista jedina koja se dijeljenjem množi. Kad govorim o Kubi, uvijek kažem: uz svu tu neimaštinu koju taj narod živi - vedar duh, nasmijano lice, zahvalnost i njihovo vlastito nastojanje da pridonesu promjeni svoje zajednice, stvarno je vrijedno divljenja.

RSE: Mnogi mladi ljudi svakodnevno odlaze iz Hrvatske i drugih zemalja iz okruženja u Europu u potrazi za boljim životom. Ovdje kažu nema perspektive. Što misliš o tome?

Mirčić: Mene osobno veoma žalosti i u isto vrijeme ljuti ta činjenica. Nama se događa veliki odljev mozgova, mladih, obrazovanih, ambicioznih ljudi koji odlaze u potrazi za boljim životom, za šta ih ne možemo kriviti. Svako želi i ima pravo na rad i plodove svoga rada i dostojanstven život.

Na težak korak odlaska zasigurno se nije lako odlučiti, ali činjenica jeste da nas sve više odlazi, što je pokazatelj da veliki dio mladih smatra da kod nas trenutno nema te perspektive. Ja se iskreno nadam i željno iščekujem promjenu po tom pitanju, da se mladi zadrže, da se vrate.

RSE: Da li je život u Hrvatskoj postao perspektivniji za mlade ljude, otkako je zemlja članica Europske unije?

Mirčić: Ja imam dojam da otkad smo postali članica EU, kada su se otvorila vrata europskih zemalja, da je nastupio upravo taj veliki odlazak mladih ljudi u zemlje Europe, tako da moram priznati da nekih velikih promjena nisam uočila, ljudi se i dalje suočavaju s istim problemom, baš kao i prije članstva.

Jedino što mogu istaknuti je turizam, koji nam doista cvjeta. Rekla bih da je iz godine u godinu gostiju sve više, posebice gostiju iz zemalja koje nismo mogli prije često vidjeti – gosti iz Indije, iz Južne Koreje, Singapura, Perua. Turizam nam je uspješna grana gospodarstva, što bi bilo žalosno da nije, s obzirom na to da živimo u zemlji prepunoj prirodnih ljepota i povijesnih i kulturnih znamenitosti.