Dostupni linkovi

logo-print
Analiza The Economista (Prevela i priredila Lejla Sarić)

Jedne nedjelje početkom juna Muhammad Qatta, ulični prodavač kafe u sirijskom gradu Aleppo, odbio je ući u redove boraca protiv režima. "Čak i Prorok sam će moratiti platiti", rekao je. Neki bradati pobunjenički borac čuo je njegove riječi i, uzviknuvši 'bogohuljenje', ubio ga je. Muhammadu je bilo tek 15 godina.

Istog dana, preko libanske granice, u Bejrutu, dvadesetosmogodišnji Hashem Salman takođe je 'sreo svog stvoritelja'. Priključio se bdijenju ispred Ambasade Irana, u znak protesta protiv iranske podrške sirijskom režimu. Krupan muškarac sa žutim obilježjima napao je tu neveliku gomilu ljudi pendrecima i pištoljima. (Žuto je boja libanske militantne grupe Hezbolah, koju podržavaju iranske vlasti i koja je u posljednje vrijeme takođe uključena u sukob u Siriji.) Hashem Salaman u tom je napadu muškarca sa obilježjima Hezbolaha dobio dva metka u noge i jedan u leđa.

Ova ubistva nisu ni blizu broja žrtava koji dnevno uzme građanski rat u Siriji, sada pretvoren u krvavo trenje između većinskih sunita i bolje naoružanih šitskih muslimana. Ipak, ta dva ubistva izazivaju ogorčenje. Nijedna od ove dvije žrtve nije imala ulogu u borbama. Jedan je bio sunit, a drugi šit. Obojicu su ubili pripadnici njihovih vlastitih sekti, smatrajući se zaštitnicima svojih grupa. Ubojice su u oba slučaja vidjele sebe kao osobe koje kažnjavaju izdajnike vjere.

Islam je, kao i svaka velika religija, 'veliki šator' pod kojim islamizam - uvjerenje da politika jeste i mora biti produžetak vjere - dolazi u mnogim bojama, od crne boje pripadnika Al-Kaide, preko tamno zelene vehabizma u saudijskom stilu, do palete moderniziranih nijansi. Kako god bilo, miješanje religije i politike implicitno uključuje pravo tumačenja i nametanja božije volje. Mnogim Arapima, ne samo onim deklarisanim kao sekularni, to smeta i zamjeraju zbog takvih prisila. Možda zbog toga, uprkos naizgled neumoljivog uspona islama kao političke snage okupljanja i usred sve snažnijih tvrdnji o sektaškom identitetu, dileme takođe rastu.

Izbor naroda

Ovo se može činiti čudnom tvrdnjom. Od devedesetih godina islamističke stranke držale su većinu mnogo više ondje gdje god su Arapi imali slobodne izbore i bile su čak još uspješnije nakon Arapskog proljeća. U Egiptu, nekad davno zabranjeno Muslimansko bratstvo i njegovi saveznici, uključujući puritanske selefije, zgrabili su dvije trećine zastupničkih mjesta u prvim opštim izborima nakon ustanka. Kandidat Muslimanskog bratstva Muhammad Morsi, našao se u klinču predsjedništva. Libijski i jemenski glasači takoše su snažno podržali islamiste, iako su obje zemlje politički previše iscjepkane da bi bilo koja partija mogla domirnirati. Čak su i Tunižani, uprkos dugoj tradiciji sekularizma, dali više glasova vodećoj islamističkoj stranci u zemlji, Nahdi, nego drugima.

Vodilja je islamista koji su osvojili većinu glasova, a ne radikala: muškarci odrezanih brada i sa kravatama; žene sa maramama radije nego pod burkama. Ovi novi pokreti uopšteno izbjegavaju nametanje oštrijih religijskih pravila. Njihov je osjećaj da, osim dijela privržene manjine, glasači više mare za 'pospremanje vlade' nego približavanje društva Bogu. A ipak, islamisti traže načine da potvrde kako zapravo uključuju vjeru u politiku, te ne čudi da je ton njihove sektaške retorike uskrsnuo.

Ovo je nešto novo. Raskol među sunitima i šitima možda traje 14 vijekova, ali većinu tog vremena je mirovao. Sektaštvo je rijetko izazivalo mnogo problema za većinu Arapa koji su živjeli u većinski sunitskim zemljama. U mjestima koja su bila više naseljena različitim sektama, miješani brakovi su u novije vrijeme postali česti.

Tokom mnogo godina Muslimansko bratstvo razmatralo je veliki savez sa iranskim šitima i većina islamista još uvijek gaje snove o ujedinjenoj muslimanskoj ummi (naciji). Ali noviji splet faktora gurnuo je dvije sekte u razdvajanje, promijenivši mlak osjećaj zajedničke borbe protiv Zapada u, nafnim bogatstvom izazvani, porast uticaja sunitske Saudijske Arabije (čija je vehabijska dražvna ideologija označila šite kao heretike) i jačanje istorijski marginalizovanih šita u drugim zemljama. Razdvajanje se raširilo prethodnih godina, počevši od Iraka.

Pad diktatora Saddama Husseina 2003. godine dao je oduška gorućem gnjevu šitske 'potklase' koju je dugo progonio, te podgrijao strah među sunitima koji su vladali teritorijom još od vremena Osmanlija. Američki okupatori nisu pomogli. Čistke članova bivšeg režima pogodile su sunite nesrazmjerno. Novi zvaničnici izabrani su po partijskim kvotama, što je favorizovalo bolje organizovane šite.

Islamisti u oba tabora zagovarali su oružani otpor okupaciji, ali dolazak na scenu Al-Kaide, koja zagovara vehabijske stavove, nije podstakao zajedničke napore, nego smrtonosno rivalstvo. Kada su sunitski teroristi demolirali šitsku Džamiju zlatne kupole u Sammari 2006. godine, nastao je začarani krug sektaškog 'čišćenja', koji je za sobom ostavio desetke hiljada mrtvih. Iranski, nekad kosmopolitski, glavni grad Bagdad, postao je šahovska ploča sektaških geta. Država ostaje podijeljena, nezadovoljni, osiromašeni i nasilni sunitski dio u kontrastu je sa relativno mirnim i prosperitetnim kurdskim sjeverom i šitskim jugom.

Američka intervencija ima šire učinke. Gurnula je iranske vlasti da ubrzaju njihov nuklearni projekat. Da bi spriječili Izrael u naporima da očuva svoj nuklearni monopol, šitska supersila pojačala je svoje već dugogodišnje sponzorisanje Hezbollaha. Tako je libanska šitska milicija 'napregla svoje rastuće mišiće' u kratkom, ali gadnom ratu sa Izraelom 2006. Dvije godine kasnije, Hezbollah je napao sunitske kvartove Bejruta i nametnula vladu u skladu sa svojim željama. To je opasno dotaklo osjetljivi balans z zemlji od jedne trećine šita, trećine sunita i trećine ostalih, uglavnom kršćana.

Radikalizacija Sirije

Religijski mozaik susjedne Sirije je jednako komplikovan, ali su se pukotine dugo činile bolje zakrpljenim. Kod mnogih se rodilo neraspoloženje prema manjini od 12 posto Alavita, ezoteričnog ogranka šiizma kojem pripada vladajući klan Assad i većina zvaničnika. Ipak, to je bilo sporedno prema ustanku koji je počeo u martu 2011., a koji je uglavnom bio za slobodu.

Assadov režim intenzivno je radio na tome da, ne samo uguši revolt, nego da ga pretvori u sektaški sukob. Njegovi vojnici, suprotno onima u Egiptu i Tunisu, bili su pripremljeni da izrešetaju nenaoružani svijet. U početku šokirani, demonstranti su uskoro počeli uzvraćati na paljbu svim čega su se dograbili, dajući tako validnost Assadovim tvrdnjama da borbe nisu građanski revolt, nego oružana pobuna.

Uslijedili su misteriozni napadi na kršćane i druge manjine, što je neke navelo na formiranje pro-vladine osvetničke bande. Režim je odabrao da kazni sunite, šaljući mnoštvo nasilnika da kolje seljane, gađajući artiljerijom sunitska područja i hapseći i mučeći hiljade. Kako su napušteni sunitski domovi sistematski pljačkani, novoosnovani buvljaci širom zemlje dobili su novi naziv: souk al sunna.

Vojnici Slobodne sirijske vojske mole na ulici Alepa

Vojnici Slobodne sirijske vojske mole na ulici Alepa

Do tada, sirijski suniti rijetko su sebe određivali sektaškim definicijama. Naposljetku, oni su činili gotovo dvije trećine popluacije. U njihovim glavama, klasa i regionalne razlike bile su mnogo važnije. Ali, Assadova svirepa represija prisilila ih je, posebno one siromašne koji su najviše patili, da promijene mišljenje. Druge godine revolucije, idealisti, začetnici sirijske revolucije su se povukli, ostavivši jezgru bijesnim, radikalnim dominirajućim sunitima. Bili su to fanatici i ekstremisti, snabdijevani globalnim džihadskim mrežama, koji su stekli reputaciju najtežih i najefikasnijih borbi.

Samoproglašeni prorok, Assad, sada je za branioce imao pluralističku urbanu sirijsku klasu, a protiv fanatičnih, osiromašenih i izvana sponzorisanih sunitskih hordi. Radikalne džihadske grupe mogle su računati da će doraditi svoj imidž čineći zločine iz osvete.

Ali, nema ništa posebno u sirijskom potonuću u močvare sektaštva, isto vrijedi i za druge arapske zemlje. Sunitski vladari Bahreina, naprimjer, igraju Assadovu ulogu u obrnutom smjeru, iako manje brutalno. One su demonstrante (glavnom šite) koji su u februaru 2011. tražili ustavnu demokratiju nazvali iranskom petom kolonom. Ovo je uspješno prebacilo pitanje sa lokalnih zahtjeva za reformu na percepciju šire prijetnje svim zaljevskim sunitskim vladarima. Dvije godine kasnije, u prljavim šitskim selima samo nekoliko minuta udaljenim od elegantnih dokova bahreinske prijestonice Maname, crni religijski baneri i šablonima iscrtane slike mučenika nagovijestile su otpor.

Stručnjaci su ocijenili povratak sektaštva manje kao oživljavanje islamskog raskola starog 1400 godina, a više kao rezultat neuspjeha moderne države. Gregory Gause, ekspert za politiku na Univerzitetu Vermont napisao je nedavno da je sektaški identitet jači u zemljama sa slabom centralnom vlašću, kao što je Liban. Nagli kolaps Iraka i Sirije, koje su bile visoko centralizovane i represivne države, pomaže shvatanju njihovog naglog potonuća u zločin. Povećanje sporadičnih napada protiv kršćanske manjine (10 posto) u Egiptu takođe može indicirati pad sposobnosti države da posreduje u odnosima u društvu.

U većini slučajeva, sektaške gadosti bile su manje rezultat religijskih dogmi, a više takmičenja za vlast ili resurse. "Češće nego rjeđe, kompleksnost vjerovanja i teologije su bitni u iračkim sektaškim odnosima, kao što je kršćanstvo u retorici evropskih krajnje desničarskih grupa", napisao je Fanar Haddad, irački naučnik na Nacionalnom univerzitetu u Singapuru. "To je religija kao identitet više nego religija kao vjerovanje, koja je bila mobilizirana", kaže. Ipak, Haddad upozorava da se to može promijeniti. Biblijski argumenti za sektaštvo više nisu vlasništvo samo šeika iz Qasima, vehabijskog srca Saudijske Arabije. Nedavno slanje vojnika Hezbollaha u Siriju izazvalo je bujicu sunitskog zlostavljanja. Propovijedi u džamijama oživjele su davne istorijske epizode o pretpostavkama o izdaji šita. Yusuf Qaradaqi, popularni propovjednik na televiziji, koji govori za Muslimansko bratstvo, kaže da žali zbog svojih ranijih napora za pomirenje sa šitima. On proklinje Hezbollah 'kao stranku Sotone' i poziva na džihad.

Ovaj rastući ružni ton pokazuje bolest u odnosima među sektama širom islama. Fundamentalna geopolitička borba između Irana i Saudijske Arabije, koja se reflektuje preko zastupnika u Iraku i Siriji, može još doći do opasnih glava.

Ali, ima i osnova za nadu takođe. Najvažnija je ta što, u zemljama kao što u Tunis i Egipat koje imaju više mirovnu političku klimu, Arapi po priv put vide islamiste na praktičnom testu vladanja. Tokom decenija progona pod diktatorskim režimima, grupe poput Muslimanskog bratstva uživale su luksuz da budu vječna opozcija. Mogle su kritikovati bez da ponude politiku alternativa, sve pod sloganom Bratstva 'Islam je rješenje'. Kako su sada uvidjeli, vladanje je mnogo, mnogo teže nego zakeranje iz prikrajka.

Ovaj test proveden je vidljivo u Egiptu, gdje se uprkos početnom izbornom uspjehu, Bratstvo bori da osigura dugoročne prednosti. Njegovi problemi su dio vlastitih poteza. Bratstvo je dugo vjerovalo da je ono zastupnik egipatske stvarne 'tihe većine'. Za razliku od onoga što oni vide kao korumpiranu elitu u zapadnjačkom ropstvu, islamisti su sebe predstavili kao utjelovljenje izvorne kulturalne autentičnosti, sa visokim moralnim standardima. Njihova interna organizacija dala je utisak kompetentnosti, što je osiguralo visok uspjeh na biralištima. Mnogi su se nadali da bi to moglo rezultirati efikasnom vladavinom.

Lako reći, teško učiniti

Ove nade uništene su. Prema riječima međunarodnog konsultanta, koji savjetuje vlade u regiji, Bratstvo se pokazalo "jako na volji, slabo na vještini". Morsi je uložio mnogo više naporu u pokušaje da konsoliduje vlastitu vlast nego da se izbori sa egipatskim ekonomskim i socijalnim problemima. Prilikom imenovanja koja je proveo preferirao je pobožnost ispred kompetentnosti. Novi ustav, koji je Morsi nametnuo u decembru prošle godine protivno primjedbama neislamista i pravnih eksperata, dokazao je nedostatke.

Na vlasti, egipatski islamisti uzeli su mnogo osobina vladajuće partije koja ih je zadržala toliko dugo. Morsi je zaštitio vojsku i policiju od povećala zbog represivnih taktika koje su ostavile mrtvim možda i hiljade Egipćana u ponovljenom nemirima. Pod njegovim nadledanjem sudovi su oslobodili stotine zvaničnika bivšeg režima optuženih za zlouporebu vlasti. U isto vrijeme optužili su mlade revolucionare, uključujući optužbe poput 'vrijeđanja šefa države'. Oholi moralni stav Bratstva i njegova nagonska tajnovitost ograničila je njegovu sposobnost da dopre do političkih protivnika. Morsijeva vlada pokušala je kooptirati ili potkopati svoje protivnike koristeći državne medije, državnu imovinu i taktike kao što je televizijski 'dijalog' koji je isključivao autoritativne figure iz opozciije.

Pristalice Morsija na ulicama Kaira

Pristalice Morsija na ulicama Kaira

Sve ovo dovelo je do koraka nizbrdo u odnosima Bratstva sa egipatskom javnošću, koja se pokazala mnogo više sofisticirana, kompleksna i promjenjiva nego što su u Bratstvu pretpostavljali. Posmatrajući uvjerljivu pobjedu na parlamentarnim izborima krajem 2011., deset mjeseci nakon egipatske revolucije Bratstvo je prošlo mnogo lošije na biralištima. Morsi je dobio mjesto predsjednika za dlaku u junu 2012., ali nakon vrhunca od 80 posto podrške građana u septembru prošle godine, njegova popularnost je, prema anketama pala na 30 posto. Čak i prije posljednjeg masovnog ustanka, koje su komentatori opisali kao 'narodna optužnica', te nakon vojnog udara, Muslimansko bratstvo snažno je poraženo na izborima za vijeća studenata univerziteta i profesionalne sindikate, tijela kojim je dugo dominiralo.

Egipatske sekularne stranke sa brojnim međusobnim prepirkama nisu dobro pozicionirane da profitiraju od poraza Muslimanskog bratstva. Ako nacioanlni izbori budu održani uskoro, najveći dobitnici mogu biti rivali Muslimanskog bratstva, puritanske selefije. Postalo je sve jasnije da dopadljivost islamista proizlazi ne toliko iz njihovog vjerskog stava ili obećanja o nametanju šerijatskog zakona, koliko njihovog superiorne sposobnosti da kontrolišu ojađenost siromašnih Egipćana. S problemima sve većeg rasta stanovništva, porastom nezaposlenosti, padom moći i nestašicom goriva, možda i nije čudno da je veliki dio ove ogromne potklase izašao na ulice po drugi put.
XS
SM
MD
LG