Dostupni linkovi

logo-print

Amnesty: Nedovoljno pravde za žrtve silovanja u BiH


Ilustracija: Midhat Poturović

Ilustracija: Midhat Poturović

Tokom rata u BiH hiljade žena i djevojčica silovano je, mnoge sistematski i u više navrata. 20 godina nakon sistematskih silovanja BiH je uradila malo kako bi preživjeli ostvarili pravo na pravdu, istinu i reparaciju.

Ovo je uvod iz izvještaja Amnesty International o neuspjehu države da reaguje na zločine seksualnog nasilja počinjene tokom rata. Tretman je nejednak, ovisno o entitetima i kantonima, a država koja se još 2010. godine obavezala da će žrtvama ratnog silovanja setom mjera osigurati pravo na reparaciju, nijednu još nije provela.

Žrtve ratnog silovanja ostale su bez pravde, sredstava za život i mogućnosti da se liječe, navodi koordinatorica kampanja za Balkan pri Amnesty International (AI) Elena Wasylew.

„Veliki broj njih nema nikakvo zdravstveno osiguranje i nijedna ne može da kupi ili plati lijekove koji im trebaju da bi preživjele svaki dan. Također je iznenađujuće da nakon toliko godina i dalje NVO, a ne nadležni organi vlasti, pružaju osnovnu pomoć ženama žrtvama“, kaže Elena Wasylew.

Koliko je žrtvama koje su se tokom rata suočile sa silovanjem, mučenjem zatvaranjem i često gubitkom bliskog člana porodice, zdravstvena i stručna pomoć neophodna podcrtava Saja Čorić, iz udruženju žena Sumeja Gerc iz Mostara.


„Mi smo svjesni da se mi nikada nećemo izliječiti, ali ako nosimo ovako tešku košulju, onda bar da se naučimo da je nosimo. Iz našeg udruženja, nažalost, puno je žena već umrlo. Isto tako se radi o djeci koja su preživjela, bilo gdje - ne govorim sad samo o našem logoru nego s naše pozicije o svim ženama, mislim da bi trebalo da imaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Mi nismo nosili oružje, u tome je poenta. Da smo nosili oružje, vjerovatno bi država više mislila o nama“, navodi Saja Čorić.

Pomoć je neophodna kako bi se suočile sa sveprisutnom stigmom i poniženjem koje su doživjele, ali i koje danas doživljavaju. Jedna od silovanih žena za naš radio posvjedočila je o tome kako je doživljavaju u sredini u kojoj živi:

„Niko me ne shvata, niko me ne razumije, ma niko. Ovdje je menatlitet drugi, ovdje te smatraju kurvom. Ne mogu više. Ja ne mogu iz stana izaći. Kažem ti, evo od 1996. kako sam došla ovdje - razna maltretiranja, razna ponižavanja.“

Status političko pitanje

Prema procjenama Vijeća Evrope, u BiH je tokom rata silovano između 20 i 50 hiljada žena. No, od 1995. do danas manje od 40 slučajeva krivično je procesuirano pred Haškim tribunalom i domaćim pravosuđem.

Žrtve imaju pravo na pravdu, odnosno da počinitelji budu kažnjeni. Ali od 24 žrtve sa kojima su istražitelji Amnestya razgovarali, nijedan počinilac nije priveden pravdi.

U osam istraživanja, koliko ih je ova organizacija uradila po istom pitanju, u BiH ništa sem vlasti se nije promijenilo, ističe Lejla Hadžimešić, istražiteljica AI za BiH. U pogledu ostvarivanja pravde u BiH je osnovno pitanje koliko se niži nivoi sudske vlasti mogu nositi sa procesuiranjem ovih slučajeva.

Karamanova kuća kod Foče, mjesto silovanja tokom rata.

Karamanova kuća kod Foče, mjesto silovanja tokom rata.

„Prvo kojim tempom će se ovi predmeti procesuirati, a drugo da li lokalno pravosuđe može odgovoriti ovom kompleksnom zadatku. Svjedoci imaju ključnu ulogu u predmetima silovanja, a protokom vremena žrtve stare i umiru“, naglašava Lejla Hadžimešić.

U Federaciji BiH ,prema Zakonu o civilnim žrtvama rata, žene su na ovaj način djelimično zaštićene, te imaju pravo i na mjesečnu nadoknadu. Ipak, često ne mogu ostvariti druga prava, poput liječenja. U RS i Distriktu Brčko pristup značajnijoj reparaciji je uskraćen, dok su statusno različito vrednovane.

„Prolazi se kroz mukotrpne procedure dokazivanja, žrtve proživljavaju iste traume. Na kraju je rezultat jedna naknada koja je u RS između 100 i 300, dok u Federaciji doseže do 560 KM. Sve ovisi, dakle, o tome gdje žrtva živi, u kojem entitetu“, navodi aja Šoštarić, iz Udruženja građana „Žene ženama“.

Različit status ovisno o entitetu ili kantonu je čisto političko pitanje, smatra Lejla Hadžimešić:

„Potrebna je politička volja od strane svih političkih lidera koji će sjesti i na neki način riješiti ovo pitanje. Sve do tada one potpadaju pod političke igre, ne misli se na njih kao na žrtve kojima treba obezbijediti prava nego ih se uzima kao neka vrsta manipulacije.“

A upravo nepriznavanje statusa uz osporavanje onoga što su preživjele su ključni razlozi zbog kojeg se još uvijek javno ne govori o silovanim ženama srpske nacionalnosti.

„Kada smo radili zadnje istraživanje, išli smo u Bijeljinu, Zvornik i Bratunac sa namjerom da razgovaramo sa žrtvama srpske nacionalnosti jer smo čuli da ih tamo ima, i znamo da ih tamo ima. Međutim, niko nije bio spreman da razgovara sa nama, jer činjenica je da je to zbog toga što njihova prava kao žrtve nisu ispoštovana u RS. Čim se prava uskraćuju, znači da se njihov status ne prepoznaje“, kaže Elena Wasylew.

Istražitelji AI o nalazima izvještaja informisali su i predstavnike vlasti na nivou BiH očekujući da predlože nove mjere kojima bi se ublažio nerad u proteklih 20 godina. No, niko nije preuzeo obavezu da bilo šta uradi u vezi s ovim pitanjem. Premda se radi o starim zločinima i istoj patnji - njihov je izgovor kako su tek novi u vlasti.
  • 16x9 Image

    Dženana Halimović

    Bavi se istraživačkim novinarstvom, temama ratnog zločina, organizovanog kriminala i korupcije. Dobitnica nagrada 'Global Human Rights Award' i Unije novinara BiH 2003. godine.

XS
SM
MD
LG