Dostupni linkovi

logo-print

Amerikanac u Zagrebu: O propuhu, papučama i SAD


Cody Brown McClain

Cody Brown McClain

Cody McClain Brown američki je politolog, splitski zet koji već nekoliko godina živi u Zagrebu. Napisao je bestseler „Propuh, papuče i punica“ u kojem među ostalom govori o njemu nerazumljivom hrvatskom strahu od propuha, hrvatskom neprihvaćanju njegovog inzistiranja da po plaži hoda bos, i sveprisutnom (i svemogućem) pojmu punice. I dalje objavljuje svoj blog „Zablogreb“, od kojeg je sve počelo. Kako je napisao jedan kritičar, „pročitao nas je kao nitko do sada“.

RSE: Trebalo je nekoliko mjeseci da konačno dočekam Vašu knjigu u svojoj biblioteci. Dakle, očito je vrlo tražena. Kako je došlo do knjige? Sve je krenulo s Vašim blogom, zar ne?


Brown: Blog je nastao kao neka vrsta eksperimenta, kao način da pokušam razumjeti kamo sam to dospio. Točnije – ne samo kamo sam to dospio, nego i što ja o tome mislim, na primjer o stvarima koje mi se nisu dopadale. Prvo sam nastojao pisati na smiješan način, na primjer, o tome kako konobari loše rade svoj posao. Na kraju sam počeo u tome uživati pa mi se sada dopada kako konobari rade svoj posao. Većinom. Tako je počelo, a onda sam shvatio da bih o tome mogao napisati knjigu. Prvo, zbog toga što sve knjige o Hrvatskoj na engleskom jeziku ili govore o hrpi kraljeva za koje nikoga nije briga, ili se bave ratom. Dakle, kada tražite nešto o Hrvatskoj na Amazonu ili u knjižari naći ćete ili putne vodiče ili masu stvari o ratu. Ja sam se zainteresirao za Hrvatsku zbog rata, ali kako sam živio ovdje počeo sam shvaćati da je rat samo jedna od stvari koja se ovdje zbivala, a da postoje i dublje stvari od toga u društvu i u kulturi, i da bi bilo lijepo da se može i o tome nešto pročitati. Eto, tako je krenulo sa knjigom.

RSE: Rođeni ste i odrasli u Sjedinjenim državama, živite ovdje već dosta vremena. Što Vas je na početku najviše šokiralo, i što sada nakon nekoliko godina života u Hrvatskoj mislite da su glavne razlike?

Brown: Najiskrenije, mislim da je jedan od najvećih šokova za mene ovdje bio odnos roditelja i djece. Nekako mi se čini da roditelji svoju djecu tretiraju kao djecu do svoje smrti. Nema načina da prihvate da si odrastao i da si samostalna osoba. Ne! I dalje tvrde da sve radiš krivo, da ne paziš kako se hraniš. Imam ovdje sasvim odrasle prijatelje koje njihovi roditelji zovu i pitaju – jesu li danas jeli? Hej, pa što oni misle? Da će reći: „Ne. Ja sam glup. Bio sam gladan i jednostavno sam umro od gladi?!?“ To je jedna od najvećih razlika i mislim da ona seže dublje - do odnosa društva i pojedinca. U Americi ti si svoj čovjek, a ovdje nikada nisi do kraja svoj. Povezan si s obitelji, s prijateljima… Uvijek ima neka dublja povezanost koja vam ne dopušta samostalnost, ali ni usamljenost. Pozitivno je što nema usamljenosti, ali je negativno to što nema samostalnosti, nema mogućnosti da se do kraja ostvarite kao individua. I to je najveća razlika – u Sjedinjenim državama živi se mnogo izoliranije, usamljenije, lakše je biti sam. Ovdje se ne osjećam tako. Ovdje osjećam kao da su društvene veze uvijek prisutne. Bilo da vam majka kaže da trebate jesti, bilo da prijatelj traži nešto od vas ili vi od njega – uvijek ste povezani.

RSE: U knjizi spominjete još jednu značajnu razliku između Sjedinjenih država i Hrvatske – nasilje…

Brown: Točno. Međutim, to nije velika razlika između Hrvatske i Amerike. To je velika razlika između bilo gdje i Amerike, uz iznimku, recimo, Afganistana. Ovdje doista nema nasilja, ali što sam dulje ovdje i razmišljam o Sjedinjenim državama i o ostatku svijeta, sve jasnije shvaćam da je to američki problem. Amerika ima problem sa nasiljem.

RSE: Na jednom mjestu u knjizi – kada govorite o svojim dojmovima i iskustvima u Hrvatskoj - kažete nešto vrlo zanimljivo: da Hrvatima najviše nedostaje vjera u uspjeh. Dakle, vjera u vlastite mogućnosti, vjera u vlastite snage. Kako ste došli do tog zaključka, koliko je to po Vašem sudu važno i kako nešto s time napraviti?

Brown: Možda to ima veze s onim o čemu sam već govorio - da se čovjek ovdje nikada ne može do kraja osamostaliti i ostvariti kao individua. Osim toga, vas se na neki način uči da ne vjerujete u sebe. Primjećujem to kod svojih studenata, kod kojih prevladava skepticizam, ne bez razloga. Uči vas se da bez veza nećete dobiti posao, da bez poznanstava nećete ništa postići. Sa druge strane, nas se u Americi uči upravo suprotno, što naravno ne mora nužno biti istina: da – ako dovoljno ustrajno radiš – možeš postati predsjednik. A ako nisi postao predsjednik, ako nisi uspješan, to je zbog toga što se nisi dovoljno trudio. To je taj negativni aspekt u Americi.

Međutim ovdje, kada god bih nekome rekao kako se nadam da ću dobiti posao, da će blog biti čitan ili da se nadam da će se knjiga dobro prodavati, taj bi me pogledao s nevjericom i kazao: „O čemu ti to govoriš? Ovo je Hrvatska. Nema šanse da ćeš uspjeti.“ A ja jednostavno tako ne razmišljam. Dok ovdje, kao da se ljude svako malo podsjeti da trebaju biti skeptični.

RSE: Dakle, mislite da ste Vi dokaz da se u Hrvatskoj može uspjeti bez ikakvih veza?


Brown: Mislim da jesam. Imam dojam da se malo pretjeruje sa cijelom tom pričom o vezama. Nedavno sam o tome pisao i na blogu. Ja na satu razgovaram sa studentima i imali smo cijelu diskusiju o vezama i dobivanju posla. Svi su tvrdili da bez veze nema posla, a ja sam onda pitao koliko njihovih roditelja je zaposleno, i ustanovilo se da većina ima posao. Ja sam na to pitao – jesu li oni posao dobili preko veze? Ne, odgovorili su studenti, na što sam ja pitao – kako možemo znati da vi baš morate imati vezu za posao? Ja nisam koristio nikakve veze u smislu da je netko pitao nekog drugog da nešto napravi kako bih ja dobio posao. Koristio sam veze u smislu da – kada je nekome trebao profesor engleskog, oni su znali tko sam i da sam kvalificiran za taj posao, pa su me zvali. To nije korištenje veza, već je to – kako sam rekao i u blogu - korištenje Linkedina na pravi način.

U ovoj zemlji teško je naći nekoga tko negdje radi, a da otprije ne zna neke druge ljude. I zato kažem da se pretjeruje sa pričom o vezama. Za neke stvari morate imati vezu, ali za svakodnevno funkcioniranje ne znam je li nužno imati veze ili je to samo neka rutina. Pogledajmo moj slučaj - nisam imao nikakvih veza, došao sam ovamo i stvari funkcioniraju. Ne znam, možda zato što sam Amerikanac.

RSE: Predajete engleski jezik studentima novinarstva. Kakvi su, kako reagiraju, jesu li dinamični?

Brown: Najveći dio njih je OK. Oni su proizvod sustava, a - prema onome što sam saznao razgovarajući s njima, s nastavnicima i s ljudima koji su odrasli ovdje - obrazovni sustav ovdje ne ohrabruje vas toliko da učite, koliko da pamtite stvari. Kada dođu k meni, a to im je deseta godina učenja engleskog, oni jako dobro razumiju jezik, ali ga ne znaju tako dobro koristiti. Trebalo bi još raditi na njihovoj konverzaciji, na tome kako pišu engleski. Pamćenje stvari neće im u tome pomoći. Za to je bilo sasvim dovoljno vremena, a sada je vrijeme da uče i da misle, da koriste svoje mozgove kako bi razmišljali o jeziku, kao i o drugim stvarima o kojima razgovaramo. U početku je bilo dosta otpora takvom pristupu, jer na njega nisu bili navikli. Nisu navikli da im se kaže da o nečemu razmisle, da se od njih traži da iznose svoje stavove. Do kraja godine počnu u tome doista uživati, ali na početku ima dosta otpora jer bi oni radije da im kažem tako to i to trebaju naučiti, da će biti ispit i – gotovo! A za mene to baš i nije produktivan način za učenje jezika.

RSE: Da ste na tri dana hrvatski predsjednik, znate li što bi sve napravili?

Brown: Pa, da sam hrvatski predsjednik, onda ne bih imao mnogo ovlasti. Ili da se pravimo da smo se vratili u Tuđmanovo doba? OK, prvo – reorganizirao bih državnu upravu kako bi bila efikasnija. Zapravo, postoji popis o kojem sam pisao na svom blogu, popis kojeg su sastavile gospodarske komore sedam zemalja koji kaže: ako izmijenite ovih šest stvari, to će stvoriti bolju klimu za izravne strane investicije. Iznenađujuće, ali to nije napravljeno. Ja bih rekao – obavimo ovih šest stvari kako bismo privukli strane investicije i pokrenuli gospodarstvo. Zatim, razgovarao bih sa svim mogućima kako bismo našli način da zadržimo liječnike i medicinske sestre u Hrvatskoj. Nastojao bih zadržati ljude ovdje. Nastojao bih naći način da ih zadržim u Hrvatskoj, da imaju djecu i da imamo porast populacije.

RSE: Meni se Vaša knjiga jako dopala. Englesko izdanje je rasprodano, hrvatski prijevod doživio je već dva izdanja. Koja je tajna?

Brown: Ja ne znam. Iskreno, i nisam toliko iznenađen uspjehom knjige, jer je moj blog bio uspješan. A zašto je blog bio uspješan? Ne znam što ga je to učinilo toliko drugačijim od drugog što se nudi. Za mene je to čudo.

RSE: Dakle, poruka je – čitajte moj blog!

Brown: Da.

RSE: Planirate li možda novu knjigu?

Brown: Da. Pišem novu knjigu, ali ona je vrlo različita. Bit će to fantasy za mlade tipa Harryja Pottera smješten u Zagrebu. U knjizi koristim povijest i arhitekturu Zagreba da bih ispričao avanturističku priču za klince. Znate, ja sam iz Tulse u Oklahomi i najstarija stvar koju imamo tamo je iz 1940-tih. Ne možete pisati fantasy sa zmajevima smješten u Tulsu, Oklahoma. Zagreb ima tisuću godina povijesti i ja želim napisati nešto za što se nadam da će mojoj kćeri, kada naraste dovoljno da to može čitati, pomoći cijeniti mjesto u kojem živi.

  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG