Dostupni linkovi

logo-print

Američka vanjska politika: Novi svjetski nered


Barack Obama i Mitt Romney

Barack Obama i Mitt Romney

Guardian (priredila Mirjana Rakela)

Trebala su tri predsjednička mandata za nestanak iluzije o jakoj naciji i neupitnosti kapitalizma.

Malo po malo, gotovo nesvjesno, upadali smo u novi svjetski poredak, u svijet u kojem ni jedna država nije bila dovoljna moćna da bi bila svjetska predvodnica, ali je istodobno svaka bila dovoljno snažna da onemogući onu drugu da to i postane. Povlačenje Amerike iz globalne igre zapravo se može pratiti od pada Sovjetskog Saveza. Dvije pretpostavke bile su fatalne. Jedna je bila da ono što je neodrživo ipak može opstati. Povijest, jezik, kultura, zemljopis u tome nisu igrali bitnu ulogu. Shvatilo se da demokraciju može rasturiti i neko iz najdalje provincije. Moćna nacija umrla je polako i zastrašujuće u Iraku i Afganistanu. Druga pretpostavka, da je deregulirani, neupitni globalni kapitalizam prirodni poredak stvari, umrla je zajedno s bankom Lehman Brothers.

Mnogo od onoga što je George Bush loše uradio u prvom mandatu, uradio je i Bill Clinton, ali to nije bilo toliko vidljivo, u Rusiji Borisa Jelcina, koliko je to bilo očito u Iraku 2003.

Trebala su tri predsjednička mandata da se prevladaju iluzije. Ipak, i Barack Obama je poslao veći broj vojnika u Afganistan, ali odlučio i o povlačenju iz te zemlje. Vodstvo „iz sjene“ politika koju je Obama koristio za američku ulogu u Libiji, pokazala se ne baš uspješnom.

Oslobođena Libija je opasnije mjesto za Amerikance, nego ona pod Gadafijem. SAD, Britanija i Francuska još trebaju pojasniti svoje odnose sa srušenim diktatorskim režimima u Tunisu, Egiptu i Libiji.

Ali, zapadne sile neće izaći čistih ruku ni zbog svoje podrške Saudijskoj Arabiji i Jordanu, koje ne podržavaju pro demokratske prosvjede u zemljama Golfskog zaljeva, a čije su baze značajne Washingtonu u slučaju eventualnog napada na Iran.


Sve su to prilično sitne razlike kada se bude odlučivalo o tome ko bi mogao biti bolji predsjednik, Barack Obama, ili Mitt Romney. Obama ima sve manje iluzija, i bitno je drugačiji od onog Obame koji je imao osjećajan i motivirajući govor u Kairu. Spreman je mijenjati ono što može i za razliku od svojih prethodnika čak i spremniji upotrijebiti i silu, odnosno bespilotne letjelice. Postao je realist.

Obama se suočava s republikanskim izazivačem koji se ne zamara temama s kojima bi se trebao dosta baviti bude li predsjednik. Romney je prihvatio ideje neokonzervativaca, poput Johna Boltona, Eliota Coehena, nekadašnjih članova Projekta za novo američko stoljeće, a koji su Ameriku i uvalili u zbrku u kojoj se nalazi danas. Oni su odgovorni za kikseve koje je učinio Romney tokom kampanje. Tako je dva puta ponovio kako je Sirija za Iran put do mora, te je napao saopćenja iz američke ambasade u Kairu (kada su od lokalnih vlasti tražili adekvatniju sigurnosnu zaštitu) i to neposredno prije vijesti da je američki ambasador ubijen u Libiji.

Budući predsjednik imati će glavnu ulogu u pregovorima oko spornog iranskog nuklearnog programa. Tu je i građanski u rat u Siriji, u kojoj su obje strane u pat poziciji. Minute nakon pada režim a Bašar al Asad, mogli bi pasti i drugi šiitski režimi u regiji, poput onog u Iraku.

Revolucije u Egiptu i Tunisu još se nisu učvrstile. Jordan i zemlje u Golfskom zaljevu suočavaju se s istim onim snagama koje su u drugim arapskim državama oborile diktatore. Povlačenje američkih vojnika iz Afganistana događa se u najgorim mogućim uvjetima. Istodobno, Kina brzo gradi svoje pomorske snage i pojačava svoje teritorijalne pretenzije u Južnom kineskom moru.

Tu i nije kraj popisu, ali izbor o tome ko je bolje opremljen za navigaciju u kaosu novog svjetskog nereda je kristalno jasan, zaključuje se u uvodniku Guardiana.
XS
SM
MD
LG