Dostupni linkovi

logo-print

Ambasadorica SAD u UN: Negatori genocida u Srebrenici sramote sebe


Govor ambasadorice Samanthe Power, stalne predstavnice SAD-a u Ujedinjenim narodima, prilikom UN-ove komemoracije za Srebrenicu: Sjećanje na žrtve genocida, 1. juli 2015.

*****************************

Mene Srebrenica asocira na tri riječi: nevjerica, nekažnjavanje i odlučnost.

„Nevjerica“ mi pada na pamet jer niko od nas, te 1995. godine nije znao šta je bilo potrebno ljudima Srebrenice. Ja sam bila dvadesetčetverogodišnja reporterka u Bosni kada su snage bosanskih Srba krenule na Srebrenicu i pregazile UN-ove snage koje su im stajale na putu. Živjela sam u Sarajevu za vrijeme brutalne opsade. Bila sam potpuno upoznata sa svim strahotama koje su nacionalističke snage predvođene Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem, bile spremne učiniti da bi provele etničko čišćenje. Međutim, čak i sa tim saznanjem i pesimizmom koje je proisteklo iz njega, moram priznati da nisam očekivala da će se bosanski Srbi odlučiti likvidirati sve bosanske muškarce i dječake koji su bili u njihovom zarobljeništvu. I nisam bila jedina koja je potcijenila tadašnje događaje.

Ja sam svojevremeno radila za Washington Post. Kada sam svom uredniku rekla da bi Srbi uskoro mogli zauzeti takozvanu „sigurnu zonu“ UN-a u Srebrenici, nisam ga mogla uvjeriti da trebamo izvještavati o neizbježnom padu Srebrenice. „Pa,“ kazao je, „iz onoga što mi govoriš, čak i ako se to nastavi, Srbi neće zauzeti grad noćas. Izgleda da ćemo imati priču kada Srebrenica padne“.

Moram naglasti da, iako se ono što se desilo u Srebrenici sada čini očiglednim, tada to nije bilo tako. I sigurno nije bilo neizbježno. Trebali smo vjerovati da se može desiti. I trebali smo uraditi mnogo više – svi mi – da spriječimo ono što se desilo.

Riječ „nekažnjavanje“ asocira me na situaciju u kojoj zauzmeš promatračnice medjunarodnih snaga, zahtijevaš od UN-ovih vojnika da otvore kapije i još dovedeš televizijske ekipe da snimaju taj pohod! To znači da si jako samouvjeren, i da o sebi misliš najbolje.

Prije dvadeset godina srpski general Ratko Mladić je imao odlično mišljenje o sebi. Osvojio je UN-ovu sigurnu zonu bez većih borbi; ubijedio je mirovne snage koje su štitile bosanske civile da mu ih predaju, a onda su ga snimali kako dijeli čokolade muslimanskoj djeci. „Ne dajte da se i jedno dijete izgubi,“ govori u televizijske kamere, na snimku koji nije izgubio na grozoti, s protokom vremena. „Ne plašite se. Niko vam neće nauditi“, govorio je. Tapšući prestravljenog dječaka po glavi, kazao mu je: „Odvešćemo te na sigurno“.

Ratko Mladić je lagao. Ratko Mladić je lagao porodicama okupljenima oko UN-ove baze u Potočarima, i lagao je svima nama. Rekao da je oni koji nisu učinili ništa loše ne treba da se plaše. Rekao je da će muškarci i dječaci biti ispitani zbog ratnih zločina. Ali je svakog bosanskog muslimana ili dječaka u Srebrenici gledao kao nekoga ko je napravio nešto loše – samo zato jer su bili muslimani. I naredio je pogubljenje svakog od njih. Niti jedan muškarac i dječak u njegovom zarobljeništvu nije bio pošteđen. Jedini koji su preživjeli ove sistematske masovne egzekucije su bili oni koji su, pokošeni rafalima, ostali ležati ispod beživotnih tijela svojih komšija, članova porodice i prijatelja. Ratko Mladić se osjećao nedodirljivim. Mislio je da ga pravda nikada neće stići.

Danas je Ratko Mladić u Hagu, mjestu kojem se otvoreno izrugivao. Na suđenju je. I žene koje su ostale bez sinova, muževa i očeva svjedoče protiv njega. Duga ruka pravde ga je pronašla i ne bismo trebali zaboraviti značaj toga, ili značaj činjenice da više nijedan osumnjičeni za ratne zločine pred UN-ovim tribunalom nije na slobodi. Ali, ondašnje se nedodirljivosti koju je Ratko Mladić osjećao, moramo sjećati danas i iz nje se učiti odgovornosti. Jedino tada ćemo biti u stanju spriječiti strahote za naših života.

Posljednja riječ koja mi pada na pamet kada razmišljam o genocidu u Srebrenici jeste „odlučnost“. Srebrenica je ojačala našu odlučnost. Nakon pokolja u Srebrenici, podijeljena međunarodna zajednica se udružila – odlučila se na vojnu akciju i provela rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Progonila je odgovorne za genocid (iako je za to, u Mladićevom slučaju, bilo potrebno skoro šesnaest godina) i uspjela osigurati njegovo hapšenje i hapšenje drugih počinioca, preispitujući kompletan mirovni sistem koji je dozvolio takve strahote pod samim nosom Ujedinjenih naroda, Međunarodnog komiteta Crvenog križa, i svih vlada svijeta, uključujući i moju. Ratko Mladić je bio uvjeren da nikada neće odgovarati, ali se prevario. Ekstremisti bosanskih Srba su bili sigurni da genocid nikada neće biti priznat i da će njihovi zločini biti zaboravljeni. Oni koji danas negiraju genocid u Srebrenici samo sramote sami sebe.

Na kraju, želim se obratiti prisutnima i zamoliti ih da se odlučnosti koju su stvorile strahote Srebrenice sjete, ne samo kada razmišljaju o prošlosti, već da je imaju na umu i danas, te da urade mnogo više da spriječe genocid i zvjerstva u sadašnjosti. Da na odlučnost misle kada su optuženi za genocid u mogućnosti da slobodno putuju, kada neko smatra da je međunarodni sud više kriv od onih koji su počinili stravična masovna ubistva, kada članice Ujedinjenih naroda daju novac i oružje režimima koji ubijaju vlastite građane. Ako zaboravimo da se Ratko Mladić osjećao nedodirljivim, onda ćemo i na drugim mjestima iznevjeriti one koji nas danas trebaju.

Nikada ne smijemo zaboraviti genocid u Srebrenici. Moramo se uvijek sjećati žrtava i onih koji su preživjeli. Isto tako nikada ne smijemo zaboraviti da će naše riječi odzvanjati šuplje ako sada i ovdje ne budemo vjerovali u nevjerovatno, ako ne stanemo u kraj kulturi nekažnjivosti koja postoji na toliko mjesta na svijetu, i ako ne budemo odlučni u zaštiti onih koji računaju na nas.

XS
SM
MD
LG