Dostupni linkovi

Dnevnik: Bosna često dobija u metafori, a gubi u stvarnosti


Ajla Terzić
Ajla Terzić
Ajla Terzić je spisateljica i novinarka, a trenutno je na stipendiji prestižnog Hubert H.Humphrey (Fulbright) programa u Washingtonu na Univerzitetu Maryland. Rođena je u Travniku na dan kada je umro Edvard Kardelj. Ima više od deset godina iskustva sa printanim i online medijima na prostoru bivše Jugoslavije. Do sada je objavljivala eseje, kritičke osvrte, prevode sa engleskog jezika, polemičke tekstove, kratke priče i naučne radove. Magistrirala je Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za engleski jezik i književnost na temu književnih distopija. Kolumnistica je dnevnog lista „Oslobođenje“ (Sarajevo), a piše i za beogradski sedmičnik „Vreme“ te webportal pescanik.net (Beograd). Do sada je objavila dva romana, „Lutrija“ (VBZ, 2009) i „Mogla je biti prosta priča“ (Sandorf, Zagreb, 2011). Dobitnica je i književnih stipendija Udruge Kurs iz Splita te stipendije Centralno Evropske Inicijative (CEI) i Slovenskog društva pisaca za 2012. godinu.

* Subota, 15. februar

Subota je u mom dijelu grada slična kao i dok sam pred dolazak u Ameriku živjela na Grbavici. Drugačiji je jezik kojim govorim i valuta kojom plaćam u supermarketu. Drugačiji je zrak, i to ne u metaforičkom smislu. Ljudi koji srećem su za neku posebnu analizu, što me ujedno kao spisateljicu hrani, a oni bliski mi sada znače više nego familija. Tek kad, prenuta iz misli, ugledam visoko istaknutu američku zastavu, a što se ovde dešava često, vratim se u stvarnost. Nostalgija je asesoar za koji nemam prostora, koncentracija mi je potrebna više nego ikada ranije da - ako ništa, ne propustim voz u metrou.

Kada se na bosanskom kaže „prošao voz“, to znači sve su šanse propuštene. Bosna je često zemlja koja dobija u metafori, a gubi u stvarnosti. To što je Sarajevo imalo prvi tramvaj u Evropi ne znači ništa ako današnji vozovi ne rade i ne mogu nas odvesti – i vratiti!- tamo gdje želimo. Lijepo je imati jevrejsku obrednu knjigu Hagadu – o kojoj sam i sama govorila na UC Davisu u Kaliforniji svojim kolegama iz Humphrey programa. Međutim, ako sporazum Sejdić-Finci skuplja prašinu u ladici, džaba nam sve ljepote u vitrinama.

Uvečer gledam film Jima Jarmuscha iz 1984 „Čudnije od raja“ u impresivnoj zgradi Arhiva, gdje glavnu ulogu ima bivši član grupe Sonic Youth kojeg posjećuje rodica iz Budimpešte. Dok odlazi za Cleveland, Eva pita da li su cigarete Chesterfields u Clevelandu iste kao i u New Yorku. U Americi danas malo ko puši, no brendovi generišu bliskost koja je nekada bila rezervisana isključivo za ljudska bića.

* Nedjelja, 16. februar

Popodne čitam „The Economist“ koji mi je postao draži od „New Yorkera“, što je preokret koji nisam očekivala. Novi primjerak „Foreign Affairs“ i „New Republic“ čekaju na svoj red. Nedjeljni „Washington Post“ poseban je ritual.

Čitam intervju sa američkim esejistom i novinarom Lawrenceom Wechlerom, koji je između ostalog i autor sjajne knjige eseja Vermeer in Bosnia. Na pitanje kako radi intervjue, Wescher kaže kako se u početku neminovno suočava sa blokadom, osjeća se beznadežno i ništa živo ne razumije. No to je samo prva faza, dodaje. Ovaj me opis podsjetio na moj odnos sa ovim što se trenutno dešava u BiH.

Weschler nastavlja i kaže kako mu je najbolji savjet za ovo dao pomorski biolog i prijatelj sa fakulteta. Kada se boriš sa velikom i amorfnom temom, to je kao kad šetaš plažom i naiđeš na leš morža pa se zapitaš od čega li je stradao. E sada, šanse da se ovo nekome desi su male, posebno ako mora nema ni na mapi.

Ipak, možeš da uradiš dvije stvari, savjet je Weschlerovog prijatelja. Možeš uzeti komad drveta i početi da čačkaš stradalu životinju, no samo ćeš je džaba raskopati. A možeš uzeti komad drveta i kamen te početi da ga oštriš. Trebaće ti sati, možda i čitavo popodne za to, no na kraju ćeš imati oštricu. Tu oštricu potom možeš da iskoristiš za autopsiju i da u pet minuta shvatiš šta se zapravo desilo.

Pouka ove priče jeste da, piše Weschler, kada se suočavaš sa velikom i amorfnom temom, nemoj postavljati velika i amorfna pitanja. 95 posto vremena treba posvetiti brušenju pitanja.

Situacija u BiH jeste kompleksna i masa problema je, istina, tako amorfna da se ne zna odakle početi. No suočavanje sa problemom, bez posrednika, može biti dobar početak.

* Ponedjeljak 17. februar

Ako sam mislila da u BiH ima mnogo praznika, mišljenje sam promijenila po dolasku u Ameriku. Čim se zahukta posao i radne sedmice počnu da se nižu, eto nekog federalnog praznika kada ne rade banke i gradski saobraćaj vozi po vikend satnicama. Danas je President's Day, praznik u čast Georga Washingtona.

U Sarajevu definitivno nije praznik, pa tako ni u čitavoj BiH. Moji američki prijatelji mi šalju linkove, bosanski me pitaju kakve su reakcije na situaciju u BiH u ovdašnjim medijima. Odgovor je da su reakcije mlake ili skoro nikakve. Ne samo da imamo lošu sreću sa tajmingom, da tako kažem, jer situacija u Ukrajini se otima kontroli, već je vanjska politika Baracka Obame prilično distancirana, usljed čega su i Bosna i Sirija i Ukrajina kolateralna šteta. Za Bosnu (više) niko nije odgovoran osim samih Bosanaca.

Ponedjeljak je za mene, ipak, radni dan i provodim ga u našem Humphrey uredu na Univerzitetu Maryland gdje me čekaju nezavršeni tekstovi, aplikacije, formulari i mailovi. Kolega iz Zimbabwea mi sa zakašnjenjem daje poklon za rođendan, plavu maramu koju je krio u ormariću.

Cvijeće na ulicama povodom Valentinovog me podsjeća na Dan žena. Momak u vozu pored mene čita bilješke na rumunskom.

* Utorak, 18.februar

Nakon predavanja, vraćam Churchillovu knjigu u McKeldin biblioteku i prisjećam se kako sam je uzela kada sam tek došla na Univerzitet Maryland. Posudba od šest mjeseci mi se tada činila dugo vremena.

Uvečer odlazim u restoran na raskrsnici 16 i U ulice gdje je Fulbright udruženje mladih profesionalaca organiziralo večeru sa Briannom Keilar, specijalnom reporterkom iz Bijele kuce za CNN. Istovremeno, svaka večera ovog tipa podsjeti me neminovno na scenu čajanke u „Alice u zemlji čuda“, čiju sam statuu na prelazu godine konačno vidjela u njujorskom Central parku.

Za Fulbright stolom dvadesetak je ljudi i neformalna atmosfera ubrzo rezultira iskrenim, skoro prijateljskim razgovorom o politici Bijele kuce, o Brianinom putovanju u predsjedničkom avionu Air Force 1, o kandidaturi Hillary Clinton, o tome kako je biti zena u američkim medijima, o našim iskustvima. Dopada mi se jer djeluje zainteresirana, i postavlja direktna pitanja. Šta je najznačajnije što ću iz programa ponijeti kući, pita me. Na večeri srećem američkog stručnjaka koji je radio u Prijedoru. Bosna je magična riječ koja generiše najneočekivanije priče. Isto tako, Bosna je i rašomon, svako ima svoju verziju događaja.

* Srijeda, 19. februar

U Woodrow Wilson centru se nalazim na ručku sa historičarem Johnom Lampeom, autorom koji je u najkrucijalnim balkanskim godinama, od 1987. do 1997., bio na čelu Istočnoevropskih studija pri ovoj instituciji. Lampe je dugo godina bio i šef odsjeka za historiju na Univerzitetu Maryland i autor je nekoliko knjiga o bivšoj Jugoslaviji. Dva i po sata koje sam provela u razgovoru sa njim, na šestom spratu ovog sjajnog istraživačkog centra koji gleda na prelijepi trg Ronald Reagan, smatram najzanimljivijim momentom ove sedmice kojoj nije nedostajalo događaja.

Naslovna stranice njegove knjige „Yugoslavia as history: Twice there was a country“, koja je objavljena 1996, ima jugoslavensku zastavu. Kada sam tek došla u ovaj Humphrey ured na Odsjeku za medije i novinarstvo, u jednoj od ladica sam pronašla gomilu svjetskih zastava. Njih deset sada – koliko nas je trenutno u Humphrey programu - stoje na vrhu našeg ormara, među njima je i bosanska, naravno. No, među nacionalnim obilježjima svih mogućih zemalja, pronašla sam i zastavu bivše Jugoslavije. Iz nekog razloga sam je zadržala, moguće zbog uvjerenja da mi pripada taj mali dio istorije.

* Četvrtak, 20. februar

Dan mi počinje diskusijom o knjizi kanadskog diplomate i pravnika koji je radio u Bosni i Herzegovini u Centru za transatlantske odnose. Osim što trčim na sve strane Washingtona na razne panele i diskusije iz međunarodnih odnosa, trudim se da ne propustim nijedan koji se tiče naše regije. Nakon panela u Dupont circleu razgovaram sa prijateljima Bosancima koji rade u Washingtonu. čini se da svi još uvijek imamo izvjesna očekivanja od strane intervencije, bilo da ona dolazi u obliku akademske studije ili javne diskusije.

Bosna je magična riječ koja generiše najneočekivanije priče. Isto tako, Bosna je i rašomon, svako ima svoju verziju događaja.
Konobar diskretno čeka dok naručujemo i Reuf Bajrović mu kaže, „Mi smo Bosanci i sada govorimo na bosanskom, i ljudi nas nekad pitaju, odakle ste to? Iz Bostona?!“ U mom slučaju nekad misle da sam iz Brazila, da pričam ruski, da sam Njemica. Koliko god mi engleski bio blizak i mada je nekad lakše izražavati emocije na engleskom, sto sam spoznala tokom kursa za grupnu psihoterapiju koji sam završila prošle godine na Kliničkom centru u Sarajevu, na bosanskom je nekako lakše smijati se. Početkom marta idem na seminar u Boston, radujem se da vidim Cambridge i MIT.

Predvečer se nalazim sa prijateljicom koja radi u State Departmentu i odlazimo zajedno na diskusiju o nuklearnoj politici na Eliot School of International Affairs, na prestižnom Univerzitetu George Washington.

* Petak, 21. februar

Petak je rezervisan za Humphrey seminare na Univerzitetu Maryland. Svaki put imamo drugu temu ili sagovornika, ali i različita putovanja, od posjeta redakciji „Washington Posta“ do odlazaka u zajednicu Amiša u Pensilvaniji. U redakciji The Posta sam bila 1.novembra, taj je dan padala velika kiša. Obilazak, prisustvovanje kolegiju – sve je mnogo normalnije nego što bi se očekivalo. Posvećenost, bilo poslu ili osobi, uopšte nije spektakularna i tako to treba da bude.

Baltimore je bio vrlo zanimljivo iskustvo, na istom uglu stoje kuća u kojoj je živio Edgar Allan Poe i blok niskih zgrada gdje se snimala serija „Žica“. Sredinom marta nas čeka New York i Ujedinjene nacije te Bloomberg i The New York Times.

Univerzitet Maryland se ponosi i time što je njegov student bio i tvorac Muppet showa Jim Henson. U blizini zgrade studentske unije nalazi se bronzani kip Hensona koji razgovara sa žapcem Kermitom što sjedi na rubu kamene klupe. Muppet Show sam gledala kao dijete. Danas se pitam do kada ćemo biti krpene lutke istorije i njenih hirova te konačno preuzeti kontrolu nad situacijom?
XS
SM
MD
LG