Dostupni linkovi

logo-print

Ajla Terzić: Chocolate City Blues


Ajla Terzić

Ajla Terzić

Piše: Ajla Terzić

"Ako u ovom gradu ubiješ bijelca, završićeš na naslovnoj stranici Washington Posta, naročito ako je u pitanju cura ili dijete," kaže jedan od likova iz romana Georga Pelecanosa “Udio.”

Pelecanos je ujedno i scenarista hvaljene serije Žica (The Wire), čija je radnja smještena u Baltimoreu gdje na istom uglu stoje kuća-muzej Edgara Allana Poea i set za pomenutu seriju.

Fudbalski klub se naziva Gavrani (njihov naziv potiče od poznate pjesme E.A. Poea), tu je i hvaljeni klinički kompleks Johns Hopkins koji u auli ima klasicistički kip Isusa od tri metra.

Gradska luka ima kapacitet da bude prelijepa, no sada plaši svojim beznađem, a samo nekoliko blokova od olovno sivih zgrada administrativnog centra nalazi se takozvani „public housing“, stambene zgrade sa lošom ventilacijom i još gorom izolacijom.

Neke od ovih potemkinovskih građevina na prozorima imaju naslikane brodove (običaj je navodno krenuo od jednog poljskog imigranta, kakvih je u gradu danas značajan broj), s time da se iza ugla okupljaju najamni radnici Latinoamerikanci koji čekaju da ih neko pokupi za oko 10 dolara po satu.

Baltimore od Washingtona dijeli manje od dva sata vožnje kada su saobraćajni uslovi pristojni. Konačno, može se reći da sam Baltimore, zapravo, liči jedan od poznatih slatkiša iz ovog grada: njegove su ulice tvrde i surove po želudac kao “baltimore cake” i dovoljan je jedan griz da se zasitiš.

Stopa kriminala čini da je, kako mi je rekao jedan od urednika dnevnih novina The Baltimore Sun, serija Žica prilično istinita. Uostalom, sam tvorac serije David Simon, i bivši izvještač za The Sun, uveliko se u zapletu oslanjao na iskustvo svog kolege Eda Burnsa, bivšeg detektiva na odjelu za ubistva.

U obližnjem zatvoru maksimalne sigurnosti u Jessupu koji sam posjetila prije nekoliko sedmica rečeno je da su zatvorenici uglavnom Afro-americkog i Latino-američkog porijekla, sto ovu kaznenu instituciju čini strateski dobro pozicioniranom.

U italijansko-američkoj galeriji u Chinatownu nedavno sam upoznala 25-godišnjeg Lorenza koji je jedan od koordinatora i bivši polaznik programa Life Pieces, organizacije koja kroz svoj umjetnički program pruža podršku mladima koji iz dolaze iz problematičnih sredina.

"U Chocolate Cityju," kaže mi Lorenzo, misleći na D.C., "sve više nas guraju na rubne dijelove grada jer su rente previsoke. Jedina mjesta gdje su naše zajednice vitalne jesu crkve i brijačnice”.

"Korjeni"

Potom ga pitam kako da govorim, odnosno, pišem "Afro-amerikanci" ili "crnci" i kažem da je na istom spratu mog ureda na Univerzitetu Maryland sjedište udruge "National Association of Black Journalists".

Najbolje da pitaš, odgovara mi Lorenzo i dodaje da je i njemu samom to često zbunjujuće.

Pisci pretjeruju, tako da mi isprva Pelecanosova rečenica o coveru Washington Posta činila pretjeranom no činjenica jeste da je Washington grad krajnosti i stvarnost je ovde nerijetko ironična prema manjinama.

Problem je jedino u tome sto Afro-amerikanci u D.C.-ju nisu manjina. Na stranu američki predsjednik, gradonačelnik Washingtona crnački je demokrata Vincent Gray pa situacija sa aspekta rasne jednakosti opet nije sjajna.

I pored skorašnjih slučajeva kao sto je kažnjavanje Donalda Sterlinga od strane NBA sa 2,5 miliona dolara zbog rasističkog ispada, često od mojih američkih prijatelja i poznanika mogu da čujem tvrdnje kao što je ona Lorenzova.

Rasizam je jedna od najosjetljivijih problematika u Americi i svakako da je zbog realne slike situacije potrebno sagledati margine i sive zone rasne (ne)ravnopravnosti.

Istovremeno, vrlo je neobično da danas, 50 godina nakon istorijskog Marša na Washington koji je čitava zemlja prigodno obilježila prošlog avgusta ispred Lincolnovog spomenika, film kao što je “12 godina ropstva” premijerno prikazan sa strepnjom.

Film Stevea McQueena, baziran je dnevniku roba iz New Yorka govori o tome kako je Solomon Northup prodan u Washingtonu nakon čega je radio na plantaži pamuka u Louisiani 12 godina prije nego su ga oslobodili.

U glavnom gradu Marylanda, Annapolisu, u gradskoj luci stoji spomenik u znak sjećanja na afričkog roba po imenu Kunta Kinte kojeg je njegov potomak Alex Haley ovjekovječio u knjizi Korjeni (Roots). Ovo je jedini spomenik ovoga tipa u Americi i bronzanu statuu Haleya dok djeci čita iz knjige o Kunta Kinti koji je dopremljen u luku 1767. godine.

Ime škole

Djeca koja pohađaju vašingtonsku školu Cardozo nešto su starija od ove koja okružuju Haleya u luci Annapolis i istorija ove škole govori kako o rasnoj segregaciji, tako i o promjenama kroz koje je prošao obrazovni sistem ovog dijela Washingtona.

Pelecanos na jednom mjestu u romanu Udio piše da je škola smještena u 13. ulici nekad smatrana perjanicom javnog obrazovnog sistema, no danas je malo njih koji tako misle.

I nastavlja:

“Mnogi su učenici Cardozo smatrali nekom vrstom zatvora, kao što su to učenici inače skloni da čine gdje god da idu u školu. Zbog svega ovoga, kao i zbog njene impozantne građe, dramatično uglavljene u visoki pozadinski reljef, generacije djece iz D.C.-ja su je jednostavno zvali „The Rock“."

Godine 1950., podsjeća Pelecanos, četiri godine prije slučaja Brown protiv Odbora za obrazovanje, Central je proglašena školom za „obojene“ učenike. Grad je potraživao prostor za crnačke učenike, jer su im škole postale prenatrpane, dok je istovremeno broj učenika u bjelačkim školama počeo da opada.

Ime Central High je promijenjeno u Cardozo High, što je bio naziv manje škole za crnačku djecu smještenu nešto niže niz ulicu. Bijeli učenici su odmah prebačeni drugdje, uglavnom u škole zapadno od parka kao što su Woodrow Wilson.

Nakon slučaja Brown, i pored najboljih namjera i pokušaja desegregacije, Cardozo je ostao crnačka škola. U Central Highu se hvale da je njihov učenik bio J. Edgar Hoover; Cardozo u svojim redovima ističe Marvina Gaya i Maury Willsa.

Za šefa FBI-a, J. Edgara Hoovera često se može čuti da je bio rasista, a njegova netrpeljivost spram M. L. Kinga dobro je poznata. No u Annapolisu stoji još jedan važan spomenik a to je onaj posvećen Marshallu Thurgoodu (1908-1993), prvom Afro-americkom sudiji čiji je najvazniji slučaj upravo bio historijski Brown protiv Odbora za obrazovanje.

Spomenici su nesumnjivo važni, no sto je međutim važnije jeste živa stvarnost te da oni koji nose imena velikog čovjeka Thurgooda i slušaju nastavu u srednjoj školi Cardozo u 13. ulici ne dijele Lorenzovo mišljenje o brijačnicama i crkvama. Konačno, sloboda je vrlo promjenjiva stvar i pitanje je - kao što pjeva Marvin Gaye - kako je zadržati nakon što je osvojimo.
XS
SM
MD
LG