Dostupni linkovi

Agencije pojedu oko milijardu evra godišnje


Ilustrativna fotografija: b92.net
Ilustrativna fotografija: b92.net
Iako su svakodnevne izjave srpskih političara o sopstvenom i liderstvu zemlje koja ih je iznedrila uglavnom zasmejavale čitav region, jednom disciplinom u kojoj su ne samo regionalni nego i evropski šampioni, nisu se mnogo hvalili.

Činjenicom, naime, da u Srbiji ima ni manje ni više nego 170 agencija, fondova, saveta, zavoda, direkcija, uprava i sličnih birokratskih entiteta, što građane i privredu godišnje košta između 820 i 850 miliona evra.

Cilj gomilanja ovih suvišnih tela čije nadležnosti se prepliću – često i petostruko - kako uzajamno, tako i sa opisom posla resornih ministarstava – jeste upošljavanje partijskih poslušnika i skrivanje tragova novca, odnosno, srpski rečeno, pranje para, ocenjuju sagovornici Radija Slobodna Evropa.

„Neka, neka ... Posle izbora će moći da se bave istraživanjem njihove, pomorske nesreće“, prokomentarisao je jedan čitalac vest da je Srbija – zemlja koja ne izlazi na more - osnivala čak i Agenciju za istraživanje pomorskih nesreća.

Drugi je istim povodom predložio da država treba da promeni ime – umesto Republika Srbija treba da se zove Republika Titanik, treći zaključio da je osnivanje Agencije za pomorske nesreće sasvim logično jer je Srbija brod koji tone, a bilo je i onih koji su se opsetili montipajtonovaca i njihovog „ministry of silly walks“ ili „ministarstva za blesave hodove“.

Ilustracija
Ilustracija
Suvišno je reći da je najveći broj vladinih paraagencija koje isisavaju poslednje kapi krvi građana i privrede na umoru, potpuno nepotreban. Uprkos tome što dežurno objašnjenje srpske vlasti da stvaranje tih tela od Srbije zahteva Evropska unija. Da je to ordinarna neistina, potvrđuju podaci o broju takvih agencija u državama-članicama iste te Unije.

Tako, recimo, u Nemačkoj, najvećoj evropskoj zemlji od 80 miliona stanovnika, koja, uzgred, broji upola manje ministarstava nego Srbija, postoji samo šest agencija, u Finskoj ih je 9, Slovačkoj 8, Češkoj 11. Susedna Hrvatska ih ima 47, ali je najavila da će taj broj prepoloviti. Pa, šta će onda toliko agencija Srbiji i kako nije, bar u predizborne populističke svrhe, makar neku od njih ukinula?

Dragoljub Rajić, predsednik Unije poslodavaca Srbije, kaže da vlast ne može da ih ukine upravo zbog izbora.

„Problem je što su tamo upošljeni kadrovi po stranačkoj liniji, a idu izbori, tako da bi njima bilo potrebno dao otvore još sto agencija. To je, međutim, na njihovu žalost, nemoguće jer u budžetu nema dovoljno novca ni za sve ove već postojeće“, navodi Rajić.

Primer beskurpuloznih taksi

Srbija je neslavni evropski rekorder po broju onih koji rade u javnom sektoru. Za razliku od Nemačke, gde je samo 6,7 odsto radne snage zaposleno u javnom sektoru, u Srbiji svaki treći zaposleni radi za državu, a tek svaki 24. stanovnik proizvodi nešto, što je prosek koji imaju Bocvana, Namibija i Burundi, podseća Rajić.

Unija poslodavaca Srbije obratila se Vladi Srbije i svim relevantnim državnim institucijama i zatražila da se više od stotitu agencija osnovanih u poslednjih pet godina ukine i da se više od 820 miliona evra, koliko godišnje ove agencije koštaju preusmere u nešto što bi donelo beneficije privredi.

Dragoljub Rajić, predsednik Unije poslodavaca Srbije: Ovaj novac bi, dakle, daleko korisniji bio privredi, pre svega radi razvoja srednjih i malih preduzeća, koja su u poslednje četiri godine u neprestanoj stagnaciji.
“Da se otvori razvojna banka Srbije. Ovaj novac bi, dakle, daleko korisniji bio privredi, pre svega radi razvoja srednjih i malih preduzeća, koja su u poslednje četiri godine u neprestanoj stagnaciji”, apeluje Rajić.

Šuma nepotrebnih agencija ima u nadležnosti ono što imaju i resorna ministarstva, a često im se i uzajamno, i to višestruko, prepliću nadležnosti. U sektoru ekologije ima, primera radi, čak pet različitih struktura: Agencija za zaštitu životne sredine, Fond za zaštitu životne sredine; Zavod za zaštitu prirode Srbije, Uprava za zaštitu bilja, Uprava za šume, Uprava za vode; Agencija za energetiku, Agencija za energetsku efikasnost; Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza, Agencija za osiguranje i finansiranje izvoza; Zavod za unapređenje obrazovanja i vaspitanja, Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja; Građevinska direkcija Srbije, Direkcija za građevinski inženjering; Javno preduzeće Nuklearni objekti Srbije, Institut Vinča, Agencija za zaštitu od jonizujućih zračenja i nuklearnu sigurnost.

Neke od tih agencija i naplaćuju svoje usluge, a slučaj koji navodi Rajić, govori koliko će ionako jadna privreda dodatno posrnuti pod teretom nenormalno visokih taksi koje će joj neke od njih nametnuti.

“Jedan od najdrastičnijih primera enormno beskurpuloznih taksi državnih agencija je obaveza upisa i podnošenja dokumentacije za registraciju biocidnih proizvoda, u koje spadaju praškovi, detardženti, šamponi, kozmetika i drugi hemijski prozvodi kod Agencije za hemikalije koja po proizvodu košta od 560 000 do neverovatnih milion dinara”, kaže Rajić.

Jedno malo ili srednje preduzeće sa 15 zaposlenih upis 20 ovakvih proizvoda u registar treba da košta skoro 10 miliona dinara, što predstavlja fond zarada u ovom preduzeću za 8 meseci rada.

Rajić podseća da je pre osnivanja ove agencije, cena registrovanja jednog ovakvog proizvoda kod ovlašćenih zavoda i instituta bila između 30 i 50 000 dinara. Treba li dodati da i nakon osnivanja Agencije za hemikalije, pomenuti zavodi i instituti i dalje postoje.

Dereta: Legalizovanje korupcije i partokratije

Broj agencija po kojem je Srbija rekorder u Evropi, a najverovatnije i u svetu, slika je jedne neozbiljne, neodgovorne i bahate vlasti koja je okrenuta isključivo sebi. Ona tako zbrinjava svoje političke kadrove, ali ostvaruje i druge mračne koristi posredstvom tih agencija, ocenjuje za Radio Slobodna Evropa Dragan Dobrašinović iz Koalicije za nadzor javnih finansija.

“Kroz njihovo osnivanje i delovanje praktično se prikrivaju tokovi novca. Naime, umesto da se novac isplaćuje za one namene za koje je budžetom i predviđen, sa računa ministarstava,prebacivanjem novca na račune agencija, fondova, trag novca se gubi i nestaje. Svi oni koji su zaduženi za praćenje tokova novca, a to je pre svih Državna revizorska institucija, gube se u toj magli u kojoj nestaju tokovi novca kao reke ponornice. Negde se pojavljuju ponovo, ali pritom niko ne može da uđe u njihov trag”, ističe Dobrašinović.

Dobrašinović podseća na nedavni slučaj prelivanja novca iz ministarstva na agenciju i kasnije gubljenje kontrole nad tokovima tog novca.

Miljenko Dereta
Miljenko Dereta
“Pored Ministarstva za zaštitu životne sredine i prostorno planiranje postoji i Fond za zaštitu životne sredine, čiji je predsednik Upravnog odbora, zamislite, ministar za zaštitu životne sredine. Interesantno je da se kroz ovaj fond godišnje odlivaju stotine miliona dinara kroz razne donacije, subvencije i na taj način se praktično gubi uvid u tokove novca koji dolazi iz Ministarstva životne sredine. Tako je, recimo, 2008. i 2009. godine Fond za zaštitu životne sredine prebacio na račun firme “Alpina” 1.060 000 evra za početak radova na izgradnji regionalne deponije u Prokuplju. Zanimljiv je podatak da je taj novac stigao do “Alpine”, ali da radovi na deponiji nikada nisu započeti. Još je zanimljivije da niko nikada nije potraživao taj novac nazad, tako da, prema našim saznanjima, pomenuta sredstva nikada nisu bila vraćena u budžet Srbije. Razume se, deo tog novca ta firma bi zadržala na ime penala jer nije ona bila odgovorna što radovi nisu počeli, ali niko nije zatražio da se državi vrati najveći deo tog novca. Mi smo tražili odgovor od Fonda za zaštitu životne sredine, ali odgovor nikada nije stigao. Osim toga, pošto je to javno objavljeno, o tome saznanja ima i javno tužilaštvo, ali ono nikada nije pokrenulo istragu. To je samo jedan od primera za šta služe te agencije, fondovi i slično. To, zapravo, i nisu institucije nego firme koje služe za zadovoljavanje privatnih potreba političkih struktura i pojedinaca iz vladajućih partija, pre svih iz Demokratske stranke”, kaže Dobrašinović.

Upitan da li je upravo naveo primer pranja novca preko pomenutog fonda, Dobrašinović kaže:

“Pa, ako ovo što sam sada naveo nije primer pranja para, ja onda ne znam šta jeste. Ako neko dobije novac na račun, ne izvede radove, pritom država ne potražuje novac nazad, onda se postavlja pitanje šta se desilo s tim novcem; zašto je država, odnosno, zašto su poreski obveznici platili tih milion i šezdeset hiljada evra u konkretnom slučaju. A takvih primera ima mnogo”, navodi Dobrašinović.

Ni Miljenko Dereta, čelnik Građanskih inicijativa, nije daleko od prethodnog sagovornika u zaključku o tome čemu služi sijaset raznih vladinih paraagencija, fondova i zavoda.

“To je legalizovanje korupcije i partokratije jer na taj način vi na državu prebacujete svoj partijski interes. Oni koji su vlasnici pojedinih ministarstava, kako je to kod nas uređeno – partije – naprosto formiraju agencije da bi se na taj način odužili svojim najposlušnijim članovima, s jedne strane, a s druge strane, to je put da kroz naizgled legalan način, tj. u okviru zakona, odvoje sredstva iz budžeta koja onda mogu koristiti, opet u okviru tako napisanih zakona, za neke interese koji sasvim sigurno nisu opšti interesi niti su interesi građana”, kaže Dereta.
XS
SM
MD
LG