Ministar vanjskih poslova Njemačke, Guido Westerwelle, pozvao je na razgovor američkog ambasadora u Berlinu. To je prvi put, u istoriji vrlo dobrih odnosa, da je jedan američki amabasador pozvan u Ministarstvo vanjskih poslova. A još je neobičnija tema: sumnja se, naime, da su američke tajne službe prisluškivale mobilni telefon kancelarke Angele Merkel.
Čudan rasplet odnosa SAD i Njemačke, skoro da se čovjek zapita: jesu li ti potrebni neprijatelji kad imaš ovakve saveznike. Jesu li zaista Amerikanci špijunirali njemačku kancelarku, pitanje je o kojem bruji cijela zemlja.
Predsjednik Barack Obama se kune da to nije tačno, a njemačka kontraobavještajna služba, nakon detaljne inspekcije zaključuje da bi Merkelicin mobilni ipak mogao biti prisluškivan.
Ako se ustanovi da ima vatre tu gdje se pojavio dim, bila bi to jedna od najsramnijih epizoda u koju se doveo američki predsjednik. Bez konkretnih dokaza teško je išta tvrditi, ali onima koji prate politiku dvije su stvari dokaz da nešto ipak bilo jeste.
Prvo: portparol Bijele kuće Jay Carney nije na pitanje novinara odgovarao kako inače zna, glagoljivo i bez papira. Ovoga puta čitao je unaprijed pripremljeni tekst. Dakle, defanzivna reakcija.
Potpuno suprotna nastupu portparola Bundesrata, Steffena Seiberta kojeg se još nije čulo da govori tako oštrim tonom. „Savezna je kancelarka razgovarala s Obamom i jasno mu stavila do znanja da ovakvu praksu, ako se pokaže tačnom, bez ostatka osudjuje i smatra potpuno neprihvatljivom. Medju prijateljima se takve stvari ne rade! To bi bila totalna zloupotreba povjerenja.“
Berlin dakle nastupa ofanzivno, a kancelarka Merkel ne pokazuje da ju je razgovor s Obamom imalo umirio. Naprotiv, njena reakcija u svemu je protest. I s pravom, jer kancelarka zapravo nije dobila uvjerevanje da njen telefon nije bio prisluškivan.
Posluša li se izjava Bijele kuće, Carney govori samo o tome da se telefon ne prisluškuje i da neće biti prisluškivan. Dakle: prezent i futur, o prošlosti ni riječi.
Bude li se zaista utvrdilo da je sumnja činjenica, biće to za američkog predsjednika Baracka Obamu jedna od najsramnijih situacija u koju se doveo. Nije prošlo ni tri dana od kad je razgovarao s francuskim kolegom, kad je s Francoise Hollandom morao razgovarati o tome da su Amerikanci prisluškivali više od 70 miliona telefonskih priključaka u Francuskoj. A već u srijedu zakucao mu je Berlin na vrata.
Čudan rasplet odnosa SAD i Njemačke, skoro da se čovjek zapita: jesu li ti potrebni neprijatelji kad imaš ovakve saveznike. Jesu li zaista Amerikanci špijunirali njemačku kancelarku, pitanje je o kojem bruji cijela zemlja.
Predsjednik Barack Obama se kune da to nije tačno, a njemačka kontraobavještajna služba, nakon detaljne inspekcije zaključuje da bi Merkelicin mobilni ipak mogao biti prisluškivan.
Ako se ustanovi da ima vatre tu gdje se pojavio dim, bila bi to jedna od najsramnijih epizoda u koju se doveo američki predsjednik. Bez konkretnih dokaza teško je išta tvrditi, ali onima koji prate politiku dvije su stvari dokaz da nešto ipak bilo jeste.
Prvo: portparol Bijele kuće Jay Carney nije na pitanje novinara odgovarao kako inače zna, glagoljivo i bez papira. Ovoga puta čitao je unaprijed pripremljeni tekst. Dakle, defanzivna reakcija.
Potpuno suprotna nastupu portparola Bundesrata, Steffena Seiberta kojeg se još nije čulo da govori tako oštrim tonom. „Savezna je kancelarka razgovarala s Obamom i jasno mu stavila do znanja da ovakvu praksu, ako se pokaže tačnom, bez ostatka osudjuje i smatra potpuno neprihvatljivom. Medju prijateljima se takve stvari ne rade! To bi bila totalna zloupotreba povjerenja.“
Berlin dakle nastupa ofanzivno, a kancelarka Merkel ne pokazuje da ju je razgovor s Obamom imalo umirio. Naprotiv, njena reakcija u svemu je protest. I s pravom, jer kancelarka zapravo nije dobila uvjerevanje da njen telefon nije bio prisluškivan.
Posluša li se izjava Bijele kuće, Carney govori samo o tome da se telefon ne prisluškuje i da neće biti prisluškivan. Dakle: prezent i futur, o prošlosti ni riječi.
Bude li se zaista utvrdilo da je sumnja činjenica, biće to za američkog predsjednika Baracka Obamu jedna od najsramnijih situacija u koju se doveo. Nije prošlo ni tri dana od kad je razgovarao s francuskim kolegom, kad je s Francoise Hollandom morao razgovarati o tome da su Amerikanci prisluškivali više od 70 miliona telefonskih priključaka u Francuskoj. A već u srijedu zakucao mu je Berlin na vrata.
