Dostupni linkovi

logo-print

Abaz Arslanagić: U Kataru dokazano da rukomet počiva na golmanu


Abaz Arslanagić na promociji u Pragu

Abaz Arslanagić na promociji u Pragu

Abaz Arslanagić je legendarni rukometni golman, osvajač olimipijskog zlata, evropskih i svjetskih šampionata, i kao igrač i kao trener odnosno selektor.

U organizaciji bosanskohercegovačkog društva "Lastavica" Arslanagić je u petak uveče u Pragu promovisao svoju treću knjigu "Rukometni golman - najavažnija karika uspjeha". Niko pozvaniji da govori o tome od čovjeka koji je za svoje karijere nazivan "gutač sedmeraca", "golman hobotnica" ili "div sa sedam ruku".

U intrevjuu za RSE Abaz Arslanagić je otkrio zašto i dalje tvrdi da se na prostorima bivše Jugoslavije igra najbolji rukomet na svijetu, koje su razlike između njegovih briljantnih generacija i današnjih vrhunskih šampiona, te zašto danas na ovim prostorima nema velikih klubova kao što je to bio njegov "Borac" iz Banjaluke, nekadašnji evropski prvak.

Prvi poziv da se priključi reprezentaciji tadašnje Jugoslavije dobio je baš za odlazak u Prag, za utakmicu sa tadašnjim svjetskim prvacima Čehoslovačkom, i to upravo čuvene 1968. godine.

Abaz Arslanagić je rođen 02.10.1944. godine u Derventi, gdje se i počeo baviti rukometom.

Volio je fudbal, odbojku i košarku, ali je slučaj htio da na kraju postane rukometaš lokalnog kluba Partizan - na nagovor svog učitelja, a kasnije i trenera, Huse Jusufbegovića.

Za jedan od najboljih klubova sa prostora bivše Jugolsavije, "Borac" iz Banjaluke odigrao je 232 utakmice i postigao 18 golova.

Više možete pročitati ovdje.

Arslanagić: Koincidencija je da je to bio moj prvi dolazak dolazak u Prag i prvi poziv za reprezentaciju. Promocija moje knjige u Pragu je povezana sa mojim značajnim životnim rezultatom. Prvi put sam s reprezentacijom Jugoslavije došao u Prag 1968. godine. Bila su dva susreta sa Česima, koji su prije toga bili prvaci svijeta. Bio sam rezerva za tu utakmicu. Niko kao ja nije bio sretan kada sam dobio poziv da putujem s reprezentacijom. Doduše, nisam debitirao u reprezentaciji, ali jesam 1969.

RSE: U Pragu ste povodom promocije knjige "Rukometni golman, najvažnija karika uspjeha". Niko pozvaniji od vas da nam kaže šta je najvažnija karika uspjeha za dobrog, najboljeg golmana, upravo onakvog kakav ste bili vi?


Arslanagić: Mislim da je ovo svjetsko prvenstvo u Kataru najbolje pokazalo kakva je vrijednost golmana u ekipi. Nikada kao do sada golmani nisu krojili svjetski rukometni poredak. Ako analiziramo sve te ekipe i taj redosljed ekipa - Francuska je prvi put toliko bila ovisna o golmanu da je to za nepovjerovati - Thierry Omeyer je čovjek koji je odbranio svjetsko prvenstvo u 38 godini fenomenalno. Veliko je pitanje da li bi Francuzi bili prvaci svijeta da on nije bio tako raspoložen i dobar i pored Karabatića i drugih.

RSE: Ko su vaši favoriti sa Balkana?


Arslanagić: Danijel Šarić, čovjek koji je Katar doveo do druge pozicije, Poljak Slawomir Szmalo. Iza svih tih svjetskih medalja stoje golmani. Ako napravimo analizu rezultata nekadašnje reprezentacije Jugoslavije, od prve medalje 1970. godine, moje malenkosti, u Parizu 1972. godine, u Minhenu, pa "Borca" 1976. u finalu Kupa Evrope. Imamo i prvo mjesto Hrvata u Portugalu. Iza toga stoji Vlado Šola. Olimpijska medalja u Atlanti je zasluga Valtera Matoševića, pa Zlatan Arnautović 1976., najbolji golman svijeta, kada je Jugoslavija bila prvak svijeta. Tu je cijela plejada golmana.

RSE: Posljednje Svjetsko prvenstvo ste pratili kao penzioner, i kako ste rekli, posebno uživali u tome u Kataru. Rekli ste tom prilikom i da se na prostorima bivše Jugoslavije i dalje igra najbolji rukomet na svijetu. Kada to uporedite sa vašim igračkim vremenima, koji su bili ne manje sjajni, ispunjeni medaljama i klupskim i reprezentativnim, kakva je razlika?


Arslanagić: Onda je bila centralizacija kvaliteta, jedna reprezentacija, jedna država. Imali smo kvalitet koji je bio u Jugoslaviji. Do 28. godine niko nije mogao napustiti jugoslovensku ligu, zato je možda bila i najjača liga na svijetu. Ako si otišao vani, mogao si biti i veliki Milan Lazarević, koji je bio najbolji igrač Olimpijade u Minhenu 1972. godine a koji je otišao u Njemačku. Mi smo molili i kumili saveznog kapitena da ga pozove 1974. Nije pozvao ni njega, ni Đoku Lavrnića, koji su nam izuzetno trebali. Mjesto njih su uskočila dva mlada reprezentativca. Zdravko Rađenović je postao veliki svjetski igrač, kao i Mili Pavićević. To je bio kontinuitet, oni relativno stariji su odlazili, a mlađi su uskakali i nadopunjavali. To je bila snaga jugoslovenskog rukometa.

Abaz Arslanagić i novinarka RSE Biljana Jovićević

Abaz Arslanagić i novinarka RSE Biljana Jovićević

Danas je razlika što je kvalitet razjedinjen u šest reprezentacija. I tu ima jedan drugi kvalitet. Francuzi igraju najbolje kao reprezentacija, ali najbolji rukomet se igra na prostorima bivše Jugoslavije. Na Evropskom prvenstvu u Beogradu, od 16 ekipa, bilo je pet iz nekadašnje Jugoslavije. To je bio turnir da tako kažemo "bratstva i jedinstva". Sada, od 24 ekipe na SP u Kataru, četiri su bile sa prostora bivše Jugoslavije. Srbija je objektivno trebala da bude kao peta.

RSE: Kako gledate na rezultat Hrvatske? Katar je bio prilično razočarenje imajući u vidu njihovu snagu !?


Arslanagić: Objektivno, oni su slabo igrali. Igrali su ispod svog nivoa. Prvi najveći problem hrvatskog rukometa je golman. Mirko Alilović je dobar golman, ali je za šesto mjesto, nije za šampiona. Šampione svijeta ili olimpijske pobjednike prati najbolji golman svijeta. Mirko ima atribute vrhunskog golmana. Ima izuzetnu konstituciju, visok je oko dva metra. Evidentno je da se nešto dešava sa njim, mentalno. On zahtijeva jednu psihičku pripremu za to. O tome sam pisao u jednom tekstu za list "Handball" kao osvrt na branjenje. I on sam je potvrdio moju kritiku i rekao da je smatra pozitivnom. Mislim da je to jedini problem, psihička priprema za njega.

Svi su kritikovali Slavka Golužu. Goluža je trener kome se ne može puno zamjeriti. On ima tri svjetske medalje, tri bronze. Evidentno je samo da je ostao dvije godine duže. Trebao je napustiti kormilo poslije Španije.

RSE: Ranije su klubovi, pa i vaš Borac, bili evropski šampioni. Sada se to rjeđe ili uopšte ne dešava. Zašto?


Arslanagić: Nema ulaganja u sport. Važi za sve klupske sportove na prostorima bivše Jugoslavije, pa čak i fudbal. Dok privreda ne stasa, dok države ne počnu normalno disati, jer sve naše države dišu na škrge, uspjeha nema. Sve države su u velikim finansijskim problemima i zato nema novaca za sport.

Evo vam primjera: Veselin Vujović je preporodio Zagreb i za tri mjeseca napravio od njih evropsku i svjetsku ekipu, a četiri ili pet mjeseci ne primaju platu, a da ne pričamo o manjim klubovima. Novac je problem, igrači stasavaju. Čim malo stasa, da se na igraču može zaradi, proda se da bi se živilo. Mnogi se čude jer puno djece ide u Katar. Ali, roditelji puštaju djecu u Katar da bi familija opstala. Eldar Memišević je došao iz "Bosne" sa 16 godina. Jedva smo ga dole ugurali, ali on je napravio karijeru tamo i postao igrač. On je sebi zaradio za život. Sad kupuje stanove ocu i majci. Za nas ostaje problem jer nema novca za klubove i sport, i dok god bude tako, neće biti ni klupskih šampiona, neće biti "Bosne" prvaka Evrope, neće biti "Partizana", "Borca", "Zagreba", "Bjelovara".

RSE: Ali, reprezentacije će nastaviti?


Arslanagić: Reprezentacije mogu dogurati do prvaka jer imaju kvaliteta još uvijek. Igrači se dovedu sa strane. Kod nas se do 28 godina nije moglo ići vani, a sada čim stasa da se može prodati, to se i radi. Oni stasavaju vani. Domagoj Duvnjak je bio najbolji igrač svijeta prošle godine, a tek mu je 27 godina. Hrvatska na njega računa. On je pozitivna ličnost i primjer.

  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998.godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG