Promatrači koji su nadgledali izbore u Gruziji 2003. i Ukrajini 2004. godine, pomogli su tamošnjim oporbenjacima kada su upozoravali na izborne prijevare. Međunarodna zajednica je reagirala i stvari su se mijenjale. No, na parlamentarnim izborima u studenom 2005. godine u Azerbejdžanu ili na prosinačkim predsjedničkim izborima u Kazahstanu sve primjedbe kao da su otišle u vjetar. Nakon kazahstanskih izbora, predstavnik OESS-a Bruce George je upozorio:
„Usprkos nekim poboljšanjima, izbori 4. prosinca nisu zadovoljili standarde ove organizacije, kao ni pravila demokratskih izbora.“
Njegova izjava imala je malog učinka. Reakcija međunarodne zajednice je izostala, a predsjednik Nursultan Nazarbajev ostalo je na vlasti. Aktivisti nevladine organizacije GONG (Građani organizirano nadgledaju izbore), sudjelovali su u promatranju izbora u desetak država, od Ukrajine, Bjelorusije, Izraela, Palestine, Armenije, Gruzije i drugih. Direktorica zagrebačkog GONG-a Suzana Jašić kaže da oni djeluju i u mreži nevladinih organizacija ENEMO, ali i u misijama međunarodnih organizacija kao što je OESS, te ističe značaj promatranja izbora, posebno u autoritarnim režimima:
„Prvo stoga što je u takvim zemljama najčešće zabranjeno promatrati izbore domaćim promatračima. Tako da zapravo međunarodni promatrači imaju pravo prisustvovati uglavnom na biračkim mjestima i na licu mjesta zabilježiti što se događa. S druge strane, također, te misije ne prate samo izborni dan, one uvijek dođu ranije, pa, recimo, prate i cjelokupnu izbornu kampanju i cjelokupni zborni proces, od raspisivanja izbora da zaključenja službenih rezultata. To je jako bitno budući da više-manje takve zemlje vole u svijet slati poruke kako su im izbori transparentni, pošteni, ovakvi ili onakvi, a zapravo međunarodne organizacije i strani promatrači uvijek mogu to ili potvrditi ili opovrgnuti konkretnim činjenicama koje su utemeljene na onom što su promatrači vidjeli.“
Mogu li međunarodni promatrači biti snaga koja nosi promjene? Michael Emerson iz Centra za evropsku politiku u Bruxellesu ističe da promatrači ne mogu neku zemlju navesti na demokratski put, niti transformirati određena društva ili preodgojiti njihove vladare:
„Ne može se očekivati od izbornih promatrača da budu uporište koje bi trebalo pomoći u transformiranju neke autoritarne države. To je samo dio procesa, tamo gdje civilna društva traže i očekuju pomoć i gdje sama društva žele promjenu. No, i predstavnici vlasti moraju pristati na angažman izvana.“
Emerson ističe da su i Ukrajina i Gruzija bile spremne na promjene, no to se ne može reći za Bjelorusiju ili Azerbejdžan. Sličnog je mišljenja i Suzana Jašić:
„Međunarodni promatrači ne mogu mijenjati niti svijet, niti državu. Takve stvari moraju mijenjati ljudi koji tamo žive – političke stranke koje tamo djeluju, domaće nevladine organizacije koje tamo rade, dakle sve ovisi o tome koliko su oni organizirani, koliko oni sami poštuju neke standarde za koje se bore i koliko je u nekoj zemlji situacija zrela za neke promjene. Također bih podsjetila na jednu stvar koja nije vezana za promatranje izbora, a to je da ponekad postoje i kampanje, koje rade ili neke organizacije ili mladi ljudi, a koje pozivaju građane na izbore, na promjene ili na nešto treće i koje mogu biti povezane sa promjenama u nekim zemljama, ali nisu povezane sa promatranjem izbora kao aktivnošću, kao što je to, recimo, bilo u Hrvatskoj 1999. godine. GONG je bio zadužen za promatranje izbora, a s druge strane paralelno je išla kampanja Glasa 99 čiji član GONG nije bio. Tako da je svaka od tih organizacija ili koalicija imala na neki način neki svoj cilj.“
No, ni strani promatrači nemaju jednak i jednako slobodan pristup svim državama u kojima promatraju izbore: Petr Drulak, analitičar u češkom Institutu za međunarodne odnose:
„Ukrajina je u postkomunističkoj preobrazbi otišla dalje nego ostale zemlje i otuda viši stupanj povjerenja prema demokratskim vladama u Ukrajini nego, recimo, u Azerbejdžanu ili Kazahstanu. Uz to, ove dvije zemlje nisu toliko bliske Evropi, zato se i Zapad radije fokusira na Ukrajinu nego na Kazahstan.“
U međuvremenu su u Kremlju postali alergični na aktivnost zapadnih izbornih promatrača u državama koje i dalje smatraju svojom sferom utjecaja. Analitičar Jakub Boratynski upozorava kako Moskva nije zadovoljna smjerom vanjske politike koju vode Ukrajinu i Gruzija nakon svojih obojenih revolucija:
„Međunarodni stav OESS-a važan je u odluci da li će neki pokret dobiti podršku kada su u pitanju oligarhijski sistemi, ali valja voditi računa i o odnosu sa Rusijom.“
Početkom prosinca 2005. godine, ruski šef diplomacije Sergei Lavrov je oštro je napao predstavnike OEES-a koji su nadgledali izbore. Naime, Moskva se boji mogućeg ukrajinskog scenarija u Bjelorusiji ili Turkmenistanu i iz tih je razloga više mjeseci blokirala budžet OEES-a, a pod izlikom da se ova organizacija suviše politizirala.
„Usprkos nekim poboljšanjima, izbori 4. prosinca nisu zadovoljili standarde ove organizacije, kao ni pravila demokratskih izbora.“
Njegova izjava imala je malog učinka. Reakcija međunarodne zajednice je izostala, a predsjednik Nursultan Nazarbajev ostalo je na vlasti. Aktivisti nevladine organizacije GONG (Građani organizirano nadgledaju izbore), sudjelovali su u promatranju izbora u desetak država, od Ukrajine, Bjelorusije, Izraela, Palestine, Armenije, Gruzije i drugih. Direktorica zagrebačkog GONG-a Suzana Jašić kaže da oni djeluju i u mreži nevladinih organizacija ENEMO, ali i u misijama međunarodnih organizacija kao što je OESS, te ističe značaj promatranja izbora, posebno u autoritarnim režimima:
„Prvo stoga što je u takvim zemljama najčešće zabranjeno promatrati izbore domaćim promatračima. Tako da zapravo međunarodni promatrači imaju pravo prisustvovati uglavnom na biračkim mjestima i na licu mjesta zabilježiti što se događa. S druge strane, također, te misije ne prate samo izborni dan, one uvijek dođu ranije, pa, recimo, prate i cjelokupnu izbornu kampanju i cjelokupni zborni proces, od raspisivanja izbora da zaključenja službenih rezultata. To je jako bitno budući da više-manje takve zemlje vole u svijet slati poruke kako su im izbori transparentni, pošteni, ovakvi ili onakvi, a zapravo međunarodne organizacije i strani promatrači uvijek mogu to ili potvrditi ili opovrgnuti konkretnim činjenicama koje su utemeljene na onom što su promatrači vidjeli.“
Mogu li međunarodni promatrači biti snaga koja nosi promjene? Michael Emerson iz Centra za evropsku politiku u Bruxellesu ističe da promatrači ne mogu neku zemlju navesti na demokratski put, niti transformirati određena društva ili preodgojiti njihove vladare:
„Ne može se očekivati od izbornih promatrača da budu uporište koje bi trebalo pomoći u transformiranju neke autoritarne države. To je samo dio procesa, tamo gdje civilna društva traže i očekuju pomoć i gdje sama društva žele promjenu. No, i predstavnici vlasti moraju pristati na angažman izvana.“
Emerson ističe da su i Ukrajina i Gruzija bile spremne na promjene, no to se ne može reći za Bjelorusiju ili Azerbejdžan. Sličnog je mišljenja i Suzana Jašić:
„Međunarodni promatrači ne mogu mijenjati niti svijet, niti državu. Takve stvari moraju mijenjati ljudi koji tamo žive – političke stranke koje tamo djeluju, domaće nevladine organizacije koje tamo rade, dakle sve ovisi o tome koliko su oni organizirani, koliko oni sami poštuju neke standarde za koje se bore i koliko je u nekoj zemlji situacija zrela za neke promjene. Također bih podsjetila na jednu stvar koja nije vezana za promatranje izbora, a to je da ponekad postoje i kampanje, koje rade ili neke organizacije ili mladi ljudi, a koje pozivaju građane na izbore, na promjene ili na nešto treće i koje mogu biti povezane sa promjenama u nekim zemljama, ali nisu povezane sa promatranjem izbora kao aktivnošću, kao što je to, recimo, bilo u Hrvatskoj 1999. godine. GONG je bio zadužen za promatranje izbora, a s druge strane paralelno je išla kampanja Glasa 99 čiji član GONG nije bio. Tako da je svaka od tih organizacija ili koalicija imala na neki način neki svoj cilj.“
No, ni strani promatrači nemaju jednak i jednako slobodan pristup svim državama u kojima promatraju izbore: Petr Drulak, analitičar u češkom Institutu za međunarodne odnose:
„Ukrajina je u postkomunističkoj preobrazbi otišla dalje nego ostale zemlje i otuda viši stupanj povjerenja prema demokratskim vladama u Ukrajini nego, recimo, u Azerbejdžanu ili Kazahstanu. Uz to, ove dvije zemlje nisu toliko bliske Evropi, zato se i Zapad radije fokusira na Ukrajinu nego na Kazahstan.“
U međuvremenu su u Kremlju postali alergični na aktivnost zapadnih izbornih promatrača u državama koje i dalje smatraju svojom sferom utjecaja. Analitičar Jakub Boratynski upozorava kako Moskva nije zadovoljna smjerom vanjske politike koju vode Ukrajinu i Gruzija nakon svojih obojenih revolucija:
„Međunarodni stav OESS-a važan je u odluci da li će neki pokret dobiti podršku kada su u pitanju oligarhijski sistemi, ali valja voditi računa i o odnosu sa Rusijom.“
Početkom prosinca 2005. godine, ruski šef diplomacije Sergei Lavrov je oštro je napao predstavnike OEES-a koji su nadgledali izbore. Naime, Moskva se boji mogućeg ukrajinskog scenarija u Bjelorusiji ili Turkmenistanu i iz tih je razloga više mjeseci blokirala budžet OEES-a, a pod izlikom da se ova organizacija suviše politizirala.
