Dostupni linkovi

logo-print

Kako biti najbolji u Queenslandu?


RSE: Otkuda vam ovo prezime?

O'HRAN: To je misterija koju ni ja nisam prvih šest mjeseci uočio. Kada sam se ovdje upisao u gimnaziju, gospođa, koja me je upisivala, mislila je da sam Irac, valjda zbog onog O na početku, pa me je upisala na ovakav način. Tek kada sam dobio svjedočanstvo na kraju godine, primijetio sam da imam apostrof u prezimenu. Ta ideja mi se svidjela pa sam poslije u svim svojim dokumente promijenio prezime da ima apostrof iza O.

RSE: A otkuda vam dva imena?

O'HRAN: Kada sam se rodio moja mama, tata i moj stariji brat nisu mogli da se dogovore kako ću se zvati. Mama je htjela da se zovem Igor, a tata i brat da se zovem Alen. Kod nas u porodici mama je uvijek imala dva glasa i tako se zovem Alen-Igor. U školi su me svi znali kao Alena, a za prijatelje i u kući bio sam Igor. Kada sam stigao u Australiju neki su mislili da imam brata blizanca. Jedna žena u crkvi me je pitala kako roditelji prave razliku između Alena i Igora.

RSE: Vi ste ove godine dobili nagradu mladi Queenslander godine. To bi bilo nešto kao mladi Bosanac godine?

O'HRAN: Tako je. Queensland je jedna od država u Australiji.

RSE: Za šta se dobija ta nagrada i zašto baš vi?

O'HRAN: Na medaljonu koji sam dobio od premijera na drugoj strani piše – Za istaknuti doprinos državi Queensland. Mislim da je to bila velika mućka između moje mame i mog fakulteta. Profesori sa mog fakulteta su me poznavali godinama, znali su u koje sam aktivnosti bio uključen i šta sam sve radio za vrijeme fakulteta. Meni niko nikada nije rekao ko me je nominovao za tu nagradu. Trenutno ne živim u Brisbenu, već u jednom drugom gradu, koji je 650 kilometara udaljen od njega. Tamo i radim. Kada sam jednom došao kući pitao sam mamu gdje su moja dokumenta i diplome. Mama je rekla da sam ih vjerovatno odnio sa sobom kada sam se selio, a znam da nisam. Sljedeće sedmice sam cijelu kuću pretražio i nisam ih našao. Kada sam se ponovo vratio u Brisben, odjednom su se pojavili na zadnjoj polici u sobi. Zbog toga sam siguran da je mama u to bila uključena. Poslije sam čuo da su me profesori nominovali za tu nagradu. Nije da se hvalim, ali sam bio uključen u mnogobrojne aktivnosti pored fakulteta i aktivnosti na njemu.

RSE: Koje su to sve aktivnosti?

O'HRAN: Moja mama kaže da mogu pričati i ispod vode, ali o sebi ne volim da pričam.

RSE: Bavili ste se volonterskim radom.

O'HRAN: ADRA je jako puno pomagala za vrijeme rata na prostorima bivše Jugoslavije i ADRA je poznata kao humanitarna organizacija koja je pomagala svima. Koliko ja znam, Merhamet te nije htio pogledati ukoliko nisi išao u džamiju, Caritas ukoliko nisi imao krštenicu, a ne znam da li je Dobrotvor uopšte postojao u Sarajevu. ADRA je bila poznata po tome da je bila apolitička. Moja mama je imala par prijatelja koji su išli u adventističku crkvu i oni su uvijek govorili da je to crkva koja voli sve ljude na svijetu. Mi nismo nikad imali neku religioznu opredijeljenost dok smo živjeli u Sarajevu. Majka nas je učila da vjerujemo u Boga, mada je učiteljica u školi to pokušala da pobije. Uvijek smo odgajani u duhu - Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada. Taj i slični principi postoje u Bibliji, ali su oni opšti ljudski principi. Moja mama se zaklela Bogu da ako izađe iz Sarajeva živa i zdrava, da ćemo naći mjesto gdje ćemo mu se moliti. U Australiji smo počeli da idemo u adventističku crkvu. Opredijelili smo se da postanemo adventisti. Vjera je nešto lično, a što se mene tiče, vjera je veza između Boga i čovjeka. Religija je pripadnost grupi ljudi koja ima slična ili ista vjerovanja. Mi još uvijek imamo najbolje prijatelje Muslimane. Naši kumovi su katolici. Oni su uvijek slavili Božić i mi smo uvijek išli kod njih. Moja mama je rođena kao pravoslavka, ali nikada u tome nismo odrasli. Moja baka je uvijek išla u crkvu. Ja sam jedan od vođa u crkvi. Ima puno aktivnosti koje crkva radi, od skupljanja para za razne ADRA-ine apele, do raznih akcija pomoći. U gradu postoji jedna soba gdje se beskućnicima svakog petka uveče i subotom u jutro dijeli besplatna hrana. Puno puta tamo odem i dijelim tu hranu sa ostalim ljudima. Njima je potrebna neka duhovna potpora, samo to da s nekim popričaju. Takođe svakog zimskog raspusta, koji je kod nas u junu i julu, sa grupom mladih ljudi, nas četrdesetak, od vlade dobijamo određenu sumu novca za naš fond i idemo u jedan grad koji je 400 kilometara u unutrašnjosti Queensland-a. To je grad usred pustinje. Da se djeca ne bi uvukla u kriminal, svake godine im po dvije sedmice organizujemo čitav program, od kina do nekih igara. Ove godine smo prefarbali čitavu bolnicu.

RSE: Sa 11 godina bili ste prisiljeni napustiti vaš rodni grad, Sarajevo. Bez vaših roditelja, stižete 1992. godine u Poljsku. Zašto baš Poljska?

O'HRAN: Zadnjim avionom dječje ambasade Međaši, koji su vodili djecu za Zagreb, Beograd i Split, odletio sam za Beograd jer je tamo mama imala neke rođake. Tamo sam ostao neko vrijeme dok moj brat nije izašao iz Sarajeva. Brat je otišao kod dede u Austriju. Moji deda i baka su se rastavili godinama prije toga, pa je maćeha, druga dedina žena, svoju djecu tu utrpala prije moga brata. Deda je rekao mom bratu da tu za njega nema mjesta. Pošto je bratov jako dobar drug Zlaja imao ženu Poljakinju, oni su, prije nego što je rat buknuo punom parom, otišli. Zlaja je dao broj telefona mom bratu i rekao mu da ako mu ikada išta zatreba, da ih zovne u Poljsku. Pošto je Poljska bila jedna od država koja nije tražila vize za bivše jugoslovenske pasoše, brat je nazvao Zlaju i pitao ga da li može doći na dvije sedmice da odluči gdje će i šta će. Moj brat je frizer. Tamo je ostao i dobio je posao. Zlaja mu je prevodio četiri mjeseca, dok se Miro nije naučio poljski, dok nije mogao sam da ga priča. Poslije je brat sa par Poljaka došao do mađarsko-jugoslovenske granice i poslao Poljake u Šabac po mene. Krenuo sam sa njima i sreo se sa bratom na granici. Zajedno smo otišli za Poljsku, gdje sam živio sa starijim bratom do polovine 1995. godine, kada nam se mama pridružila.

RSE: Tamo ste išli u školu?

O'HRAN: Da. Tamo sam morao naučiti poljski, koji nije baš toliko lagan. Savladao sam ga dovoljno dobro da sam završio osnovnu školu i krenuo u prvi razred gimnazije.

RSE: Otkud odjednom Australija?

O'HRAN: Mama je tada izašla kroz tunel iz Sarajeva i došla do Zagreba. Jedva je dobila ulaz u Poljsku. Poljska nije primala izbjeglice. Ja sam bio na studentskoj vizi, a moj brat je imao radnu vizu. Mama je dobila na šest mjeseci turističku vizu. U Australiji imam ujaka. Oni su došli ovdje prije 35 godina i ostali konzervirani onakvi kakvi su došli. Nemaju nikakvih ambicija u životu.

RSE: Na osnovu toga ipak dolazite u Australiju?

O'HRAN: Ovdje nam je vlada odmah omogućila socijalnu pomoć. Dobili smo doseljeničku vizu, ali se automatski dobija i stalni boravak. Imate ista prava kao i Australijanci. Poslije dva mjeseca smo dobili i državni stan. Odatle smo krenuli ispočetka.

RSE: To je već 1996. godina. Znate poljski i francuski, koji ste učili u školi. Ponovo se upisujete u školu bez znanja engleskog jezika?

O'HRAN: Tako je. U Brisbenu postoji jedna specijalna škola koju pohađaju oni kojima engleski nije maternji jezik. U toj školi su djeca od 12 do 19 godina koja žele da idu u srednju školu. Sva nastava se obavlja na engleskom jeziku. Sve ono što si već naučio, učiš ponovo ali sada na engleskom. Sve je trebalo ponovo učiti, ali na engleskom. Tri mjeseca sam proveo u toj školi i poslije su mi dozvolili da idem u regularnu srednju školu kao redovan đak.

RSE: Koja je to škola bila?

O'HRAN: Najbolja državna srednja škola. Nju možete pohađati samo ukoliko položite prijemni ispit ili putem stipendije koju dobijte u osmom razredu. Ovdje je osnovna škola od prvog do sedmog razreda, a gimnazija je od osmog do dvanestog.

RSE: Da li je školovanje besplatno?

O'HRAN: Generalno jeste besplatno. Oni traže 400-500 dolara godišnje (oko 200-300 eura) kao doprinos za biblioteku, za korištenje gimnastičke sale i slično. Možete dati i više, ali to je minimalni doprinos. Knjige si kupujete sami. Neke škole, neke knjige, posuđuju. Fakultet nije besplatan. Postoje dvije opcije. Jedna je da ga platite na početku, ili da odgodite plaćanje univerziteta dok ne počnete da dobijate platu. Onda vam preko poreznog sistema odbijaju za školarinu. Kada počnete da primate platu preko 27 hiljada dolara godišnje, tek onda počinju da skidaju jedan dio para prije nego što vam plata legne na račun. Postoje i razni sistemi stipendija.

RSE: Nakon završene srednje škole odlazite na univerzitet.

O'HRAN: Išao sam u srednju tehničku školu, pa sam je poslije nastavio kao višu tehničku školu. Nekoliko škola se udružilo i tako je sedamdesetih godina nastao Quennslend-ski institut tehnologije, a devedesetih je postao Univerzitet, koji sam pohađao.

RSE: U devet godina, od potpunog neznanja engleskoj jezika, stigli ste do najboljeg studenta koga je nagradio rektor 2004. godine za njegov studij. Šta danas radite?

O'HRAN: Trenutno sam pomoćnik jednog od sudija Vrhovnih suda Queensland. Naš Vrhovni sud ima 24 sudije. Oni sebi biraju pomoćnike na godinu ili dvije dana. Pomoćnici mogu biti samo oni studenti kojima je srednja ocjena šest i više. Ovdje je sedmica najveća ocjena. Sljedeće godine sam dobio posao u jednoj od pet najvećih firmi u Australiji i počinjem da radim 13. januara. Završio sam Ekonomski i Pravni fakultet u isto vrijeme. Pošto sam diplomirao Ekonomski fakultet dobio sam posao kao asistent na Ekonomskom fakultetu i predavao sam na katedri ekonomije i finansija. Dvojici profesora sam bio asistent. Pošto sam ove godine upisao magistarski studij iz međunarodnog prava na Sidnejskom univerzitetu, dobio sam poziciju docenta. Sada predajem i na katedri prava, ali i Pravni fakultet želi da predajem kod njih. Po dekretu suda sam upisan i na listu advokata. Prije mjesec dana sam dobio poziciju pripravničkog asistenta pri Međunarodnom tribunalu u Hagu.

RSE: Vama je međunarodno pravo glavni predmet?

O'HRAN: To je nešto što bih volio da radim. Nisam završio pet godina fakulteta da sjedim negdje u firmi i da prebacujem zemljište s jedne osobe na drugu. Fino je to da se zna, ali to mogu raditi neki drugi ljudi. Možda neki misle da sam arogantan kada to kažem, ali ako sam već postigao toliko i dobio razne nagrade, otvaraju mi se vrata da budem na pozicijama na kojim jesam. Zašto ih ne bih prihvatio. Drugi put u životu se takve prilike ne ukazuju.

RSE: Nije to arogancija, već apsolutno legitimna želja.

O'HRAN: Meni je želja da postanem diplomata i da radim za australijsku vladu, za Ministarstvo inostranih poslova i trgovine koje je jedno od elitnih ministarstava u Australiji. Taj posao je nešto što me fascinira. Dok do toga ne dođem, raditi dvije ili tri godine kao pravnik ili advokat nije loše.

RSE: Imate 24 godine, dva fakulteta, puno želja, na dva fakulteta ste asistent. Dali se nekada zabunite kada negdje krenete?

O'HRAN: Mislim da je jedna od jako važnih stvari planirati svoj dan. Ja sam jedna od najspontanijih osoba koje postoje. Moja mama ludi jer promijenim svoj dnevni plan i po 50 puta dnevno. Uvijek je neka frka sa mojom mamom. Moja mama je predivan osoba i sve mi je na svijetu, ali ona ludi zbog mene. Sve imam isplanirano, iako to tako ne izgleda. Mislim da je jako važno u životu imati neki veliki cilj i san. Nije važno koliko smiješno on zvučao bilo kome. Sve je moguće u životu. Ako pokušate taj plan da sprovedete u djelo, morate ga isplanirati u detalje i kroz put do njegovog ostvarenja učiniti uspješnim mnogo malih koraka. Ako se ima plan, malo vjere i ako ne odustanete od njega, sigurno ćete doći na cilj. Mnogo puta ljudi odustaju samo zbog toga što je nešto teško. Mislim da je to jedan od najgorih razloga zbog čeka treba odustati. Ako je nešto teško, treba potražiti pomoć ili pogledati problem s druge strane. Rješenje uvijek postoji.

RSE: Da li ste se tako energičan rodili, ili ste to vremenom stekli?

O'HRAN: Bio sam najnemirnije dijete na svijetu koje je postojalo. Zvali su me - šejtan na kanafi. Imao sam tri godine kada sam operisao krajnike. Prijateljica moje mame je odmah odvela i svoje dvoje blizanaca da operišu krajnike. Mi smo svratili na kafu, na putu od Koševske bolnice, na Điđikovac kod mamine prijateljice. Živjeli smo preko puta robne kuće. Ja sam sa Điđikovca otišao pješke do Koševo bolnice da izvadim blizance. Mama je mislila da sam otišao kući. Kao dijete sam imao običaj da zaustavim taxi koji bi me dovezao kući. Ne mislim da se išta promijenilo ni danas.

RSE: Tu energiju ste dobro usmjerili.

O'HRAN: Da nije bilo mame, ne bih. Moja mama dobro zna šta ja mogu u životu, šta znam.

RSE: I ona je vaš menadžer?

O'HRAN: Ne samo da je menadžer, već je i trener i majka i otac. Moji roditelji su se rastavili. Ona nas je sama odgojila i mi smo joj sve u životu. Nije lako sa djetetom od 15 godina i svojih 52 godine otići na kraj svijeta gdje skoro nemate nikoga, čiji jezik ne znate. Sve smo izgubili upravo u ratu. Nismo mi jedini koji su to uradili, koje je zadesila takva sudbina. Moja mama je jedan od tih heroja. Tako je odgojena i tako je odgojila i nas. Mi smo nezavisni i samostalni. Kao djeca smo od 19:15 do 19:30 morali da se okupamo, operemo zube i da budemo u krevetu. Nismo morali spavati, ali smo morali biti u krevetu. U prvom razredu sam jednom sačekao mamu koja je poslije posla došla kući u 22 sata. Pitala me što nisam u krevetu. Rekao sam joj da nešto ne znam i da mi je učiteljica rekla da treba nju da pitam. Bukvalno me zgrabila, stavila na stolicu i rekla mi: ''Ja sam svoju školu završila i sada radim svoj posao. Ti znaš da je tvoja obaveza škola, a moja posao. Sjećaš se da smo išli kod doktora i psihijatra da dobiješ potvrdu da si psihički i fizički spreman za školu. Možda su oni pogriješili. Kada si u školi, ako nešto ne razumiješ, podigni dva prsta i reci učiteljici da ti još jednom objasni. Ako opet ne razumiješ, ti opet podigni ruku i reci joj da nas ima malo priglupih i da ti opet objasni. Ako ti ona ne pomogne, ima dopunska nastava. A ako ti ni ona ne pomogne, onda si ti, moj sine, mentalno retardirano dijete i ići ćeš u specijalnu školu''. Tada mi je bilo šest godina.

RSE: Od 2001. godine do 2002. ste se vratili u Poljsku da bi ste volonterski učili engleski jezik druge?

O'HRAN: Od malena mi je bila želja da učim nekoga, što kaže moja mama, da nekome solim pamet. Taj učiteljski instinkt je uvijek bio u meni. Dok sam bio u Poljskoj, profesori su mi pomogli. Kada sam se vraćao u Evropu, dva puta, predavao sam engleski u osnovnoj školi u koju sam išao, a poslije toga i u gimnaziji. Ovdje je u jednoj školi bio požar. Neke od knjiga su bile oštećene, a neke su se prodavale od 10 do 20 centi, iako su bile u super stanju. Kupio sam jako puno tih knjiga i poslao manjim kontejnerom te knjige u Poljsku. Dao sam ih kao donaciju školi. Išao sam u državnu školu koja je bila siromašna i nije imala puno. Ono što je imala, to je dijelila. Nikada u bolju školu nisam išao. Tu sam predavao. Htio sam na neki način da se zahvalim profesorima i školi.

RSE: Imate li danas veze sa Sarajevom?

O'HRAN: Nikakve. Sarajevo je grad u kojem sam se rodio. Ostao mi je u predivnom sjećanju. Život ide dalje. Ne bih volio da se vratim, da ga vidim razrušenog, jer bi mi to pokvarilo uspomene.
XS
SM
MD
LG