Dostupni linkovi

logo-print

Zadnji dani Hrelića


''Hrelić je doživljaj star 35 godina. Sada mi je 60 godina. Ovamo dolazim već 30 godina. Obožavam ga. Tu srećemo prijatelje. Ima zgodnih ljudi. Dolaze ljudi koji imaju novaca, ali i oni koji vole doživjeti Hrelić.''

''Ja ništa ne radim. Sviju vas mi je dosta. Ja nemam platu, a vi je imate.''

''Ja sam iz daleka, iz Dalmacije. Ovdje sam samo u prolazu. Bila sam ovdje prije 30 i nešto godina. Čula sam da je ovo možda njegov kraj.''

''Pričaju, ali mislim da ga neće zatvoriti. Od njega masa živi.''

''Kuda ćeš s ovim narodom? Oni od ovoga žive.''

''Malo kupujemo, malo prodajemo, sve za sitno, od tri do pet kuna. Sve je dobro, sve je jeftino.''

''Pet kuna su ove dvije knjige - Tarzanov sin, prvi i drugi dio. To je izdanje iz 30 i neke godine.''

''Ovdje ima svega, od igle do lokomotive.''

''Nekako se preživljava. Imam sina koji je bio tri godine na ratištu. Nigdje ne radi, ništa nema. Mirovina mi je 1200 kuna. Od toga ne mogu platiti ni režije.''

''Ovdje radim već sedam godina. Prije toga sam radio na građevini 11 godina i dobio sam otkaz. Ovako sada preživljavam. Bilo bi šteta da ga ukinu. Svima je dobro došao - i nama prodavačima i ovima koji kupuju.''

''Kapital ruši tradiciju i sve živo. Nitko ne pita za siromašne, nego samo gledaju da što više stave sebi u džep, a drugi neka crkavaju. Ovaj sajam hrani 50 tisuća ljudi.''

''Ljudi ovdje zarade neke novce, pokrivaju svoj budžet. Drugo, druže se, a treće - ovo ispada kao Hrvatska na smeću. Gore je brdo i na njemu vile, a ovdje smo mi. Svako je na svoj način zadovoljan.''

Saznali smo da je naš sugovornik, koji prodaje knjige, završio fakultet i do rata vrlo uspješno radio u jednoj zagrebačkoj firmi, a onda je ostao bez posla i završio na buvljaku, Jakuševcu ili Hreliću, kako ga tko već naziva po imenima okolnih prigradskih sela:

''Nisam znao za Jakuševac do prije 15 godina. Sreo sam ovdje neke kolege koji su bili na nekom određenom nivou u radu, kao i ja. Iz početka smo se sramili i spuštali glavu. Sada, kada se vidimo, ispada da smo svi isti, pa nas nije ni briga, ni sram.''

Tri izvrsno odjevene gospođe još uvijek se nelagodno osjećaju kraj svoje izložene robe, uglavnom vlastitih kućnih predmeta:

''Mi svi smo u mirovini. Pogledaj koliko imam stvari, a nemam novaca. Onda se odričeš nekih stvari da bi imao za kruh. Prodajem 30 godina staru uspomenu za pet kuna, ali mora se. Od tih para pojedem jogurt. To je strašno. Bolje da imam i toliko. Radila sam u komercijali u jednoj velikoj firmi.''

''Bila sam dva i pol mjeseca u totalnoj depresiji kada sam shvatila da sam nakon 32. godine radnog staža, nakon 22. godine podstanarstva, u 45 godini života riješila stambeno pitanje i na kraju izbačena iz firme kao stara radna snaga. Onda dođete u situaciju da ono što ste stekli morate prodavati jer možete jedino plaćati režije. Oni u Saboru imaju 19 tisuća mirovinu. Ja samo tražim da mogu platiti režije i da mogu jesti. Ne trebaju mi ni jahte, ni vile, ni vikendice. Bila sam u totalnoj depresiji, iz kreveta nisam mogla izaći.''

''Kada čovjek padne u depresiju, onda je sve gotovo. Onda niste dobri ni familiji, ni sebi, ni društvu. Hrelić nas vraća u život. Ovdje nađete po sto istomišljenika i lijepo vam je na kraju. Družite se s prijateljima, smijemo se nestašlucima kupaca i oni nama. Prođe vrijeme i svi manje-više mislimo da smo zadovoljni.''
XS
SM
MD
LG