Dostupni linkovi

logo-print

Jedina važna želja za novu 2006. godinu


U ekonomiji, vlast se diči neimarskim poduhvatima - poput tunela Sozine ili podgoričkog mosta Milenijum. Inflacija je svedena na dva odsto, zaposlenost je porasla i, statistički gledano, ovo je bila godina bolja nego mnoge ranije. U realnom životu, međutim, od statistike nema mnogo vajde: većina građana i dalje jedva krpi kraj sa krajem, živjeći samo da bi preživjelo i gledajući kako nastaje nova klasa bogatih, moćnih i bezobzirnih.

U tu priču uklopili su se i Rusi koji su - kupujući podgorički Kombinat aluminijuma - ostvarili kontrolu nad polovinom crnogorske privrede. Prva suočavanja radnika sa novim gazdama iz Moskve bila su bolna: vlasnik Deripaska ponaša se poput vlasnika derikože - nema povišica, nema regresa za godišnji odmor, nema ni odmora. Crnogorci su vazda čežnjivo gledali u pravcu Rusije, sada kada su dočekali Ruse nekako su u čudu: u poređenju sa ovim ruskim tajkunima, zapadni biznismeni liče na humanitarne radnike.

Ipak, u godini koja za nama, najveće promjene dogodile su se u politici: sada je makar izvjesno da će crnogorskog referenduma biti.

To jeste ključna novost, ali i bez referenduma, crnogorska politička scena već izgleda drugačije: 2005. godina će se pamtiti kao vrijeme raspada opozicionog bloka koji se zalaže za zajedničku državu.

Kada je u martu, u Miločeru, formiran Pokret za zajedničku državu, to nije značilo okupljanje opozicije već crtanje puta prema konačnom razlazu. Ne samo što je iz Bulatovićevog SNP-a ekspresno odstranjen kleronaconalni potpredsjednik Zoran Žižić, već je Socijalistička narodna partija, po prvi put, pokušala da se veže za Crnu Goru.

Tako se crnogorska opozicija - koja je godinama pričala o ujedinjenju na fonu zajedničke države - rastala upravo na državnom pitanju. Porazi na lokalnim izborima bili su pojavni oblik tog unutrašnjeg raskola.

Bulatovićeva Socijalistička narodna partija postala je glavna opoziciona stranka kojoj nacija nije sav djelokrug djelovanja i koja ne želi nestanak crnogorske države. Na drugom polu, Mandićeva Srspka narodna stranka ostala je predvodnica radikalnog srpstva koje u propasti projekta samostalne Crne Gore vide šansu za svoj opstanak.

No, vrijeme koje dolazi biće istorijski test i za crnogorsku vladajuću koaliciju. Đukanović je vješto izbjegao zamke koje su mu postavljali Beograd i Brisel i nekako je uspio da crnogorski brod, nakon Beogradskog sporazuma, usmjeri u pravcu referenduma.

Ali tek sada treba da se suoči sa najvećim izazovom: umjesto slavodibitne euforije DPS i SDP moraju pokazati da imaju snagu i mudrost državotvornih partija. Drugim riječima: vlast mora napraviti ambijent u kojem nema poraženih, u kojem se, nakon samostalnosti, jedan dio Crne Gore neće osjećati poniženim i bez budućnosti.

Zato bi, za početak, valjalo bi vidjeti na okupu sve suverenističke partije. To se u Crnoj Gori nikada nije dogodilo i sada bi trebalo ispravljati stare greške - ruka pomirenja između depeesovca Đukanovića i liberala Živkovića bio simbolična najava novog vremena. Ukoliko suverenističke partije žele da pokažu da su sposobne da grade drugačiju i bolju Crnu Goriu, moraju početi od ispravljanja sopstvenih grešaka. Dug put nutarcrnogorskog pomirenja počinje upravo tim prvim korakom. Jer, treba normalno živjeti i poslije referenduma - to je i jedina važna želja za novu 2006. godinu.
XS
SM
MD
LG