Dostupni linkovi

Domaća pravosuđa pred ispitom


Nedavnu presudu suda za ratne zločine u Beogradu u slučaju „Ovčara“, prema kojoj je deo optuženih dobio maksimalne kazne zatvora od 20 godina, mnogi su ocenili kao pravičnu i istovremeno kao znak visoke profesionalnosti sudija. I dok jedni smatraju da je ovaj proces pokazao da je pravosuđe u Srbiji u stanju da odoli političkim pritiscima, oprezniji ističu da se u slučaju „Ovčara“ radilo o manje važnim ličnostima i da će pravi test biti proces pripadnicima „Škorpiona“, tokom kojeg bi moglo da se otkrije i mnogo širi krug umešanih u ratni zločin, vodeći i do visokih zvaničnika vlasti. Slobodan Kostić:

Trebala je da prođe čitava jedna decenija nakon što su okončani ratovi u kojima se raspala bivša Jugoslavija da bi u Srbiji počela suđenja za ratne zločine.

Tek nakon što je pred Većem za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu završeno suđenje za zlodela koja su počinjena na Ovčari i započeo proces pripadnicima „Škorpiona“ koji su streljali šestoricu zarobljenih Bošnjaka u Godinjskim barama, postalo je očigledno da je pravosuđe u Srbiji zaista prihvatilo deo tereta suočavanja sa nedavnom prošlošću.

Bez obzira što su i pre nego što je Tužilaštvo za ratne zločine osnovano 1. jula 2003. godine, postojali institucionalni i zakonski uslovi za suđenje onima koji su počinili ratne zločine, sudija Veća za ratne zločine Vesko Krstajić tvrdi da za to nije bilo političke spremnosti:

„Nesporno je da su ratni zločini na ovim prostorima vršeni. I ranije smo imali uslove da procesuiramo ratne zločine. Zašto to nismo radili, to nije stvar pravosuđa, to je, ipak, stvar neke političke volje. Jednostavno, bilo je potrebno da vreme sazri. Mislim da je sada sazrelo da možemo da se uhvatimo u koštac sa ovim problemom.“

Ministar pravde Republike Srbije Zoran Stojković smatra da je aktuelna vlast u ovom trenutku obezbedila sve zakonske pretpostavke za krajnje delikatne procese kakvi su suđenja za počinjenje ratne zločine:

„Ova vlada tvrdi da je najbolje suočavanje sa prošlošću da mi sudimo tamo gde postoji sumnja da su izvršeni ratni zločini. U tom smislu mi smo preduzeli sve kako bi izmenili zakone i dali mogućnost da se sudi u ovoj zemlji i postupci se odvijaju. U svim dosadašnjim postupcima, koliko ja vidim, nema nekih primedbi da teku mimo one normalne, uhodane zakonske procedure.“

Neke opozicione partije u Srbiji, a pre svega Srpska radikalna stranka, nisu, međutim, zadovoljne načinom na koji teku suđenja za ratne zločine. Aleksandar Vučić, generalni sekretar SRS-a:

„Ono što je uvek dobro, to je da se ratni zločinci gone i da ratni zločin, kao jedno od najtežih krivičnih dela, ne sme i ne može da bude nekažnjen. Ono što mogu da budu primedbe, to je da je očigledno da imamo neku vaninstitucionalnu i vanzakonsku i vanpravnu kontrolu samog procesa i optuženja za ratne zločine i gonjenja ratnih zločinaca. Vole bih samo da se to vrati u institucije sistema, a onda, naravno, neka se ratni zločinci gone i neka budu propisno kažnjeni u skladu sa našim pravnim poretkom.“

Najveći izazov do sada je bez sumnje predstavljalo suđenje za zločin na Ovčari, gde je ubijeno više od 200 hrvatskih zarobljenika. Tom prilikom, osmorica optuženih dobili su maksimalne kazne od 20 godina zatvora, što za advokata oštećenih Dragoljuba Todorovića predstavlja zadovoljenje pravde:

„Mislim da je ovo Veće za ratne zločine vrlo kompetentno, da su to izvanredne sudije, da su tehnički uslovi odlični, da je zakon prilagođen, svedoci zaštićeni i tako dalje.“

Osim zaštićenih svedoka, status svedoka-saradnika, to jest osoba koje su oslobođene optužbi da bi pružale sudu neophodne dokaze o počinjenim zlodelima, omogućio je da suđenje za Ovčaru dobije odgovarajući ishod. No advokat jednog od optuženih Milan Zaklan smatra da se na ovaj način neki samo amnestiraju od odgovornosti:

„Prvi put se u ovom postupku pojavljuje institucija svedoka-saradnika i to je najveći problem. Ja nemam ništa protiv svedoka-saradnika, ali pitanje je ko može biti svedok-saradnik. To su bili najveći zločinci na Ovčari i oni su dobili milost.“

To su samo neki od izazova sa kojima će se i ubuduće suočavati Veće za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu. Mnogo veća iskušenja stvara opasnost od različitih pritisaka, bilo da je reč o političkim krugovima ili raznim moćnim grupacijama u vojsci ili obaveštajnim službama. Kako se sa tim nosio Vesko Krstajić, predsedavajući sudija u slučaju „Ovčara“:

„Ja zaista nisam registrovao nijedan vid pritiska. Apsolutno nikakvog pritiska nije bilo od strane izvršne vlasti. Možda je bilo određenog pritiska nekog javnog mnenja. Verujte mi da smo mi tu imali samo pritisak sopstvene savesti.“

Da li generalni sekretar Srpske radikalne stranke Aleksandar Vučić veruje da je sudstvo u ovim slučajevima sasvim smaostalno:

„Ja mislim da Tužilaštvo za ratne zločine ne radi dovoljno autonomno, već da radi pod velikim pritiskom. Čini mi se kao da su i pojedine presude unapred određene.“

Nema nikakve sumnje da će sudijama koji vode suđena za ratne zločine još dugo u Srbiji biti potrebna odvažnost da urade ono što im nalaže savest. Vesko Krstajić:

„Sudija inače po svojoj definiciji mora da bude čovek od nekog vrlo visokog ličnog integriteta, pa i čovek neke jako visoke lične hrabrosti. U ovim slučajevima se podrazumeva da ljudi koji u njima postupaju imaju neophodnu dozu lične hrabrosti za suočavanje sa takvim predmetima.“

Ta vrsta hrabrosti potrebna je pre svega zato što u društvo u Srbiji još uvek ne uspeva do kraja da prihvati činjenicu da su na prostoru bivše Jugoslavije počinjeni brojni zločini i u ime navodnog patriotizma i zaštite nacionalnih interesa. ministar pravde Zoran Stojković primećuje da se neraspoloženja javnosti prema suđenjima za ratne zločine ipak smanjuje:

„Problem je bi u tome što se kod nas uvek išlo iz krajnosti u krajnost. S jedne strane ste imali priču da je za sve kriva međunarodna zajednica, a da smo mi potpuno nevini. S druge strane je išla tvrdnja da su Srbi uzročnici svega. Tek sada kada se uspostavlja jedna normalna ravnoteža, više nema spora da u ovim krvavim ratovima koji su vođeni na prostorima Balkana ima i veliki broj individualnih zločina. Narod je sada spreman daleko objektivnije da sagleda te stvari i siguran sam da u ovom narodu više nema nijednog čoveka koji bi mogao da opravda bilo koji individualni zločin koji je počinjen.“

Bez obzira što polako nestaje onaj prvobitni animozitet koji je pratila sama ideja da se u Srbiji sudi za ratne zločine, još uvek se nije izgubila bojazan da bi ishodi tih suđenja mogli biti upotrebljeni u procesima koje pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu vodi Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore za agresiju. Da li brojne presude protiv državljana Srbije i Crne Gore za ratne zločine mogu podržati optužbe da je Srbija zapravo izvršila agresiju na susedne zemlje, što bi dovelo do plaćanja ogromne materijalne štete, upitali smo sudiju Veća za ratne zločine Veska Krstajića:

„Mi procesuiramo praktično samo neposredne izvršioce. Neposredni izvršioci zločina su najobičniji izvršioci krivičnih dela – ubistava, teških telesnih povreda i tako dalje, dakle izvršioci onih krivičnih dela koja mi inače radimo u redovnim procedurama. Mi ne sudimo, dakle, višim nivoima komandne odgovornosti. Za to je nadležan Haški tribunal. Dakle, kad to stavimo u to ravan neposrednih izvršilaca, onda se tu, naravno, ne može postavljati pitanje šta bi to prouzrokovalo vezano za neke procese i postupke koji su negde tamo pokrenuti. Mislim na tužbe Bosne i Hercegovine ili Hrvatske prema Srbiji i Crnoj Gori. Mi imamo pred sobom jedan konkretan događaj ratnog zločina, ubistvo civila, ratnih zarobljenika i tako dalje, i te stvari se završavaju na tome.“

Proces u slučaju Ovčara treba posmatrati i smislu razdvajanja individualne od kolektivne odgovornosti naroda, kaže za Radio Slobodna Evropa Edgar Čen iz Koalicije za internacionalnu pravdu sa sedištem u Njujorku. On je u više navrata pratio procese u Hagu i Beogradu:

„U slučaju ,Ovčara‘, gde je deo optuženih dobio maksimalnu kaznu, radilo se, pre svega, o procesu baziranom na neoborivim dokazima. Žrtve sa hrvatske strane mogle su da neposredno prate suđenje, bilo je dosta svedoka i na osnovu onoga što sam čuo od mnogo aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava, sudije zaslužuju najviše ocene zbog profesionalnog i fer odnosa. Takođe, mediji iz Srbije i Hrvatske pomno su pratili ovaj proces. To je veoma bitno, jer se radi o dve vrste javnosti. Jednu čine žrtve, koje su zainteresovane da li je proces objektivan i da li će pravda biti zadovoljena, kao i javnost u Hrvatskoj u celini. S druge strane je javnost u Srbiji koja sada saznaje, ne samo koji su sve zločine počinili ljudi u uniformama ,Škorpiona‘, MUP-a, Vojske Jugoslavije, već i šta je sve urađeno u ime srpskog naroda u celini.“

Bogdan Ivanišević, istraživač u Human Rights Watcha, kaže za Radio Slobodna Evropa da dosadašnji procesi u Srbiji ne ukazuju na pojedinačnu hrabrost sudija, niti pak na dobro uhodani pravosudni mehanizam:

„Mislim da se radi o nečem trećem. Tužilaštvo i sudovi rade relativno slobodno od pritisaka, ali, opet, to što oni rade je nedovoljno, s obzirom na broj počinjenih zločina na Kosovu, u Bosni i u Hrvatskoj i s obzirom na broj verovatnih počinilaca koji žive na području Srbije. Kad bi, dakle, sistem funkcionisao kako treba, onda bi i broj tih suđenja bio veći. Jedno je kompletirano i nekoliko suđenja je sada u toku (mislim tri u ovom trenutku), što je malo za tri godine postojanja ovog Specijalnog veća za ratne zločine i Specijalnog tužilaštva za ratne zločine. Dakle, radi se nešto, odnosno radi se u toj meri da mogu da se začepe usta onim potencijalnim kritičarima koji bi govorili da se po pitanju procesuiranja ratnih zločina ne radi ništa.“

Ivanišević smatra da ne postoji, možda, direktni politički pritisci na pravosuđe, ali društvena klima nije povoljna za rad sudova:

„Na primer onih koji rade u Tužilaštvu na istragama ratnih zločina je malo. Mislim da postoji jedan tužilac, eventualno dva, u jednom timu za svaku bivšu jugoslovensku republiku u kojoj su počinjeni zločini. Osim tog aspekta postoji svakako i ono na šta ste vi ukazali u pitanju, da je i pristupnost informacijama, odnosno mogućnost da Tužilaštvo dolazi do informacija ograničena, s obzirom da se mnogo krucijalno važnih informacija vezanih za ratne zločine, pretpostavljam, nalazi u policiji, vojsci, a te institucije nisu mnogo reformisane u odnosu na period pre nekoliko godina i nisu voljne da sarađuju sa Tužilaštvom.“

Šta predstavlja veću opasnost po pravičnost procesa. Predrasude javnosti, inercija ili moćne bezbednosne i druge službe koje još uvek imaju veliki uticaj iz senke, pitali smo Edgara Čena iz njujorške Koalicije za međunarodnu pravdu:

„Obe grupacije idu jedna uz drugu, zapravo jedna drugu podstrekavaju. S jedne strane, još uvek postoji veoma snažan bezbednosni aparat nedemontiran iz Miloševićevog vremena. S druge, stavovi onog dela javnosti koja više gleda na haške begunce kao na nacionalne heroje, a manje je okrenuta reformama i približavanju Evropi, takođe je prepreka za brže procesuiranje ratnih zločina.“

Da li je takav stav javnost i dalje veoma snažan ili zapravo služi kao izgovor aktuelnim vlastima da Zapadu objasne zašto nisu izručeni svi haški begunci? Da li vlasti čak i potajno i dalje podgrevaju takvo raspoloženje javnosti da bi se posle zaklonili iza nje i rekli – mi bismo sarađivali odlučnije, ali moramo da vodimo računa o raspoloženju javnog mnjenja?

„U pitanju je kriza političkog vodstva. Sigurno je da deo građana i dalje smatra da je proces optuženima za ratne zločine istovremeno i suđenje celom narodu, međutim tu bi do izražaja trebalo da dođe odgovorno političko rukovodstvo koje bi procesuiranje ratnih zločina odredilo kao prioritet, objašnjavajući narodu da je to važno ne samo u praktičnom smislu, već i da jedno društvo ne može biti stabilno i demokratsko bez ostvarivanja pravde. To je mnogo efikasniji pristup, a ne da se građanima samo kaže da je to nužno zbog određenih ekonomskih pogodnosti, bez jasne i iskrene spremnosti da se sarađuje sa Haškim tribunalom. Rezultati takvog neodlučnog pristupa su veoma vidljivi. Srbija je blokirana na putu ka međunarodnim integracijama.“

U sudu Bosne i Hercegovine za ratne zločine trentuno se procesuira šest slučajeva, od toga su dva prebačena iz Haškog tribunala. Ove sedmice sud je potvrdio i prvu optužnicu za genocid protiv 11 lica osumnjičenih za učešće u ubistvu vise od hiljadu Bošnjaka u Srebrenici. Postoji još 10 hiljada predmeta koje bi trebalo istražiti. Kao i u slučaju Srbije, postavlja se pitanje u kojoj meri će sudstvo biti suočeno sa opstrukcijom pa i pritiscima što javnosti, što političara u zavisnosti kojoj naciji pripada optuženik. Žana Kovačević:

U toku naredne godine očekuju se novi slučajevi i državni sud je spreman nepristrano provesti sva suđenja, tvrdi predsjednik Suda BiH Medžida Kreso:

„Znam kako su sudije Suda BiH prišle ovim predmetima koji su u toku. Nema nikakvih naznaka da bi mogli govoriti o pristranosti sudija u ovim predmetima. Mislim da je jako rano davati bilo kakve analize u predmetima vezanim za ratne zločine kad nemamo još nijednu presudu, ni pravosnažnu, ni nepravosnažnu. Ja zaista nemam razloga sumnjati u moje kolege. Oni su zaista profesionalni, odgovorni i stručni.“

Sud BiH je imao dobar početak u procesuiranju počinilaca ratnog zločina, ali pravosudni sistem u čitavoj zemlji još uvijek nije u potpunosti oslobođen političkog uticaja, kaže zamjenik predsjednika Federacije BiH Šahbaz Džihanović:

„U najvećem broju slučajeva i sudije i tužioci, ja sam uvjeren, visoko su profesionalni i moralni ljudi, ali njihovu poziciju, u nekim konkretnim slučajevima, otežavaju aktuelne politike i politiziranje onoga što sudije i tužioci rade.“

Džihanović, međutim, dodaje da je optimista i da će uz podršku i pomoć međunarodne zajednice, ali i domaće javnosti, sudstvo Bosne i Hercegovine moći ponijeti ovaj veliki teret i nepristrano suditi optuženima za ratne zločine:

„Prvenstveno treba dograditi legislativu koja se odnosi na organizaciju i materijalni položaj i sudija i sveg osoblja koje radi u sudovima i tužilaštvima. Treba odvojiti značajnija materijalna sredstva da se sudovi i tužilaštva tehnički i organizaciono opreme. I četvrto, mislim da bi trebalo osigurati da se u rad sudova i tužilaštava niko ne miješa, pogotovo ne aktuelna politika.“

Poslanik Narodne skupštine Republike Srpske i advokat Krstan Simić smatra da se procesi ratnog zločina moraju voditi tamo gdje je zločin počinjen, te da državni sud ne bi trebao imati prioritet:

„Ja smatram da se mora dati ogromna podrška okružnim sudovima, odnosno kantonalnim sudovima, da se oni suoče s ovim problemom i da će to biti, budite sigurni, obzirom na veliki broj sudova, bolji put i bolji projekat nego što je ovaj Sud BiH, jer se bojim da će biti vrlo malo suđenja, vrlo malo efekata, a vrlo skup. To je preskupa pravda.“

I bosanskohercegovački građani imaju podijeljena mišljenja o tome koliko nepristrano domaći sudovi i sudije mogu voditi suđenja za ratne zločine:

„Vjerovatno mogu, ali će im trebati pomoći s obzirom na slabe finansije.“

„Ja mislim da bi mogli. Nisam sto posto sigurna, ali vjerujem da bi mogli. Valjda se vodilo o tome računa prilikom njihovog izbora.“

„Mislim da mi nismo sposobni za to, da nismo sposobni za to jednostavno kao zemlja. Naš mentalni sklop jednostavno ne može dobaciti do toga.“

„Ma nikad. Ima puno toga ličnog u svemu tome. Ne znate odakle koji vjetar duva. Ne znate ko stoji iza koga.“

Prema mišljenju predsjednika Helsinškog komiteta BiH Srđana Dizdarevića, bosanskohercegovačko pravosuđe je učinilo određene pomake kada su u pitanju suđenja u predmetima ratnih zločina. Međutim, određene rezerve još uvijek postoje:

„Te rezerve su vezane za dosadašnje iskustvo, za činjenicu da su sudovi bili visoko etnicizirani, da su bili pod uticajem bilo nacionalističkih stranaka u svom okruženju, bilo javnog mnijenja koje je dosta subjektivno i vrši sa svoje strane pritisak na sudove. Tako da je očigledno da te rezerve stoje, međutim ne bi trebalo stvarati rezerve prije nego što sudovi donesu odluke. Treba im dopustiti da rade nepristrano na temelju iskustva, na temelju analize, na temelju monitoringa. Na kraju ćemo vidjeti da li je to suđenje bilo fer.“

Suđenja optuženima za ratne zločine u Bosni i Hercegovini trajaće godinama, kako zbog velikog broja istraga koje tek treba da se provedu, tako i zbog činjenice da se bliži kraj rada Tribunala u Hagu. Takođe treba sačekati rezultate započetih procesa. Prema ocjeni većine naših sagovornika, ukoliko tu ne bude pritisaka i omogući se nezavisan rad sustva, to će biti pokazatelji i primjeri za dalji rad.

Bogdan Ivanišević iz Human Rights Watcha smatra da mešoviti nacionalni sastav Suda BiH, profesionalnost sudija, kao i međunarodnih predstavnika u njemu, trebalo bi da budu dovoljni garant da suđenje bude fer i da se izbegnu evenutalne optužbe o pristrasnosti po nacionalnoj osnovi:

„Pre postoji rizik, slično Srbiji, da zbog nedostatka te opšte političke volje da se procesuiraju pripadnici sopstvenog naroda, opet dođe do nedovoljnog broja suđenja, s obzirom na sve ono što se u Bosni dešavalo. Tam osu zločini zaista bili rasprostranjeni. Međutim, ne treba biti sasvim pesimističan oko tih stvari. Recimo u Republici Srpskoj, koja je donedavno bila zaista crna rupa na području bivše Jugoslavije kada je reč o suđenjima za ratne zločine, u poslednjih nekoliko meseci je u toku pet ili šest suđenja, a pre toga se deset godina nije dešavalo gotovo ništa.“

Hrvatska je po mnogim pokazateljima otišla najdalje u procesuiranju ratnih zločina. Primedbe od pre nekoliko godina da se sudi samo Srbima, a da je pravosuđe blagonaklono prema optuženim Hrvatima, što se ilustrovalo prvostepenom oslobađajućom presudom u slučaju „Lora“, više ne stoje, jer je Vrhovni sud u međuvremenu poništio odluku suda u Splitu i vratio na ponovno razmatranje. U međuvremenu, pokrenuto je još nekoliko istraga u slučajevima u kojima su Srbi bili žrtve, kao na primer u Osijeku. Ipak, nedavni potez gradonačelnika Osijeka i lidera Stranke prava Ante Đapića da obelodani spisak potencijalnih svedoka u pomenutom slučaju, što ih je zaplašilo da sarađuju sa istragom, još jedna je potvrda sa kakvim se iskušenjima suočava pravosudje u postizanju pravde. Enis Zebić:

Ako je suditi po novijoj pravosudnoj praksi, hrvatsko pravosuđe sposobno je fer i pravično procesuirati optuženike za ratne zločine, ocjenjuje Misija Organizacije za evropsku sigurnost i suradnju u Hrvatskoj.

Glasnogovornica Misije Antonela Ćerasino u izjavi za naš radio podsjeća
da Misija monitorira sve postupke za ratne zločine na hrvatskim sudovima, pa i slučaj „Lora“ na splitskom Županisjkom sudu:

„Za razliku od prijašnjeg postupka, Misija je tijekom ponovljenog suđenja uočila poboljšanje načina na koji se suđenje provodi. No, određeni problemi su još uvijek prisutni.“

Ona nam je pojasnila kako su posrijedi problemi tehničke naravi, kao organizacija video-linka za svjedočenje svjedoka iz drugih država i slično. Misija čeka početak prvog suđenja što će ga Hag prepustiti Hrvatskoj, a Misija monitorirati:

„Hrvatsko pravosuđe provodi suđenja za ratne zločine, te je spremno primiti određeni limitirani broj slučajeva Haškog tribunala. Prvi takav slučaj prepušten hrvatskom pravosuđu je slučaj ,Ademi-Norac‘. Haški tribunal je utvrdio da su ispunjeni uvjeti za pravično suđenje u Hrvatskoj.“

Kod hrvatskih vlasti i gotovo svih parlamentarnih stranaka okupljenih u svojevrsnom savezu za Evropu postoji politička volja za fer i pravičnim suđenima za ratne zločine na hrvatskim sudovima, ocjenjuje sveučilišni profesor kaznenog prava i autor niza radova s haškom tematikom Ivo
Josipović:

„Mislim da, ako gledamo onaj dio političkog spektra koji je okrenut prema evropskoj budućnosti Hrvatske, da on jest za to spreman i da želi takva suđenja koja su u skladu sa evropskim i međunarodnim standardima. S druge strane imamo jedan politički krug, većinom vezan uz nešto tvrđu desnicu, koji se tome protivi, koji ne prihvaća međunarodne standarde, ali znamo da isto tako i sa više skepse gleda na evropski put kojim smo krenuli.“

Saborski zastupnik srpske manjine Ratko Gajica kaže kako su zakonodavstvo i mehanizmi sasvim u redu, ali da manjka sudačke i građanske hrabrosti kod sudaca i sudova:

„Naročito ako bismo to procjenjivali kroz stanje duha u Hrvatskoj u odnosu na svijest da zločine treba kažnjavati, onda mislim da taj mehanizam ne bi dobro funkcionirao. Upravo odsustvo ove hrabrosti, ljudske i sudačke, i negativne poruke koje proizlaze iz stanja duha, zapravo ukazuju da se ne bi moglo sasvim nedvosmisleno reći kako je hrvatsko pravosuđe sposobno procesuirati ratne zločine bez razlike.“

Nedavno je predsjednik Hrvatske stranke prava i gradonačelnik Osijeka Anto Đapić javno izišao sa imenima dvadeset potencijalnih svjedoka u istrazi oko ubojstava srpskih civila u Osijeku početkom rata, zbog čega je dio njih zbog straha za vlastitu sigurnost odbio dalju suradnju sa istražnim organima. Đapić svoj postupak ne smješta u ometanje pravde, nego je iskoristio činjenicu da na dokumentu što ga je pročitao pred kamerama nema oznake tajnosti. On je na taj način želio o prikazati da je istraga oko ubojstva osječkih Srba politički obračun HDZ-a sa HDZ-ovim otpadnikom Branimirom Glavašem, jer na tom popisu nema Krunoslava Fehira, koji je navodno krunski svjedok u rasvjetljavanju umorstava i uloge Branimira Glavaša u svemu tome. Tim je povodom voditelj Ureda Haškog tribunala u Zagrebu Tomas Osorio posjetio i ministricu pravosuđa, pa se čak špekuliralo i o odgodi transfera postupka „Ademi-Norac“ iz Haga u Zagreb. Međutim, transfer ide prema planu – suđenje će na zagrebačkom Županijskom sudu početi u prvom kvartalu sljedeće godine, a u četvrtak su se iz radnog posjeta Haškom tribunalu vratili glavni državni odvjetnik Mladen Bajić i županijski državni odvjetnik iz Čakovca Antun Kvakan. Kvakan će biti tužitelj na suđenju za ratne zločine u akciji „Medački držep“ protiv Rahima Ademija i Mirka Norca.

Bogdan Ivanišević iz Human Rights Watcha smatra da je u Hrvatskoj još uvek problem nesrazmera u procesuiranju zločina koje su počinili Hrvati i Srbi:

„Ove godine mislim da je nešto opala ta nesrazmera u broju procesuiranja pripadnika manjinskog naroda u odnosu na pripadnike većinskog naroda, međutim još uvek ta nesrazmera postoji. Državno tužilaštvo Hrvatske jeste uradilo jedan dobar posao u poslednjih godinu-dve time što je bitno smanjilo broj slučajeva protiv Srba, time što su stavljene u stranu one optužnice gde evidentno nije bilo dokaza, a što je ranije sprečavalo povratak izbeglica u Hrvatsku. Međutim, i dalje, nažalost, ne može se reći da je sistem ustrojen sasvim na takav način da ne postoje rizici frivolnih procesiuranja, koja nisu bazirana na onome što se stvarno dešavalo u ratu, niti postoje garancije da će zaista zločini koji su činjeni prema pripadnicima manjinske zajednice biti adekvatno istraživani i procesuirani.“

Vlasti u Crnoj Gori kao jedan od argumenata neodrživosti zajednice sa Srbijom navode da su taoci zbog nesaradnje zvaničnog Beograda sa Haškim tribunalom. Međutim, i crnogorski pravosudni organi do sada su procesuirali samo jedan slučaj ratnog zločina i to počinjenog na teritoriji Srbije, ali nad crnogorskim građanima. Posledjnih meseci, i to ne na inicijativu nadležnih organa, već oštećenih, pokrenuta je istraga za deportaciju bosanskohercegovačkih izbjeglica Radovanu Kardiću i za slučaj „Klauđerski Laz“, odnosno ubistvo kosovskih izbjeglica na teritoriji Crne Gore. Tu je i netaknuta tamna mrlja – učešće crnogorskih vojnika na dubrovačkom ratištu. Biljana Jovićević:

Otmica 19 građana Crne Gore u mjestu Štrbci 27. februara 2003. godine, na tromeđi između Crne Gore, Srbije i Bosne i Hercegovine, jedini je slučaj ratnog zločina koji je imao epilog pred pravosudnim organima Crne Gore. Iako su za ovaj slučaj podnešene krivične prijave i protiv vojnog i političkog vrha Srbije, te SR Jugoslavije, pred Višim sudom u Bijelom Polju osuđen je samo Nebojša Ranisavljević, pripadnik grupe haškog optuženika Milana Lukića koji je ljetos uhapšen u Argentini i kojeg čeka haško suđenje.

Nebojša Ranisavljević je nakon dugotrajnog procesa osuđen na 15 godina zatvora, a naši pokušaji da razgovaramo sa u vrijeme procesa predsjednikom Višeg suda u Bijelom Polju Vukomanom Golubovićem, danas predsjednikom Apelacionog suda Crne Gore, bili su bezuspješni. kako nam je objasnila njegova sekretarica, Golubović nije raspoložen da razgovara o toj temi. Kao, uostalom, i ostali pravosudni organi kada se potegne pitanje procesuiranja ratnih zločina.

Nakon godina ćutanja o slučajevima za koje postoje indicije i sumnje da je riječ o ratnim zločinima, država Crna Gora je, i to tek nakon ogromnog pritiska javnog mnijenja i pokretanja tužbi za nadoknadu materijalne štete, pokrenula postupak za utvrđivanje krivične odgovornosti za deportaciju oko 150 bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore maja 1992. godine vlastima Radovana Karadžića.

Krivični postupak je pokrenut protiv petorice policijskih funkcionera koji su učestvovali u deportaciji, međutim, kako je prethodno uništen veći dio dokumentacije, uključujući i ključni dokument iz Skupštine, koji je uništen nekoliko dana nakon što je u junu 2004. godine crnogorski državni tužilac Vesna Medenica na televiziji rekla da će pokrenuti ovaj slučaj, mnogi sumnjaju u sposobnost sudskih organa da odgovorne za ovaj zločin privedu pravdi.

Deportacija je po sudu publiciste Šekija Radončića, koji godinama sakuplja dokumentaciju o ovom zločinu i koji ju je objavio u knjizi „Kobna sloboda“, crnogorska Srebrenica:

„Lako je suočavati se sa zločinom u Štrbcima. Taj zločin su počinile paravojne jedinice Radovana Karadžića. Lako se suočiti sa zločinom u Kaluđerskom Lazu. To su napravile vojne jedinice Slobodana Miloševića. Problem suočavanja Crne Gore i tamo gdje ona polaže ispit jeste dubrovačko ratište i jeste deportacija Muslimana iz Herceg Novog, jer su u tim zločinima apsolutno učestvovali Crnogorci. Dakle, što se tiče pravosuđa, mislim da nema nikakvog problema, samo još da vidimo da li ima i dovoljno političke volje.“

Posljednjih je dana aktuelizovan i slučaj „Kaluđerski Laz“ iz 1999. godine, u vrijeme NATO intervencije na SR Jugoslaviju, gdje je vojska pobila oko dvadesetak izbjeglica albanske nacionalnosti. Taj slučaj je, između ostalog, odugovlačen i zato što je bio u nadležnosti vojnih sudskih organa, ali je nakon njihovog ukidanja, advokat Velija Murić maja ove godine podnio krivičnu prijavu protiv Vojske Srbije i Crne Gore i Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako Murić kaže, dobili su pozitivne nagovještaje za rasvjetljavanje ovog slučaja od strane državnog tužioca Vesne Medenice:

„Nedavni razgovor mi je ulio opravdanu nadu da će neposredni izvršioci zločina u najskorijem vremenu biti poznati javnosti, odnosno da će se protiv njih pokrenuti krivični postupak.“

Osim navedenih, Crnu Goru čeka još suočavanje sa nekoliko slučajeva o kojima državni organi, i pored pritisaka javnog mnijenja i civilnog sektora, i dalje ćute, poput dubrovačkog ratišta, koji je epilog imao samo pred Haškim tribunalom, gdje su osuđeni trojica komandanata Jugoslovenske narodne armije, te „Bukovice“, a posebno „Morinja“ gdje je vojska 1993. godine napravila neku vrstu logora za pripadnike hrvatske nacionalnosti. Predsjednik Crnogorskog helsinškog komiteta Slobodan Franović:

„Čini mi se da se primjećuje da ne postoji dovoljno političke volje i entuzijazma šire gledano u crnogorskom društvu da se ove stvari pokrenu.“

Jedan od razloga što Crna Gora nije bila izložena većim pritiscima međunarodne zajednice da procesuira ratne zločine je što se na tamošnje vlasti tokom devedesetih gledalo sa izvesnim simpatijama zbog suprostavljanju Slobodanu Miloševiću, smatra Bogdan Ivanišević iz Human Rights Watcha:

„Tako da je imala izvestan kredit, koji ipak ističe u ovom trenutku. I svakako da zabrinjava da je od pokretanja slučaja predaje desetina bošnjačkih muškaraca policiji i vojsci Republike Srpske prošlo već više od godinu dana, a postoji snažan utisak da crnogorsko pravosuđe ne nastoji da zaista ustanovi istinu o tome šta se zaista desilo. Poslednjih nedjelja i meseci izgleda da su tamošnji sudovi zauzeli stav da slučajevi u kojima porodice oštećenih traže obeštećenje, treba da se prekinu dok se ne završi krivična istraga, odnosno krivični postupci vezani za te slučajeve, što nije neophodno da se na takav način odluči. Svedoci smo jednog nastojanja da se u najmanju ruku kupi vreme i obeshrabre nastojanja onih koji bi želeli da se ustanovi prava istina i utvrdi odgovornost onih koji su odgovorni za te zločine koji su se desili.“

Da li se na primeru presude u slučaju „Ovčara“ može zaključiti da je pravosuđe u Srbiji i uopšte na prostoru bivše Jugoslavije uspelo da se izbori za poziciju u kojoj će moći da pravično da procesuira ratne zločine? Bogdan Ivanišević iz Human Rights Watcha smatra, međutim, da na ovom primeru ne treba izvlačiti previše optimistične zaključke, jer su optužene, ipak, manje važne ličnosti, pa je manji rizik od političkih reakcija. Kao razlog za sumnju navodi upravo započeti proces protiv petorice pripadnika „Škorpiona“, optuženih za ubistvo šest srebreničkih Bošnjaka:

„U optuženju postoji nekoliko tvrdnji koje sugerišu da Tužilaštvo ne želi da iritira političke ili bezbednosne strukture, tako da se tamošnji rat proglašava unutrašnjim oružanim sukobom. Takođe, u optužnici se pripadnici jedinice ,Škorpioni‘ nazivaju paravojnom formacijom, iako već sam početak suđenja i neke druge informacije snažno ukazuju na to da se radilo o jedini koja je bila regularni deo Vojske Republike Srpske Krajine. Tako da je taj izbor reči nešto što sugeriše da Tužilaštvo, ipak, vodi računa i o nekim političkim konsideracijama.“

Šta se može očekivati na kraju ovog procesa i uopšte da li se može očekivati više procesa u neko dogledno vreme?

„Pritisak postoji i od strane nevladinog sektora, delom i od strane međunarodne zajednice, mada je ovaj drugi pritisak svakako nedovoljan, da ta procesuiranja budu regularnija i u većem broju, kako se to ne bi svelo na jedno suđenje godišnje, eto tek tako da bi se pokazalo kako se nešto radi. Tužilaštvo već skoro godinu dana najavljuje da će uskoro izaći sa više optužnica, odnosno da će uskoro početi više suđenja vezanih za zločine na Kosovu.“

Edgar Čen iz Koalicije za međunarodnu pravdu ističe da početak procesa za ratne zločine pred domaćim pravosuđem ohrabruje, međutim, to je istovremeno i pokazatelj koliko zemlje bivše Jugoslavije zaostaju u hvatanju priključka sa ključnim trendovima 10 godina nakon završetka rata:

„Kada su u junu prvi put emitovani snimci kako pripadnici ,Škorpiona‘ ubijaju Bošnjake, mislim da je to imalo veliki uticaj na javnost u Srbiji, jer su prikazani konkretni primeri zločina. Kada je reč o samom procesu, radi se o individualnoj odgovornosti. Međutim, veoma je važno kakvi će sve dokazi biti prezentirani, a pre svega u kakav kontekst će biti stavljen video snimak, zašto su pripadnici ,Škorpiona‘ nosili uniforme koje je prema mnogim indicijama obezbedio MUP Srbije. Zato je veoma važno da suđenje bude transparentno da bi se mogao razumeti kontekst. Neki sitni detalji i dokazi koji vode do tajnih službi mogu biti od velike važnosti. Jasno mi je da postoji zamor u Srbiji od pitanja ratnih zločina i Haškog tribunala. I u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi postoji izvesno zasićenje Hagom 10 godina od završetka rata. Međutim, političko vodstvo mora da objasni građanima u Srbiji da su ratni zločini procesuirani mnogo ranije, da su Mladić i Karadžić već u Hagu, onda bi zemlja bila sada u kudikamo boljoj poziciji i pitanje saradnje sa Tribunalom koje je sada prepreka na putu ka Evropi, pripadalo bi prošlosti.“
XS
SM
MD
LG