Dostupni linkovi

logo-print

Da li je Hrvatska dom svih njenih građana?


U velikom broju gradova Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine osvanuli su prethodnih dana ulični bilbordi upućeni izbeglim licima iz Hrvatske. Bez obzira što na njima nigde ne piše kome se tačno šalje poruka da je „Hrvatska dom svih njenih građana“ u kojoj „ima mesta za sve“, izbor mesta u kojima su postavljeni plakati jasno govori da se oni pre svega obraćaju srpskom stanovništvu. To naravno nije prvi put da hrvatske vlasti pozivaju pripadnike nacionalnih manjina na vraćanje i obećavaju ravnopravan status svih povratnika, ali je sada obezbeđena čak i šestomesečna materijalna potpora za one koji se vrate. Primanje finansijske pomoći, dakako, niko ne dovodi u pitanje, ali oni kojima su namenjeni ovi pozivi nisu baš uvereni da su baš do kraja uvereni da će tako brzo naći svoj izgubljeni dom. S druge strane deo onih koji su otišli u izbeglištvo nakon akcije „Oluja“ i dalje se ne miri sa svojim statusom nacionalne manjine, neodričući se iluzija o stvaranju nekakve srpske teritorije u Hrvatskoj, što je i neposredno dovelo do rata. Stoga je taj splet odnosa između države Hrvatske i Srba koji su živeli u toj zemlji, da bi većina svoje izbegličke dane provodila u Srbiji i Crnoj Gori, tema i naše današnje emisije u kojoj između ostalih učestvuju: • Šef Uprave za prognanike, povratnike i izbeglice Republike Hrvatske Damir Špančić • Generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske sa sedištem u Beogradu Milojko Budimir • Predsednik takozvane Vlade Republike Srpske Krajine u progonstvu, koja i dalje deluje u Srbiji, Milorad Buha • Nekadašnji potpredsednik ratne Vlade Republike Hrvatske, zagrebački politikolog Zdravko Tomac

Saradnja: Ankica Barbir-Mladinović

No, pre nego što se naši sagovornici posvete pitanjima hrvatsko-srpskih odnosa, nešto više o samoj kampanji za povratak izbeglica koja je trajala dve nedelje.

Vlada Republike Hrvatske i Misija OESS-a u Hrvatskoj pokrenuli su 1. prosinca petnaestodnevnu javnu kampanju o povratku i reintegraciji izbjeglica pod sloganom „Hrvatska je dom svih njezinih građana“.

Najuočljiviji dio medijske kampanje su golemi panoi s obnovljenom kućom i raspoloženom povratničkom obitelji u društvu prvih susjeda.

Predstavnici Srba naglašavaju, međutim, da je realnost još daleko od idile s plakata. Prema njihovim ocjenama, najveći napredak je učinjen u obnovi kuća, a najveći problem i dalje je stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskih prava, koji se zapravo i nemaju kamo vratiti.

Prema podacima Vlade Republike Hrvatske, dosad se u Hrvatsku vratilo 119 711 srpskih povratnika. S tom brojkom od otprilike 120 tisuća povratnika barataju i u UNHCR-u i OESS-u. U Srpskom demokratskom forumu ističu da nitko nema precizne brojke, a oni sami procjenjuju da je riječ o maksimalno 50-70 tisuća povratnika.

Čak i da se vratilo 120 tisuća, polovica tih ljudi, prema procjenama i OESS-a, nakon sto sredi papire i proda kuću, ponovno odlazi iz Hrvatske.

* * * * *
RSE: Prvi poziv za povratak izbeglih Srba, stigao je od tadašnjeg hrvatskog predsednika Franje Tuđmana odmah po okončanju ratnih operacija. Ti pozivi stizali su proteklih godina od raznih hrvatskih zvaničnika, ali koji je zapravo glavni motiv Vlade aktuelnog hrvatskog premijera Ive Sanadera da se ponovo obrati izbeglicama iz Hrvatske?

ŠPANČIĆ: Interes Republike Hrvatske je da se deset godina nakon završetka rata taj čin završi i da se prije svega Hrvatska i ratom nastradala područja što prije obnove, i to prioritetno kroz program stambenog zbrinjavanja koji je u Hrvatskoj pred samim završetkom, koji se odnosi na završetak povratka izbjeglica u Republiku Hrvatsku i veže se na potpisanu Sarajevsku deklaraciju.

BUDIMIR: Poučeni onim što je do sad urađeno, smatramo da je postavljanje bilborda i cijela ova kampanja koja se vodi, licemjerna. Prosto, bilbordi se postavljaju u sred zime. I kada su najbolja vremena, teško je ljudima da se vraćaju i kad se imaju gdje vratiti.

RSE: Šta zapravo leži u osnovi najnovijeg pokušaja da se manjinski narodi uvere da su zaista dobrodošli u Hrvatskoj, uz pozivanje na evropske vrednosti demokratije, slobode i tolerancije?

BUHA: To je samo jedan u nizu propagandnih trikova hrvatske vlasti prema protjeranom srpskom narodu, koji evo već petnaestak godina živi, nažalost, u veoma teškom egzistencionalnom stanju. Najsiromašniji su na prostorima Evrope, a socijalno najugroženiji. Ovo je lažni poziv hrvatske vlasti po sedmi ili osmi put, koji ide sa osnova njihovih državnih organa, a u osnovi znači još jednu propalu ideju o povratku.

TOMAC: Ja podržavam tu kampanju i podržavam da se svi vrate svojim kućama. Mislim da je to ljudski, civilizacijski i ono što svi moramo podržavati, bez obzira na sve što se događalo i bez obzira iz kojih razloga su ljudi otišli iz svojih domova, u uvjetima kada se nad ovim područjima nadvijao oblak zla i kada su se mnogi dobri ljudi počeli zločesto ponašati.

RSE: Koliko zapravo bilbordi, plakati, tv-spotovi i radijski džinglovi, mogu pridoneti stvaranju klime poverenja koja bi olakšala povratak izbeglica, kako to priželjkuju državni organi u Hrvatskoj?

BUDIMIR: Ti džinglovi i bilbordi ne mogu doći do izbjeglica. Izbjeglice nisu u situaciji da se sa i ovim potezima hrvatske vlasti čak i upoznaju. Oni se s njima mogu upoznati samo direktno na terenu. Odnosno, svaki naš povratak u rodni zavičaj do sada, bar ovih godina, nije bio slavan. Osnovni preduslovi nisu stvoreni da bi ti bilbordi pozivali na povratak.

ŠPANČIĆ: Pa sigurno da oni mogu znatno doprinijeti u ovoj kampanji. Znate kolika je moć medija. Mislim da je to jedan dobar potez prije svega hrvatske vlade.

RSE: Određeni udeo u pozivu izbeglom stanovništvu iz Hrvatske da se vrati u matičnu zemlju, bez sumnje su imale Organizacija za evropsku bezbednost i saradnju i diplomatska predstavništva nekih zapadnih zemalja u Hrvatskoj. No možda su se pre svega zbog učestalih sugestija najviših zvaničnika Evropske unije da bi Hrvatska pre započinjanja formalne integracije u ovu zajednicu morala rešiti pitanje izbeglica, rodile i sumnje da je jedan od ciljeva kampanje za povratak zapravo bio pokušaj da se izbegne dalji pritisak međunarodne zajednice:

BUDIMIR: Smatramo da je kampanja više jedna promocija, odnosno želja da se Hrvatska uključi u evropske integracije, jer je jedna od obaveza da se Srbi vrate. Mi zaista pozdravljamo što brži ulazak Hrvatske u te evropske i međunarodne integracije, kako bi i naša prava, koja imamo u Hrvatskoj, bila ispoštovana.

ŠPANČIĆ: Hrvatska je praktično pri kraju tog posla, u potpunosti surađuje s međunarodnom zajednicom. I kad je u pitanju povratak prognanika i izbjeglica, on se odvija na jedan zadovoljavajući način, što se tiče i stava međunarodne zajednice, ali sigurno i hrvatske vlade, jer su prije svega potrebna ogromna sredstva za obnovu stambenih objekata na ratom postradalim područjima.

RSE: I koliko zapravo u osnovi same kampanje „Hrvatska – dom svih njenih građana“ leže iskrene namere i želja vlasti u Hrvatskoj da se što veći broj Srba ponovo vrati i trajno nastani u ovoj zemlji?

ŠPANČIĆ: Ona to u potpunosti i provodi, kroz sredstva koja su osigurana, kroz proračunske stavke, a i ono što čini ovo ministarstvo i ova uprava. A to dokazuje dobra suradnja sa međunarodnom zajednicom.

BUDIMIR: Mi zaista već godinama to očekujemo. Bez pravilnog rešenja ovog problema, ne može biti mira na ovim prostorima. Ako je to novi kurs hrvatske politike, onda bi mi to zaista pozdravili.

RSE: Kakve su stvarne namere Republike Hrvatske prema izbeglim Srbima, i da li sa druge strane postoje neka očekivanja koja bi trebalo da ispune izbeglice, ukoliko zaista požele da se vrate u Hrvatsku?

BUHA: Ne može se tu govoriti o ozbiljnom pozivanju Srba jer to nije interes Hrvatske. Da je to interes Hrvatske, oni bi to već odavno učinili. Hvati raznim sudskim, administrativnim i drugim postupcima sprečavaju povratak. Raznim aktivnostima, u cilju zastrašivanja Srba, onemogućavaju Srbima da se vrate. Jednostavno tražimo od svih humanitarnih organizacija da se pomogne tom narodu. Tražimo od hrvatske vlade da pomogne tom narodu, jer je to narod koji je toliko propatio, koji je doživio stravičan egzodus, etničko čišćenje i genocid.

TOMAC: Hrvatska želi da se Srbi vrate, ali oni Srbi koji priznaju Hrvatsku kao svoju državu i koji se neće vratiti da bi obnovili sukobe u Hrvatskoj. Prema tome, vjerujem da većina Srba želi da se vrati. Ali oni koji se vraćaju moraju također nešto napraviti. Moraju prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i moraju odustati od onog zbog čega je i bilo rata – da traže da se u Hrvatskoj obnovi neka Krajina, neka federalna jedinica ili autonomija koja bi izazvala nove sukobe, pa možda i nove ratove.

RSE: Da li sa druge strane izbegli Srbi uopšte namervaju da se ponovo nastane u Hrvatskoj ili samo na osnovu aktuelne kampanje nastoje da dođu do svoje imovine koju bi prodali, a ostali da žive tamo gde se sada već nalaze?

ŠPANČIĆ: Moja procjena je da otprilike postoji i jedna i druga varijanta.

BUDIMIR: To je naš zavičaj. Svako ko je izbjegao svoj zavičaj nosi u srcu i teško mu je živjeti bez zavičaja. Tamo su i manastiri i crkve i groblja, tamo je naša istorija. Ovih deset godina je učinilo da je jedan dio Srba, da bi se ekonomski održao, morao da se zaposli i da ostvaruje neki dohodak. Mlađa populacija je krenula u škole i na fakultete. Ali mi se čini, ako bi bile dobre namjere od strane hrvatskih vlasti, da bi se Srbi vratili. Ne kažem da bi se vratili svi, ali sigurno da bi postotak onih koji bi se vratili bio daleko veći. Ali i oni koji se ne vrate, ako vrijede ista pravila, svakako imaju pravo na svoju privatnu imovinu, jer je to nešto što je i u međunarodnoj zajednici prihvaćeno.

RSE: No samu marketinšku kampanju koja se pre svega oslanja na davanje potrebnih informacija koje bi podržale odluku o povratku, morale bi da prate i mnoge druge pretpostavke koje bi dovele do masovnije vraćanja Srba koji su napustili Hrvatsku. Na prvom mestu to je obezbeđivanje materijalnih, političkih i duhovnih preduslova za povratak, na čemu se u prethodnom desetljeću možda nije dovoljno uradilo. Da li trenutno ima još nekih prepreka za povratak Srba u Hrvatsku?

BUDIMIR: Mi bi zaista željeli da se u Hrvatskoj ukinu diskriminatorski zakoni koji su doneseni na štetu Srba i da Srbi ne budu građani drugog ili trećeg reda, nego da budu svojim pravima izjednačeni s ostalim građanima Hrvatske, da osjetimo tu ravnopravnost, a možemo je osjetiti samo ako nam se vrate oduzeta prava. Najprije stanarsko pravo, pa onda u ekonomskom pogledu da ljudi mogu da se zapošljavaju ravnopravno, jer Hrvatska ne poštuje ni one zakone koje je donijela prema manjinama i onu obavezu oko zapošljavanja Srba povratnika.

ŠPANČIĆ: Nema nikakvih prepreka povratku prognanika i izbjeglica. Dakle, to je stav hrvatske vlade. To je prije svega dio koji se odnosi na statusna prava. Upravio taj dio posla, što se tiče bivših nosilaca stanarskih prava, sad se priprema i evidentira. Osobe koje idu u tu kategoriju bivših nositelja stanarskih prava će biti stambeno zbrinute. Radi se o nekoliko tisuća zahtjeva koji su podneseni i evidentirani i u sljedećih nekoliko godina svi ti bivši nositelji stanarskih prava će biti stambeno zbrinuti. Da li kroz novu stanogradnju, da li kroz postojeće stanove ili kuće koje već jesu u vlasništvu države, uglavnom će biti riješeni preko naših regionalnih centara kojih imamo šest u Hrvatskoj.

RSE: Osim rešavanje problema sa stanarskih pravima koja su sudskim putem oduzimana Srbima koji su napustili Hrvatsku, i dalje je više nego akutan problem obnove objekata koji su stradali tokom ratnih dejstava, ali i povraćaja imovine izbeglica koja je stavljana na raspolaganje drugim licima. Vlada Republike Hrvatske raspolaže podatkom da je u prethodnom razdoblju obnovljeno 140 hiljada kuća i da je povratak imovine gotovo završen, tako da je ostalo svega nekoliko desetina objekata koje bi trebalo vratiti vlasnicima:

ŠPANČIĆ: U 2005. godini dvije milijarde i tristo milijuna kuna je utrošeno u obnovu stambenih objekata i infrastrukture, deminiranje područja na koja se vraćaju ljudi koji su pripadnici srpske nacionalne manjine.

BUDIMIR: Kad govore o obnovljenim kućama, misli se na ukupan broj obnovljenih kuća na području Hrvatske. Nažalost, ima još je 17 hiljada Srba koji su podnijeli zahtjeve i ne znam koliko onih zahtjeva na koje se još nije odgovorilo. Znači, zaista postoji nesrazmjer između onoga što hrvatske vlasti saopštavaju i onoga kakvo je pravo stanje na terenu.

RSE: Udruženja raseljenih Srba posebno su nezadovoljni stanjem infrastrukture u krajevima gde bi se trebalo vratiti, mada nadležni državni organi Republike Hrvatske ne smatraju da je ta vrsta problema posebno izražena:

BUDIMIR: Ništa se nije uradilo na tom našem povratku. Prvi momenat s kojim se ljudi susreću, to je infrastruktura, od puta do struje. Imate oko trista povratničkih mjesta u Hrvatskoj, na prostoru Krajine, gdje se Srbi trebaju vratiti, a gdje nema električne energije. I vrlo je teško u 21. vijeku živjeti u tim selima bez struje. Čini mi se da uslovi za povratak nisu stvoreni.

ŠPANČIĆ: Svakako, ima tu i tamo pokoje naselje koje još nema riješenu struju, međutim ogromna sredstva su uložena u ovim godinama upravo u sanaciju elektro mreže. Ali imate slučajeva da postoje sela koja čak ni prije rata nisu imala struju, a sada su je dobila. Dakle, nije samo baš tako kako se govori. Struja svakako nije problem. To je svakako na jednom zadovoljavajućem nivou. Mislim da je, ipak, puno godina prošlo i da bi stvari možda trebalo gledati malo drugačije.

RSE: No mnogo bitnije od uslova u kojima će živeti oni koji žele da se vrate u Hrvatsku, predstavlja pitanje bezbednosti proganih Srba, tako da strah za goli život i dalje budi zazor kod onih koji razmišljaju o povratku. Mogu li Srbi-povratnici u ovom trenutku biti sasvim sigurni u svoju bezbednost u Hrvatskoj?

TOMAC: Ja mislim da u takvoj situaciji sada više ne mogu biti, jer sada se u Hrvatskoj hapšenjem Gotovine i s ovim promijenjenim optužnicama kojima se ustvari Hrvatska optužuje kao agresor kad je oslobađala vlastiti dio svog teritorija, stvara jedno raspoloženje koje nije dobro. Tim više što mnogi iza te optužnice ustvari vide želju da se obnovi plan Z4 i što postoje u Srbiji, pa i djelomično kod Srba u Hrvatskoj, želja da se ta optužnica iskoristi da se obnove zahtjevi zbog kojih je i bio rat ovdje.

BUDIMIR: Da, nažalost, ni sigurnosna situacija još nije stabilna. Imamo podatak da je u ovoj godini zabilježen 41 slučaj fizičkog napada na Srbe, onda napadi se Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, odnosno njegove prostorije u više mjesta, kao i na srpske pravoslavne crkve, a o grafitima i njihovim porukama da ne govorim. Nažalost, u posljednje vrijeme, posebno oko hapšenja hrvatskog generala Ante Gotovine, i ta sigurnost se pogoršala. U ovoj godini nije bila na tom nivou koji priželjkujemo, ali se sada, s hapšenjem Gotovine, još više pogoršala.

RSE: Dok udruženja izbeglih Srba iz Hrvatske iznose podatke o brojnim slučajevima neosnovanog hapšenja, maltretiranja, fizičkih napada pa čak i ubistava povratnika, predstavnici Vlade Republike Hrvatske garantuju punu sigurnost onima koji se žele vratiti:

BUHA: I dalje se Srbi hapse i dalje se nad njima vrši totalna diskriminacija koja sprečava normalan povratak tih Srba. Zvanično na spisku Interpola nalazi se oko 960 Srba, međutim u svakoj policijskog stanici u Hrvatskoj se nalazi po nekoliko desetina i stotina Srba protiv kojih se vode postupci i Srbi iz tog razloga ne smiju da se vraćaju. Znači, to je jedan progon koji traje. Da postoji interes hrvatske države da se Srbi vrate, oni bi prije svega taj broj Srba smanjili na neki razuman broj. Kako možemo govoriti o zadovoljavajućoj bezbijednosti kad i dan danas imamo šikaniranje, imamo ubistva prije svega povratnika.

ŠPANČIĆ: Što se tiče sigurnosti, apsolutna sigurnost je u potpunosti zagarantirana. Ta informacija mi nije poznata, niti iz medija, niti je sam je dobio kroz svoj posao. Nažalost, događaju se problemi, a to su minska polja. Imate ogromna područja koja su još uvijek pod minama i za to su potrebna ogromna sredstva i hrvatske vlade i međunarodne zajednice kako bi se taj postupak mogao u miru provesti. Dakle, deminiranje je jedan od velikih problema, znajući da su potrebna ogromna sredstva za deminiranje velikih područja zagađenih minama. Povratnici ulaze u minska polja. Imali smo takvih nekoliko slučajeva, ali to su posljedice rata, a ne posljedice aktualnog stanja u Republici Hrvatskoj. Dapače, međunarodna zajednica vrlo pohvalno govori o političkom stanju u Hrvatskoj kad su u pitanju povratak izbjeglica i prognanika.

RSE: Da li se uopšte zna koliko se Srba do sada vratilo u Hrvatsku, s obzirom da tu postoje krajnje kontradiktorni podaci koje iznose dve strane?

ŠPANČIĆ: Od 1995. godine, dakle praktično od prestanka rata, vratilo se gotovo 120 tisuća ljudi koji su pripadnici srpske nacionalne manjine.

BUDIMIR: To su podaci koje iznosi hrvatska vlada, a mi imamo podatak, koji potvrđuje UNHCR, da se vratilo oko 58 hiljada.

RSE: Možda je od licitiranja brojem Srba koji su se prijavili kao povratnici u Hrvatskoj, značajnije koliko zapravo njih je ostalo da žive u toj zemlji:

BUHA: Ljudi odu tamo, prijave se u policijsku stanicu, prijave boravak i vrate se ponovo u Srbiju. Oni žele da se vrate svoju imovinu, odu tamo, probaju da povrate svoju kuću, da je sagrade, da je prilagode, i onog trenutka kad shvate da nema uslova da se tamo zaposle, da nema uslova da žive od poljoprivrede, da u državnim organima ne mogu da nađu posao, u privatnim preduzećima, čim se spomene srpsko ime, ne dolazi u obzir da se zaposle, tako da za njih nema egzistencije u Hrvatskoj, vraćaju se ovdje. Prema našoj evidenciji, svega pet posto od te populacije – nešto oko 25 hiljada do eventualno 30 hiljada – trenutno živi na prostoru Hrvatske od onih koji su izbjegli od 1990. do 1995. godine.

ŠPANČIĆ: Još uvijek nemamo točan podatak, to je u postupku. Ja vjerujem da ćemo tijekom prvog polugodišta iduće godine imati taj podatak.

RSE: Bez obzira što izgleda da se glavna pitanja povratku izbeglih Srba tiču pre svega socijalnih aspekata života, u Srbiji i dalje nisu utihnuli glasovi radikalno nastrojenog dela korpusa izbeglih Srba, koji insistira na ponovnom otvaranju političkog statusa srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj:

BUHA: Što se tiče političkih zahtjeva, mi smo bili, politički, narod tamo, mi smo bili konstitutivan narod i mi u osnovi tražimo konstitutivnost, onakvu kakvu smo imali po hrvatskom ustavu iz 1945. godine i 1963. godine i 1974. godine. To je osnov i suština političkih zahtjeva Srba. Mi možemo sada razgovarati, u prijelaznom period dok nema Srba, o određenoj autonomiji.

TOMAC: Mora se znati na kojoj politici se ljudi vraćaju. Hrvati moraju prihvatiti Srbe kao ravnopravne građane i garantirati im kao većinski narod punu ravnopravnost i promijeniti svoj odnos prema njima. A da bi se to moglo, Srbi moraju prihvatiti Hrvatsku kao svoju državu i prihvatiti da u Hrvatskoj ostvaruju na najvišoj razini sva prava kao etnička zajednica, odnosno nacionalna manjina i odustati od onog što se sad pokušava paralelno u Beogradu napraviti – da se formira nekakva vlada takozvane Krajine u izbjeglištvu i da se otvaraju stara pitanja zbog kojih je i došlo do rata.

RSE: Oni koji se nisu oslobodili iluzija o tome da će da Srbi u Hrvatskoj imati nešto više od manjskih oprava, s neskrivenom nadom su dočekali hapšenje hrvatskog generala Anta Gotovine, priželjkujući da će proces koji se protiv njega vodi pred Haškim tribunalom, redefinisati sam karakter vojne akcije „Oluja“ zbog koje je veliki broj Srba i napustio Hrvatsku:

TOMAC: „Oluja“ je bila oslobodilačka akcija Hrvatske vojske, legalna i legitimna, u kojoj su počinjeni pojedinačni zločini. Treba vrlo jasno reći istinu da „Oluja“ nije bila zločinački pothvat, ali da su počinjeni zločini za koje oni koji su ih počinili i koji su neposredno odgovorni što ih nisu spriječili a eventualno su mogli, moraju odgovarati bilo u Hagu bilo u Hrvatskoj. Negiranje tih pojedinačnih zločina nema smisla, ono onda baca ljagu na cijelu „Oluju“ i tu je ono što Hrvatska sa svoje strane mora napraviti , kao što i demokratska Srbija mora odlučno reći da se neće vraćati na velikosrpsku politiku i da odustaje od te politike u svim aspektima i da osuđuje one koji nas sad pokušavaju vratiti u prošlost.

BUHA: Hapšenjem Gotovine su otvorene nove stranice. Dana je jasna odrednica o tome da se radilo o agresiji, da je to bilo etničko čišćenje i zločinački poduhvat koji je preduzela hrvatska država prema srpskom narodu. To je crna mrlja međunarodne zajednice koja je dozvolila hrvatsku agresiju na Republiku Srpsku Krajinu, koja je dovela do tragedije, genocida i egzodusa Srba sa prostora Republike Srpske Krajine.

RSE: Takva razmišljanja od kojih se nikada nisu jasno ogradili ni oni koji su u Srbiji preuzeli vlast nakon smene Slobodana Miloševića, ponovo su potakala zebnju u Hrvatskoj, da velikosrpske pretenzije nisu trajno pokopane:

BUHA: Nema velikosrpskih pretenzija. To je samo način odbrane hrvatske države. I vidimo da su vrlo kompaktni, da su sve političke stranke usmjerene u jednom pravcu – da zaštite velikohrvatske ideje. Upravo se govori o tisućljetnom snu Hrvata za svojom državom. Oni su je stvorili, ali su je stvorili na etničkom čišćenju, na genocidu koji sigurno ne može biti podržan.

TOMAC: Dokumentirano se može dokazati da to nije bila planirana i smišljena politika etničkog čišćenja i zločinačka politika ili zločinačka organizacija. Mislim da je jako važno za hrvatski narod da se to odbaci. Srbijansko-crnogorsko vodstvo bi moralo vrlo jasno reći da ne stoji, ni na koji način, iza te velikosrpske politike i da se je odriče. Oni koji sada ovu situaciju koriste da se obnove velikosrpske pretenzije za razbijanje Hrvatske, oni objektivno štete većini građana srpske nacionalnosti koji se žele vratiti i koji onda doživljavaju kod većinskog naroda – Hrvata – jednu sumnju zašto se to sve skupa radi i ne baš dobru dobrodošlicu.

RSE: I mogu li se sva sporna pitanja srpsko-hrvatskih staviti jednom ad acta nekom vrstom istorijskog dogovora srpskog i hrvatskog naroda?

TOMAC: Mislim da Srbi i Hrvati danas nemaju više razloga da ozbiljno ne sjednu za stol i da naprave neki povijesni sporazum u kome će sve svoje probleme riješiti. Jedan od tih problema je ustvari odustajanje od velikosrpske politike, kao i s druge strane odustajanje Hrvata od velikohrvatske politike i prihvaćanje politike nepromjenjivosti granica i nemijenjanja statusa država koje su nastale raspadom Jugoslavije. Trajno rješavanje odnosa Hrvata i Srba nije moguće bez da ta dva naroda tvrdo i zajednički utvrde svoje povijesne interese i svoju politiku u kojoj će i jedan i drugi narod uvažavati pravo na suverenu samostalnost Hrvatske, odnosno Srbije i u kome će se i jedna i druga politika čvrsto založiti da manjine i u jednoj i u drugoj državi imaju sva najveća prava, ne samo na papiru nego i u realnosti.

BUHA: Moramo sjesti i razgovarati i premostiti sve ove prepreke koje su u ovih petnaestak godina stajale pred nama. Bolje sada nego nakon izvjesnog broja godina. Pa ih pozivamo da prihvate Srbe kao svoje komšije i želimo i dalje nastaviti onaj način života kao što je to bilo do devedesetih godina.

RSE: I kada bi se, uprkos svim opterećenjima onim što se dogodilo tokom devedesetih, moglo očekivati da će Hrvatska biti dom svih njenih građana, kako i glasi moto kampanje za povratak izbeglica?

TOMAC: To je proces. Ne može se reći toga i toga dana će to biti. Procesi su proturječni. U jednom pravcu ide to što piše u toj kampanji. Jedan znatan broj ljudi, Hrvata, želi da se to dogodi. Ali ovi procesi koji su retrogradni i koji se paralelno odvijaju, oni toj politici stvaraju velike teškoće, velike probleme, i u tom smislu treba biti jako mudar, treba biti pažljiv, treba to raditi postepeno. Odgovornost je političkih vodstava da narodu, i jednom i drugom, jasno definiraju zajedničku politiku i da se oko tih politika postigne konsenzus.

BUHA: Srbi to žele. Mi smo živjeli u Hrvatskoj, mi smo hrvatski državljani, naša imovina je tamo, odrasli smo tamo, naši grobovi, crkve su tamo. Želimo se vratiti i želimo da živimo na tim prostorima. Ali pod uslovom da nas niko ne šikanira, da nas niko ne bije, da nas niko ne osuđuje bez osnova.

RSE: Treba li uopšte učiniti još nešto da Hrvatska zaista postane dom i za izbeglo srpsko stanovništvo, ili je to već odavno zemlja gde ima mesta za sve?

BUDIMIR: Ulaskom u evropske integracije mi priželjkujemo i nadamo se da će biti. A čini mi se, iz onoga što mi možemo da vidimo, da se i u Hrvatskoj neke stvari mijenjaju nabolje. Javno mnijenje je, čini mi se, bolje informisano. Sve to nam daje nadu da možemo očekivati da će se i ovaj problem riješiti. A bez rješavanja problema izbjeglica neće biti ni mira na ovim prostorima.

ŠPANČIĆ: Ona je to već dugi niz godina. Dakle, sam naziv cijele ove promotivne akcije je jako dobar. On je utemeljen činjenicama i argumentima. Tako da mislim da je to jedan dobar potez kako bi se ovaj postupak povratka prognanika i izbjeglica završio i intenzivirao.

RSE: No i to neslaganje izbeglih Srba i hrvatskih zvaničnika oko toga da li je Hrvatska već sada dom svih njenih građana ili će to postati u bliskoj budućnosti, govori da su oni temeljni nesporazumi već odavno prevladani. Potrebno je još samo da obe strane načine jedan mali korak jedna prema drugoj, čime bi se zaista potvrdilo da su oni koji već godinama lutaju u potrazi za svojim domom našli to mesto tamo gde je ono uvek i bilo.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG