''Svi drugi imaju i spopala ih je božična groznica. Kakva groznica?! Budi sretan da imaš šnitu kruha.''
Da li za Božić daju bolju hranu?
''To je jedan dan. Od jednog dana se ne živi, ali makar i mi da probamo nešto bolje.''
Mnoštvo ljudi, stisnuti na zimi, u dugom redu pred pučkom kuhinjom u Branimirovoj ulici u Zagrebu, po ničem se ne razlikuju od ostalih prolaznika, osim što u toj neobično tihoj koloni, pognute glave, svaki dan oko podneva čekaju besplatan ručak:
''Ima ih sve više i više, na žalost.''
''Političari su prodali firmu i tu sam gdje jesam.''
''Penzije nemam, a imam 25 godina radnog staža. Spao sam na to da moram ovdje jesti.''
''Mene je sram, ali ovo moram progutati. Neka ih sviju bude sram u Saboru. Sjede tamo i jedu za 12 kuna neke šnicle koje ja ni ne vidim. Oni lijepo žive, a sirotinja mora stajati na zimi za frtalj kruha cijeli dan. Mene nije sram bilo šta raditi. I ulicu i WC ću čistiti ako treba, samo ko će mene uzeti sa 50 godina. Nisam više ni zdrava. Otišli su mi zglobovi i srce mi je bolesno. Imam visoki tlak. Kome više trebam, a za mirovinu nisam.''
''Ja sam u mirovini. Žena ne dobiva plaću već pet mjeseci. Imam troje djece.''
''Radila sam i imam mirovinu, invalidsku. Imam dva sina koja ne rade. Ne mogu dobiti posao i hranim ih. Od svoje mirovine i njih moram izdržavati. Prvi put kada sam ovdje došla bilo me je sram, ali šta je tu je. Nemam izbora.''
''Živim sam. Moj sin studira arhitekturu. Borim se koliko mogu. Penzija je mala.''
''Radio sam 40 godina. Jedanput dnevno jedem i nekada mi dođe da u samoposluzi stavim konzervu u džep, onako nesvjesno.''
''Bilo bi bolje da nam daju neke novčiće pa da mi sami doma nešto sebi pripremimo.''
Gorčina je velika jer većinu je na cestu otjerala lopovska privatizacija:
''Osim gospodarske situacije, rat je donio mnoge osobne probleme, ali i nacionalnu, vjersku, političku i osobnu mržnju. Osvete i svega toga ima. Zato ljudi završavaju ovdje. Postoji neustavnost, nezakonitost i masa ljudi je zbog toga bez posla, kao i ovih sedam tisuća koji će uskoro ostati u Hrvatskim željeznicama.''
''Zar sa 32 godina rada moram ovdje stajati i nemati za novu godinu šta da kupim? Kćer, kojoj sam dala školu, ne može zaposlenja dobiti i ne može da me hrani. U kojoj Hrvatskoj mi to živimo? Da li je ovo pravna država?''
''Za sebe sve dobro naprave, a za druge, nije ih briga.''
''Morala sam dignuti kredit radi supruga koji je umro u roku od 15 dana. Bila sam u takvoj situaciji da sam željela da odem zajedno s njim u grob. Nisam imala nikakvog izlaza. Za mene je prestao život. Centar za socijalni rad Novi Zagreb mi je pomogao na dvije godine. Krajem ove godine mi se vraća druga polovica mirovine, pa ću onda moći bolje da živim, a kako će drugi ljudi, to ne znam. Ako budem mogla, pomoći ću im čim mi se vrati situacija na normalu.''
Da li za Božić daju bolju hranu?
''To je jedan dan. Od jednog dana se ne živi, ali makar i mi da probamo nešto bolje.''
Mnoštvo ljudi, stisnuti na zimi, u dugom redu pred pučkom kuhinjom u Branimirovoj ulici u Zagrebu, po ničem se ne razlikuju od ostalih prolaznika, osim što u toj neobično tihoj koloni, pognute glave, svaki dan oko podneva čekaju besplatan ručak:
''Ima ih sve više i više, na žalost.''
''Političari su prodali firmu i tu sam gdje jesam.''
''Penzije nemam, a imam 25 godina radnog staža. Spao sam na to da moram ovdje jesti.''
''Mene je sram, ali ovo moram progutati. Neka ih sviju bude sram u Saboru. Sjede tamo i jedu za 12 kuna neke šnicle koje ja ni ne vidim. Oni lijepo žive, a sirotinja mora stajati na zimi za frtalj kruha cijeli dan. Mene nije sram bilo šta raditi. I ulicu i WC ću čistiti ako treba, samo ko će mene uzeti sa 50 godina. Nisam više ni zdrava. Otišli su mi zglobovi i srce mi je bolesno. Imam visoki tlak. Kome više trebam, a za mirovinu nisam.''
''Ja sam u mirovini. Žena ne dobiva plaću već pet mjeseci. Imam troje djece.''
''Radila sam i imam mirovinu, invalidsku. Imam dva sina koja ne rade. Ne mogu dobiti posao i hranim ih. Od svoje mirovine i njih moram izdržavati. Prvi put kada sam ovdje došla bilo me je sram, ali šta je tu je. Nemam izbora.''
''Živim sam. Moj sin studira arhitekturu. Borim se koliko mogu. Penzija je mala.''
''Radio sam 40 godina. Jedanput dnevno jedem i nekada mi dođe da u samoposluzi stavim konzervu u džep, onako nesvjesno.''
''Bilo bi bolje da nam daju neke novčiće pa da mi sami doma nešto sebi pripremimo.''
Gorčina je velika jer većinu je na cestu otjerala lopovska privatizacija:
''Osim gospodarske situacije, rat je donio mnoge osobne probleme, ali i nacionalnu, vjersku, političku i osobnu mržnju. Osvete i svega toga ima. Zato ljudi završavaju ovdje. Postoji neustavnost, nezakonitost i masa ljudi je zbog toga bez posla, kao i ovih sedam tisuća koji će uskoro ostati u Hrvatskim željeznicama.''
''Zar sa 32 godina rada moram ovdje stajati i nemati za novu godinu šta da kupim? Kćer, kojoj sam dala školu, ne može zaposlenja dobiti i ne može da me hrani. U kojoj Hrvatskoj mi to živimo? Da li je ovo pravna država?''
''Za sebe sve dobro naprave, a za druge, nije ih briga.''
''Morala sam dignuti kredit radi supruga koji je umro u roku od 15 dana. Bila sam u takvoj situaciji da sam željela da odem zajedno s njim u grob. Nisam imala nikakvog izlaza. Za mene je prestao život. Centar za socijalni rad Novi Zagreb mi je pomogao na dvije godine. Krajem ove godine mi se vraća druga polovica mirovine, pa ću onda moći bolje da živim, a kako će drugi ljudi, to ne znam. Ako budem mogla, pomoći ću im čim mi se vrati situacija na normalu.''
