Dostupni linkovi

logo-print

Stvarnih povratnika dvostruko manje


Bahtić Derviš, zvani Dedo, sa svojom petočlanom porodicom vratio se u Šipovo 1997. godine. I zaista, jedan je Dedo u Šipovu. Jedinstvena je priča o njegovom povratku i uspješnom biznisu proizvodnje ribe na vlastitim bazenima ribnjaka “Dedo”:

“Bio sam u Travniku kad su moje komšije došle zvati me da se vratim. Odmah sam rekao svome kumu: ’Kume, otiđite gore do moje kuće, stavite najlon na vrata, eto mene odmah, jer ja volim u svome Šipovu gladovati nego ovdje u Trvaniku begovati.’ To je moj narod, to je moje gore list, to je moja rijeka. Prije svega, to je sunce koje me prvi put obasjalo, i sviju nas u Šipovu. A što se tiče najlona - da mi ne puše na vratima.

Bilo mi je mnogo toplije, jer sam tako toplo prihvaćen od svog komšiluka. Neki su donosili u kolicima, hajde da kažem na naš način, u tačkama sledovanje, pa me pomagali. Pa sam Zdravko Jakšić - i on dobio od Crvenog krsta, pa svratio svoju pomoć meni, mada nije potrebno. Pa Đukić Lolica - došao je prvi, donese mi dvjesto maraka, kaže: ’Dedo, ja nisam uzimao ništa, evo ti pa ti uzmi sebi šta.’

To je za mene grijanje, to je skinut najlon s mojih vrata, to je skinut najlon s mog prozora. I to hoću da ti kažem - dobra i velika, topla ljubav prijatelja i svojih komšija. Prijateljstvo kuću zagrijava. Šopret ne može zagrijati kao prijatelji kuću. Nikako. Nemojmo se varati i okretati glavu jedni od drugih. Mi smo najtopliji jedni drugima. Najtoplije se čovjek ugrije kad uhvati čovjek čovjeka za ruku, pa mu rekne zdravo. Ili kad ga pogleda pravo u oči - to je najveća toplina svakom našem građaninu ovdje. Toplo mi je, lijepo mi je.

Sa 13 kilograma ribe, rekao sam, da sam krenuo. Hvala Bogu, eto šesta, sedma godina. I svoje sam matičnjake odgojio, po sedam, osam matičnjaka imao, imam i danas, idem na mrijest, svoju proizvodnju. Jeste težak posao, u vodi se stalno, hladno, ali toplo je kod svog naroda. Ne mogu se požaliti. Toplina velika dere samo kad šetaju prema Sokočnici našoj, pa kažu:’Gdje si deduška?’ Rekoh: ’Evo me.’ Tako.

Mogu da kažem: zadovoljan sam i sa komšilukom i sa vlasti. I najzodovoljniji sam s ovim medijima ovdje našim. Najveće mi je zadovoljstvo što svijet čuje za nas, što je svijet informisan.

Kad sam se vratio ’98. godine, počeo sam sa 13 kilograma ribe. To mi je pomogao moj Suhnjaja Mile iz Lubova - kad je došao da me posjeti i vidio da su u mene prazni bazeni, rekao je: ’Dedo, ne mogu te ostaviti tako.’ Krenuo sam s njim. Hvala Bogu, danas i sam sam krenuo s proizvodnjom sa svojih osam bazena ribe. Evo, Glamočani me čekaju, koji idu za Novi Sad, treba da isporučim lično svoj proizvod, zdravu hranu s naše lijepe Plive.

Nikakvih problema nisam imao, dobro sam došao kod svojih komšija, kod svojih vlasti u Šipovu. Za što sam se god kod njih obratio, prihvatili su. Jeste da sam 17-to dijete kod svoga oca po redu, jer nas je bilo 21. Živilo se u jednom siromaštvu. Jeste teško svakome - i onome ko nije povratnik. A svi smo, hvala Bogu, povratnici, jer smo svi s ovih prostora išli i znamo kako je doći rodbini i prijatelju. Danas je svak dobro došao u ovaj naš kazančić, ja to kažem za Šipovo, ali je on za nas raj.”
XS
SM
MD
LG