Dostupni linkovi

logo-print

Pošteno govoreći, puno se laže


JURIŠIĆ: Ta emisija je nastala 2003. godine na inicijativu Harisa Paševića, poznatog bosansko-hercegovačkog reditelja i Harisa Kulenovića, tadašnjeg odgovornog urednika informativnog programa. Zamisao je bila da se na jednom mjestu napravi prava debata o različitim aktualnim temama, političkim, ekonomskim i socijalnim, uz aktivno učešće publike. U to vrijeme za to nije bilo uslova jer TV BiH nije imala sopstvene frekvencije, tako da se emisija u cijeloj 2003. godini i najvećim dijelom 2004. godine emitovala samo jednom mjesečno na entitetskim kanalima. Nismo imali uslova ni da okupljamo publiku, pa nije bila prava emisija debatnog karaktera, već je bila politička emisija u koju smo dovodili uglavnom političare iz Bosne i Hercegovine i jedan broj političara iz regiona. U avgustu 2004. godine TV BiH je konačno dobila sopstveni kanal odlukom Amira Zukića, tadašnjeg odgovornog urednika. Pošteno govoreći je prerasla u politički magazin, emisiju kolažnog karaktera, uglavnom sačinjenu od aktuelnih priloga i priča, da bi smo sa osnovnim konceptom, u koji je uključena publika, krenuli u oktobru mjesecu ove godine. Tu glavnu riječ imaju građani Bosne i Hercegovine. Imaju mogućnost da postavljaju različita pitanja. Pokušavamo prenijeti šta javno mnijenje u Bosni i Hercegovini misli o različitim političkim, ekonomskim i socijalnim temama. Tema naše slijedeće emisije je porez na dodanu vrijednost. Tu temu radimo već drugi put u ovoj sezoni, a sada, osamnaest dan prije uvođenja poreza na dodanu vrijednost u Bosnu i Hercegovinu. Smatramo da je ta tema važna, bez obzira što postoji more nekih drugih političkih aktuelnosti. U odnosu na izbor Seade Palavrić za sudiju Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ili u odnosu na hapšenje Ante Gotovine, ipak smatramo da je u najvećem interesu građana Bosne i Hercegovine da dobiju pravo obrazloženje šta je porez na dodanu vrijednost. Uprava za indirektno oporezivanje je uvela telefon na koji građani mogu postavljati pitanja. Pitanja su zaista nevjerovatna. Veliki broj penzionera se javlja i pita da li će biti uveden PDV na penzije. To znači da ni mi, kao predstavnici medija, nismo ispunili svoju ulogu i nismo adekvatno informisali svoju javnost šta će se događati u Bosni i Hercegovini sa uvođenjem PDV-a od 1. januara 2006. godine.

RSE: Tvoja emisija se zove Pošteno govoreći. Možeš li pošteno reći, koliko se u tvojoj emisiji pošteno govori?

JURIŠIĆ: Pošteno govoreći, moram reći da se puno laže, ili bolje rečeno, prikriva istina. Ne mogu reći da ljudi ne daju tačne podatke, što je u većini slučajeva slučaj. Gosti emisije su uglavnom političari. Oni nastoje izbjeći odgovore na ključna pitanja koristeći se političkim rječnikom, pogotovo u sučeljavanju sa predstavnicima javnosti. Prava politička bitka u Bosni i Hercegovini nije počela, mada mnogi smatraju da predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini nikada nije ni prestala. Prava sučeljavanja očekujem u narednoj godini. Naredne jeseni očekuju nas novi generalni izbori i PDV je na neki način predizborna tema. U Bosni i Hercegovini, što je skandalozno, nijedna od vlada, od opštinskih, preko kantonalnih, do entitetskih nije napravila prijedlog kako će se ta sredstva trošiti. Bojazan opozicionih stranaka i intelektualnih krugova akademske zajednice jeste da bi se ta sredstva mogla potrošiti u predizborne kampanje. To je katastrofa koja bi mogla da se dogodi građanima Bosne i Hercegovine, umjesto da taj novac ode u neke razvojne, socijalne ili u obrazovane programe. Zbog toga je neophodna pozornost medija. Nisam sigurna koliko će jedna emisija da odgovori na to pitanje, ali mi već imamo skandalozan odgovor na ključno pitanje kako će se sredstva od poreza na dodanu vrijednost trošiti - ne postoji projekcija.

RSE: Da li imaš dojam da emisija, na način kako je ti radiš, ima nekog efekta na promjenu stanja u Bosni?

JURIŠIĆ: O svojoj emisiji još uvijek ne mogu suditi, ali mislim da su i na prošle i na pretprošle izbore u Bosni i Hercegovini presudan uticaj, uz uticaj međunarodne zajednice, imala medija. Mislim da su zaista nezavisni sedmični magazini u značajnoj mjeri pomogli 2000. godine dolazak Alijanse za promjene na vlast i da je kritički odnos u 2002. godini prema Alijansi, naročito Socijaldemokratskoj partiji, izazvao dilemu birača da li uopšte da izađu na izbore. Izbori su prošli put izgubljeni, ili dobiveni, od nacionalnih stranaka, zahvaljujući građanima koji uopšte nisu izašli na njih. Apstinencija je sve veća. Postoji uticaj medija. Bojim se da sve većim razotkrivanjem, mi građane navodimo na jedan očaj. Nikako se ne nudi svjetlo na kraju tunela. To ne možemo da uradimo mi. To moraju da urade odgovorni političari u Bosni i Hercegovini. Da bi postojali odgovorni političari, mora da postoji snažan civilni sektor i mora da postoji javno mnijenje. Javno mnijenje u Bosni i Hercegovini je potpuno podijeljeno i potpuno zastrašeno. I dalje se ovdje izbori dobijaju zastrašivanjem jednog naroda stvarima koje se događaju drugim narodima – žestokom nacionalističkom kampanjom i retorikom, na bazi straha od mogućeg rata, od mogućeg sukoba, od ugrožavanja prava na povratak, na sigurnost, na dom na obrazovanje. Tako opstaju nacionalne stranke. Na žalost, uopšte se ne vidi neka alternativa. To je način kako se i dalje dobijaju izbori u Bosni i Hercegovini i to nema više nikakve veze sa medijima. Ono što je sada aktuelno na bosansko-hercegovačkoj političkoj sceni jeste da Sulejman Tihić traži ispitivanje ustavnosti imena Republike Srpske, na šta Borislav Paravac uzvraća tako što traži ispitivanje ustavnosti tužbe Republike Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid. Na ovim velikim političkim pitanjima, zastrašivajući sopstveni narod, oni i daje dobijaju izbore. Dok se u Bosni i Hercegovini ne pojavi treća, organizovana, prava alternativa, podržana civilnim sektorom, ne vidim izlaz na kraju tunela. Tu mediji jako malo mogu da ponude.

RSE: Kroz emisiju Pošteno govoreći prolazi plejada gostiju. Imaš li problema s dovođenjem odgovornih ljudi u emisiju?

JURIŠIĆ: To je sastavni dio one priče o odgovornosti političara. Bosna i Hercegovina je, na žalost, zemlja sa tri istine. Meni je jako teško da prihvatim tu floskulu koja postoji jer istina može biti samo jedna, ali mi nemamo tačnu razmjenu informacija. Nismo u stanju da prihvatimo ono što je tačna informacija, što je argument. Nedavno smo radili emisiju na osnovu istraživanja koje je napravio Istraživačko dokumentacioni centar nevladine organizacije, finansiran od norveške vlade, da ispita broj žrtva prethodnog rata u Bosni i Hercegovini. Doveli smo po predstavnika udruženja žrtava iz sva tri naroda. Zapanjujuća i zastrašujuća svađa je nastala u studiju. Čak je i direktor Istraživačko dokumentacionog centra, Mirsad Tokača, bio zapanjen količinom energije koju su žrtve ulagale da negiraju podatke koje je on iznio. Strašno je to neprihvatanje koje polazi iz činjenice da u Bosni i Hercegovini nije završen jedan važan proces, koji nije ni počeo. On je tek načet u Haškom tribunalu, a sada i u Sudu Bosne i Hercegovine. To je suđenje za ratne zločine. Sudski procesi ovdje trebaju da odrede neke stvari. Onoga trenutka kada Ratko Mladić i Radovan Karadžić ne budu na slobodi, ali i veliki broj neposrednih izvršilaca i komandanata, onda možemo da govorimo o budućnosti Bosne i Hercegovine. Ovako se stalno vraćamo u prošlost i dok s tim ne raščistimo, zaista ne možemo da govorimo o nekim normalnim stvarima. Ogromna je frustracija žrtava kada ne možemo da ustanovimo tačan broj, imena i prezimena, ljudi koji su poginuli u određenim mjestima. Imala sam ženu u studiju koja je govorila o žrtvama u Vitezu. Ona je rekla da sa punim poštovanjem govori o žrtvama u Ahmićima, da sa punim poštovanjem govori o žrtvama Srebreničkog genocida, ali da nikada niko nije došao u njeno selo u kojem je ubijeno 80 hrvatskih vojnika i civila. E tu je uloga i medija. Ona se slaže s tim da treba stalno insistirati na istraživanju i utvrđivanju istine o onome što se dogodilo, ali na istraživanju pune istine.

RSE: Kako se uspijevaš održati i biti profesionalcem u nekim osjetljivim temama kada bi i sama imala nešto za reći kao privatna osoba?

JURIŠIĆ: Imam svoj stav i svojim saradnicima kažem - Moj stav jeste da je ovo moja država. Bosna i Hercegovina je moja država. Možda to profesionalno nije dobro jer bi smo kao trebali da budemo silno neutralni i objektivni. Branilac sam svake politike koja podržava državu Bosnu i Hercegovinu. Kao u inat, u skoro u svakoj od mojih emisija, nametne se pitanje navijanja. Ne vjerujem da će toga biti u emisiji o PDV-u. Nije više problem ni u tome što kaže Milorad Dodig, da mu se stalno zavlačimo u njegov bračni krevet. Milorad Dodig zaboravlja da je on javna ličnost, da je bio premijer Republike Srpske, a to znači da su ga finansirali sredstvima poreskih obveznika, ne samo Srba, nego i Bošnjaka i Hrvata koji žive u Republici Srpskoj. Ima određenu obavezu prema nama, a što on misli u svom bračnom krevetu, u svojoj kući, to je njegova privatna stvar. Više nije stvar u navijanju. Stvar je u tome što se gradi jedna potpuno nova generacija ljudi rođenih od 1985. godine na ovamo koji nemaju onu glavnu spoznaju. Nije više u pitanju bratstvo i jedinstvo, nego je u pitanju zajednički život. Oni žive u sistemu potpune segregacije, i u školama, i u nastavnim programima, i u susjedstvu i ne poznaju drugove različite nacionalnosti. Nemaju priliku da razmjene mišljenja. To je jedan novi sistem u kojem se objektivno plašim budućnosti i onoga šta nas očekuje. Tu generaciju sam prepoznala među onim navijačima koji su na stadionu u Beogradu, prilikom utakmice SCG – BiH, držali parole ''Hvala Ratko'' i ''Nož - žica - Srebrenica''. To je direktna posljedica razdvojenog života i segregacije. Nije problem u tome što oni navijaju za Srbiju i Crnu Goru, nego je problem u tome što se hvale počiniocima najmračnijih zločina koji su počinjeni u XX vijeku, nečim čega bi trebali da se stide, nečim što bi trebali osuđivati. To je porazno za bosansko-hercegovačko društvo.

RSE: Oni koji bi trebali nešto učiniti protiv toga su političari. Krug je zatvoren.

JURIŠIĆ: To je jedan od razloga što oni izbjegavaju da se s tim suoče u mojoj emisiji. Nemam oraha u džepovima, te mogu i hoću da postavljam ovakva pitanja. Ja ne okolišam. Ne trgujem ni sa čim. Ne mogu reći da sam previše insistirala na tome, a sada ni nemam želju, da dovedem sva tri člana Predsjedništva. Prva stvar o kojoj se oni bave jeste vanjska kadrovska politika, čime bi trebao da se bavi ministar vanjskih poslova, ali je on velikodušno tu funkciju prepustio njima. Tu su njihovi međusobni talovi kako, koga i gdje nagraditi. To je u principu sve. Ne postoji ni jedno ozbiljno pitanje koje bi ste danas postavili šefovima države kada se sastave zajedno, osim da ih pitate za koga navijaju, koju su tužbu pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine sada pokrenuli i šta na taj način dobijamo. Dobijamo još veći antagonizam i njima pružate savršenu šansu da utvrde pazar pred svojim izbornim tijelom. Nemaju odgovor javnog mijenja - Pa dosta s tim. Očekujem od tebe, kao moga predsjednika, da se boriš za moja građanska prava, da imamo dobrog predstavnika u Republici Hrvatskoj, da imamo dobru obrambenu politiku, da postanemo članovi Evropske unije, da postanemo članovi Partnerstva za mir, da pohapsite optužene za ratne zločine i da u tom smislu pregovarate s kim treba, da postoji neka zajednička politika. Ne. Svi imaju politiku sukoba i zastrašivanja koja ih ponovo dovodi na vlast. Ne znam onda u čemu je interes da dovedem tri predsjednika od kojih će jedan reći da navija za Bosnu i Hercegovinu, drugi za Hrvatsku, a treći za Srbiju i Crnu Goru. Kada hoćete da uđete u dublje razloge i kada im pokušate reći da smo poreski obveznici ove zemlje koji plaćaju za vaše plate, luksuzne audije i BMW-e u kojima se vozite, kao i vaše tjelohranitelje, onda ne možete da imate svu trojicu u studiju. Indirektno sam od jednog dobila poruku da se takav karakter emisije njemu uopšte ne dopada, a bilo je riječi o segregaciji u obrazovanju. On je direktno radio na tome, ali on u emisiji direktnog sučeljavanja sa stručnjacima iz oblasti obrazovanja ne želi učestvovati, mada se u posao obrazovanja itekako petljao.

RSE: Kada si krenula u novinarstvo?

JURIŠIĆ: Počela sam 1986. godine da radim na sarajevskoj 202. Bila sam druga godina Pravnog fakulteta. Moja profesorica Slavica Krneta jako me je kritikovala zbog toga što sam odustala od prava i počela se baviti novinarstvom. Pravo sam ipak završila u roku. Po struci jesam diplomirani pravnik, ali po zanimanju novinar. Sarajevska 202 bila je odlična škola novinarstva. U njoj sam dočekala početak rata, kada je 202 prestala da radi. Onda smo se okupili na Radiju BiH i tako sam i dalje nastavila da se bavim ovim poslom sa jednom vrhunskom ekipom koju su činili
Željko Ružičić, koji je poginuo u februaru 1993. godine, jedan sjajni Zlatan Čabaravdić, kojeg takođe više nema među nama, Boro Kontić koji je tu, i koji radi u Medija centru i odgaja nove generacije novinara, kao i more nekih drugih sjajnih ljudi sa kojima sam radila i na koje sam izuzetno ponosna.

RSE: Onda prelaziš na televiziju?

JURIŠIĆ: Da, 1. januara 1993. godine sam prešla na televiziju. Tada je Kosta Jovanović, sadašnji odgovorni urednik televizije HAYAT, a u to vrijeme odgovorni urednik informativnog programa TV BiH, pozvao jednu grupu novinara, kako sa radija, tako i sa drugih televizijskih programa, da se pridruže ekipi Dnevnika i počnu ga voditi. Tada je na sastanku, predstavljajući mene i ostale, pokušao da kaže, a i da tu poruku uputi širom Bosne i Hercegovine, da ovako treba da izgleda Bosna i Hercegovina. U ekipi su bili Envera Selimović, Senad Hadžifejzović, Miroslav Šimović, Mile Đurđević, Duška Jurišić i niz drugih sjajnih kolega. To je bila njegova poruka. Mi smo trebali da budemo primjer, vodilja i pokazatelj.

RSE: Cijeli rat provodiš na TV BiH?

JURIŠIĆ: Tako je, cijeli period rata sam bila na TV BiH.

RSE: Nakon toga odlaziš na OBN.

JURIŠIĆ: Godinu 1996. i 1997. sam provela u SAD-u. Bila sam na dva američka univerziteta. Htjela sam da provjerim svoje televizijsko znanje. Imala sam i ambiciju da počnem pripremu svoga magistarskog rada, koji tek sada završavam jer je nemoguće istovremeno se baviti i naučnim radom i ovim našim poslom, ukoliko ne napravite jednu značajniju pauzu. Kada sam se vratila u Sarajevo i na TV BiH, ona je izgledala puno lošije u odnosu na 1995. godinu. Ratni entuzijazam, volja i adrenalin je opao. Nisam ni znala kakva je budućnost kuće i nisam se baš osjećala dobro došlom. Već su bile zauzet neke pozicije, pa i uredničke, na koje pretjerano nisam ni pretendovala. Nisam željela da se vratim na Dnevnik bez jasnih smjernica uređivačke politike, a to je Bosna i Hercegovina u kojoj su ravnopravni svi njeni građani. Nisam htjela da padnem pod uticaj bilo koje stranke. TV BiH jeste bila u to vrijeme pod jakim stranačkim uticajem. Nisam se osjećala dobrodošlom među kolegama koje su na direktan, ili indirektan, način vodile tu kuću. Nisam htjela da budem službenik neke stranačke politike, da budem njen javni eksponent. Međunarodna zajednica je ju to vrijeme jasno izašla sa idejom da želi da napravi novi javni radio-televizijski servis i to je pokušala da uradi sa OBN. Ta podrška je prestala 2000. godine, ali iz OBN-a sam otišla prije prestanka finansijske podrške. Otišla sam jer nisam željela da na OBN-u, umjesto viješću o tome kako je predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine proveo svoj dan, vijesti počinjem viješću kako je to učinio visoki predstavnik. Nisam išla na večere i prijeme sa međunarodnim zvaničnicima. To me nije interesovalo. Ta televizija je polako, sa svojim rukovodstvom, počela da se pretvara u svoju suprotnost. Jedno vrijeme je zapošljavala međunarodne zvaničnike sa zanimljivim ''kredibilitetom'', ljude koji nisu imali puno televizijskog iskustva, ni u zemljama iz kojih su dolazili. Kada je riječ o bosansko-hercegovačkim stručnjacima, bilo je različitih ljudi, a sa nekim od njih nisam mogla da nađem zajednički jezik, upravo zbog ovakvog načina vođenja uređivačke politike. Ne želim da osporim ni činjenicu da sam konačno jednom u svom životu htjela da budem plaćena za posao koji radim. To jeste bio jedan od mojih glavnih motiva za prelazak na OBN. U Bosni i Hercegovini sve više postaje biti sramota raditi za pare. Mi svi radimo za novac i sasvim je normalno da sam htjela da opskrbim svoju porodicu. Kada sam prešla na OBN, 1998. godine, bila sam u poznom stadiju trudnoće i na putu da dobijem svoje prvo i jedino dijete. Naravno da mi je bilo jako stalo do toga od čega će moja kćerka živjeti. Htjela sam da se na neki način osiguram i da pobjegnem iz jedne neizvjesnosti koja je u to vrijeme postojala na TV BiH.

RSE: Koliko se još dugo misliš baviti televizijskim novinarstvom?

JURIŠIĆ: Ne znam odgovor na to pitanje. Dolaze neki novi mladi ljudi i to je sjajno. Sve zavisi od toga kakav proizvod želimo da ponudimo gledaocima, da li želimo da ponudimo našminkane i dobre uglađene studije sa lijepim voditeljicama, ili želimo ponuditi pamet. Učena sam u školi Čabaravdića, Oljača i sličnih, gdje je suština bila informacija i prodaja pameti. Nismo nudili samo informaciju, već i stav. Imali smo odnos prema tome, prema gledateljstvu i slušateljstvu. To se više ne nudi. Popularnost je sada proizvod koji se nudi, koji se jako dobro prodaje. Zabrinuta sam kada je riječ o javnom servisu. Za razliku do hrvatske i srbijanske televizije, ljudi u ovoj kući moraju da shvate da je informacija skupa roba, da se teško naplaćuje i da puno košta ovu kuću, a da mi nudimo jako malo zabavnog, a da ne govorim o edukativnom programu. Moramo da ponudimo i dobre filmove i dobru zabavu i da to činimo stalno, a ne samo povremeno. Sada proizvodimo jako puno informativnog programa. Čak i kada se jako trudimo da on dobro izgleda, da je dobro pripremljen, ljudi su umorni od toga i hoće da pogledaju dobar kviz, dobar film, dobru dokumentarnu emisiju. Tu će TV BiH u budućnosti morati da uloži ogromne napore.

RSE: Koliko je kćerkici godina i kako se zove?

JURIŠIĆ: Zove se Isidora i ima sedam godina. Ide u drugi razred devetogodišnje škole, iste škole u koju sam išla i ja, i moja sestra i moja mama. Škola je četiri puta promijenila naziv. Škola je dobra, a to je najvažnije. Nudi dobro obrazovanje. I ona ima sreće da ima dobru učiteljicu, kao što smo je i mi imale.

RSE: Imali li sklonosti na mamu?

JURIŠIĆ: Pošto su valjda mame u jednom periodu života uzori, tada je govorila kako bi voljela da bude novinarka. Mislim da nije bila potpuno sigurna šta to znači. Kada je shvatila da to znači odvajanje i da mame nema dugo kući, odustala je od te ideje. Pošto ide na balet, jedno vrijeme je htjela da bude balerina. Ali, ako bude slušala svoje instinkte i afinitete, mogla bi da se bavi likovnom umjetnosti. Sudeći prema svim ljudima koji se razumiju u to, ona ima talenta za crtanje. Vidjećemo gdje će je to dovesti.

RSE: Ni umjetnici nemaju para.

JURIŠIĆ: Da. Ona je vaga. Za razliku od mene, koja ne vagam, nemam dlake na jeziku, ona je odličan političar i sjajan diplomata. Tačno zna šta u kojem trenutku može da kaže, a da ne naljuti mene, tatu, njenu nanu i ostale. Dobro procjenjuje ljude. Ko zna? Možda je i takve vode čekaju.
XS
SM
MD
LG